zazen1

ponedjeljak, 06.04.2015.

Vrata Raja - treći dio





Bio sam loše raspoložen, i to je trajalo danima. Posljednja dva ubojstva ostavila su gorak okus u ustima. Odradio sam ih na brzinu. Prosta ubojstva, bez posebnog motiva, kao da ih nisam ni ubio, nego im samo skratio život na zemlji. No, nakon nekoliko loših dana, osjećao sam se bolje, i poželio sam što prije nastaviti svoju i njihovu priču. Od prvih ubojstava prošle su dvije godine, i shvatio sam da ću morati malo pojačati tempo, ukoliko želim napraviti nešto vrijedno spomena i sveopćeg pamćenja.

Bilo je jutro, jesenje jutro, a od posljednjih ubojstava prošlo je nekoliko mjeseci. Izašao sam na balkon i zapalio cigaretu, te uz nju pijuckao crni čaj, zaslađen šećerom i razblažen mlijekom. Promatrao sam vrane na obližnjim krošnjama i slušao kako grakću. Zvučalo je lijepo i prirodno, bez ikakvih laži i pretjerivanja, svojstvenim za većinu ljudi. Slušao sam vrane, gledao ih, i bio sam spokojan. Cigareta mi je stašno pasala, i bio sam na njoj gotovo zahvalan. Poželio sam, nakon nekog vremena, produbiti osjećaj, te sam otišao do ormara sa lijekovima. Popio sam dvije bočice, dakle 200mg metadona, i 10 tableta Xanaxa. Znao sam da će me to podjednako baciti u euforiju i zatupiti, ali to mi nije bilo bitno. Djelovanje će u potpunosti početi tek za sat vremena, a ono što će se događati do tada je razlog zbog kojeg sam uzeo. Najbolji osjećaj na svijetu nije droga, nego onaj osjećaj slatkog iščekivanja neposredno prije nego što će početi djelovati. Kad se taj osjećaj produlji na sat vremena, to je fantastično. Mali broj ljudi to razumije. Bio sam savršeno koncentriran i smiren, jer znao sam da ću se osjećati dobro cijeli dan. Promatrao sam oblake u daljini. Ljepota bez potrebe da se išta pojača ili doda. Čista ljepota koja dolazi iz nutra, iz našeg vlastitog bića. Ljepota i jednostavnost tako lijepo idu ruku pod ruku, iako i kompleksna ljepota izaziva divljenje. Priroda je veličanstvena i kad čovjek prodre u njen duh, potpuno izgubi strah. Bilo bi lijepo, jednog dana, umrijeti u šumi. Na žalost, to nije moj put, i ja ću umrijeti ili u zatvoru, ili u ludnici, a vrlo lako je moguće da i na podu u policijskoj postaji, nakon što me dobro prebiju kad shvate što sam napravio i koga su ulovili. Baš zbog toga sam počeo pisati knjigu odmah, jer lako je moguće da kasnije neću imati prave, dobre uvjete. Možda ću još neko slovo i dodati kasnije, ali zapravo želim imati taj osjećaj mira, znanje da je gotovo i da će ljudi to čitati. Kad ubijem posljednjeg čovjeka, poslati ću svoju knjigu u redakcije svih bitnih i nebitnih novina i časopisa, a potkrijepit ću tekst i slikama, barem jednog dijela mrtvih ljudi, tj. njihovih mrtvih tijela.

Vrane su odjednom utihnule, pa sam pažnju obratio na zvuk vjetra. Vani u parku, nije bilo nikoga, i ta praznina je djelovala tako dobroćudno, a u isto vrijeme i duboko. Uživao sam u svakoj svojoj misli, u svakom osjećaju. Znao sam da bih mogao napisati desetak dobrih pjesama, i odmah ih objaviti. Terasa kafića u daljini djelovala je pomalo tužno, jer bijaše prazna. Uskoro će stolce unjeti u kafić, i do proljeća terase neće niti biti. Jesen je ipak, meni najdraže godišnje doba, iako jako kratko traje, možda nekih mjesec i pol, od polovice desetog do početka dvanaestog mjeseca, prava jesen sa šarenim lišćem i blagom, ugodnom temperaturom. Sjetivši se svih tih nijansi boje u lišću te kombinacije boja u jednoj krošnji na stotinama listova, kad iz daljine djeluje kao da gori, i to čitav perivoj. To je trenutak u kojem pjesnik zastane i kaže: Hvala ti Bože što sam ovo vidio, a sad mogu umrijeti. Jesen mi donosi uzbuđenje, kao kod išćekivanja prve ljubavi, kao kad tu divnu djevojku čekaš satima, danima i godinama, a vrijeme prolazi tako brzo, jer znaš da će na kraju doći, i još je lijepše čekati nego bilo što drugo. Ljudi su tako glupi. Ovaj svijet u svojoj prirodnoj jednostavnosti je tako pogodan za lijep i ispunjen život. Tehnologija je nepotrebna. Ljudi bi trebali svake večeri sjesti oko vatre, i prepričavati mudrosti iz priča i legendi, pričati o proteklom danu, lovu, odnosima međusobnim. To bi bio život, i tada ne bi bilo serijskih ubojica poput mene. Umjesto da napredujemo, da se kao vrsta krećemo prema naprijed, mi se sve više otuđujemo od života, i sve manje vremena imamo istinski živjeti. Robujemo tobožnjem luksuzu i napretku, a napredak je u mudrosti i spoznajama, a ne u najmodernijoj wc školjci koja ti liže guzicu. Ovaj život je kratak, i prošao bi brzo i bez bolesti i patnje, kad bi živjeli u svijetu koji njeguje prirodnost i jednostavnost, a opet mudrost i dubinu. Moguća je i tehnologija koja koristi čovjeku, ali očito kao vrsta još nismo evoluirali do te mjere, a da bi svima to bilo jasno, i da svi to primjenjuju bez iznimke. Rijetki, poput mene, zastanu i uživaju u Jeseni. Dok sam bio mlađi sa svojih 15 i 16 godina, išao sam u duge, večernje šetnje. Obukao bih vestu i laganu kožnu jaknu, i otišao uživati u godišnjem dobu, te u svojim vlastitim mislima. Uvijek bih, nakon takve šetnje, nešto naučio, shvatio, i zato je to bilo neprocjenjivo. Mogao sam pisati, ali zapravo to nije bilo bitno, jer svaka pjesma bila bi tek blijedi odsjaj, nagovještaj istinskog, proživljenog iskustva, i to ne zbog toga što sam bio toliko loš pisac, nego zato što je iskustvo bilo veliko i moćno. Te duge večernje šetnje bile su za mene dobra prilika da upoznam svoj rodni grad i navike ljudi koji žive u njemu. Grad sam kroz nekoliko godina upoznao dobro, a osobito neke njegove dijelove. Znao sam u kojim kafićima je gužva i u koliko sati, a u kojim parkovima uvečer najčešće nema nikoga, iako se nalaze u gusto naseljenim dijelovima grada. Promatrao sam grad vrlo pažljivo i pedantno, još kao mladić, bez posebnog razloga. Možda sam predosjećao nešto, a možda je to bio tek oblik pjesničkog procesa stvaranja, jer u to vrijeme, sa svojih 15 godina, sam počeo pisati prve ozbiljnije pjesme. Sve te informacije, mogle su mi poslužiti, i shvatio sam da ih do sada nisam posebno dobro iskoristio, već sam se uzdao u intuiciju i faktor iznenađenja. Pomislio sam kako bih mogao opet krenuti u takve večernje šetnje, a jesen kao mračno i maglovito godišnje doba bilo je savršeno za voajerizam, za promatranje iz daljine, a osobito uz dobru kamuflažu. Najbolje bi bilo da odmah krenem, da se fokusiram na određen dio grada, i da stvorim dobar plan, a iduće ubojstvo mora biti nešto posebno – razmišljao sam.

Ručao sam oko podneva, lagani ručak, a večeru sam namjeravao preskočiti. Htio sam biti potpuno neometen od probave, fizički potpuno spreman. Dugo sam isprobavao raznu odjeću, uživajući u toj fazi pripreme i promatrajući se u ogledalu. Bio sam blizu navršene trideset i prve godine života, i izgledao sam dobro. Obukao sam crnu platnenu jaknu ispunjenu perjem, ispod nje vestu smeđe boje, a kao hlače sam odabrao crne samterice. Promatrao sam svoju građu i svoje lice, kako bih se što bolje uživio u ono što potencijalna žrtva vidi u meni. Građa mi je bila krupna. Znao sam da sam visok 185 centimetara, a težak 115 kilograma. No, svi ti kilogrami bili su prilično dobro raspoređeni, i teško bi se reklo da sam debeo, mlitav ili loše građen. Izgledao sam kao krupno građen čovjek, širokih ramena i odebljeg vrata. Kad bih bio u majici kratkih rukava, ruke bi me se doimale kao debele i jake, mišićave. Još bitnije od tjelesne građe, bilo je lice. Nosio sam bradu, a bila je duga, gusta na području brade a nešto rijeđa na obrazima, oštra crna brada. Kosa mi je bila crna, nešto duža i kovrčava, ali ne jako, nešto između valovite i kovrčave. Boja puti na licu i vratu bila je nešto tamnija, ali ne i previše tamna. Čelo mi je bilo veliko, široko i posebno izraženo, a nadvilo se nad velike, duboke i sasvim tamne oči. Pogled je bio čas prodoran, čas blag, zavisno o tome jesam li bio koncentriran ili opušten. Jagodice su također bile izražene, ali ne previše. Čitav gornji dio lica bio je upravo nevjerojatno muževan, a čelo je izgledalo kao da bih njime mogao probiti zid. Nos je bio sredina lica, a bio je velik i lijepog, zdravog oblika. Druga polovica lica bila je pokrivena bradom, ali nazirala se nešto manje izražena brada, nije bila uska, ali niti široka, nego kao da je upotpunjavala savršeno gornji dio lica, zaokruživši lice. Usne su bile pune, a nad njima nešto slabiji i nježniji brkovi, sa razmakom između. Sve u svemu, bio sam zgodan i naočit čovjek, jedan od onih koji nemaju dvojnika na svakom koraku. Dakle, ljudi bi me bez iznimke zapamtili i prepoznali, što je bilo u isto vrijeme i korisno i potencijalno opasno, ukoliko bih se bavio opasnim stvarima, naravno. Nekoliko puta sam se osmijehnuo, izgovorio nekoliko pozdrava i klišeiziranih rečenica, te sam završio sa promatranjem samoga sebe.

Izašao sam iz stana u jesenji suton. Odmah sam, bez razmišljanja, kao dio grada u kojem ću pronaći sljedeću žrtvu, odabrao svoj kvart, Zagrebačku općinu Trešnjevka, koja se sastoji od nekoliko velikih kvartova i najveća je općina u Zagrebu. Udahnuo sam duboko nekoliko puta, željan svježeg i pomalo vlažnog jesenjeg zraka. Kvartom su prolazili mnogi ljudi, neki se vraćajući sa posla, a neki odlazeći u večernji provod prema centru grada, jer bila je Subota. Znao sam da je najlakša opcija pokušati iskoristiti nekoga od pijanih i veselih mladih ljudi koji se samo žele vikendom dobro zabaviti, no, ta opcija me nije ni najmanje privlačila, jer bilo je previše jednostavno. Praktički bez problema mogu nekoga takvog pozvati i odvesti u stan, a tamo ga ubiti ili koktelom droge, nožem ili gušenjem. Krajnje ne zanimljivo. Zanimljivije je ako se radi o ženi, jer žene ne pristaju samo tako na odlazak sa strancem u stan, ali opet, ta koja bi pristala, najvjerojatnije bi bila neka jadnica, ili pak žena kojoj sam se jako svidio, tako da, osjećao sam odbojnost prema takvom brutalnom, besmislenom ubojstvu. Na takav način bi čovjek mogao ubiti stotinu ljudi a da zapravo ništa posebno nije učinio. Zapravo, znao sam da još uvijek nemam pravu ideju o tome kako nastaviti priču. Sa prvih pet ubojstava sam bio zadovoljan, jer uz svako od njih se veže priča. Dva posljednja, priča o mladom paru i sjekiri, su bila nekako na brzinu, ali opet, ne može se reći da su bez priče. Razmišljao sam i razmišljao, hodajući svojim kvartom i ne primječujući niti ljude, niti mjesta, niti bilo kakve detalje. Mrak se polako spuštao i počela su se paliti prva svijetla. Počeo sam biti i lagano nervozan. Znao sam da ne moram ništa napraviti večeras, ali htio sam barem postaviti cilj, barem pronaći ideju za sljedeće ubojstvo, pronaći metu prema kojoj ću se usmjeriti. Dok sam tako šetao i razmišljao, u jednom trenutku, dok sam prelazio preko ceste, primjetio sam vozilo sa policijskim oznakama kako mi ide u susret. Nastavio sam prelaziti cestu, te sam potom samo produžio, ali trenutak nakon što sam ugledao policijsko vozilo, uhvatila me je tako silna kombinacija smijeha i euforije, da sam se morao suzdržati a da ne prasnem od smijeha, da ne počnem plakati i vrištati od sreće, nasred ceste. Shvatio sam, napokon, našao sam riješenje, našao sam nastavak priče. Ubiti ću policajca, jednoga od tih prokletih plavih, tobožnjih pravednika. Neću se previše truditi da ubijem nekoga određenog, niti da saznam nešto o njegovoj prošlosti, ne, jednostavno ću ubiti policajca, a nadam se samo da će mi već na prvi pogled biti antipatičan. Što se toga tiče, iskustvo je pokazalo da će mi šanse za to ići u korist, jer većina policijskih djelatnika koje sam susretao u prošlosti, bili su mi izuzetno antipatični. Osmijeh mi nije silazio s lica, i odlučio sam otići do stana, i u glavi osmisliti plan. Znao sam da će trebati improvizirati na licu mjesta, ali htio sam biti barem koliko toliko spreman, vizualizirati cilj prije samog izvršenja.

Smjestio sam se udobno na svojoj staroj fotelji, te pušio cigarete jednu za drugom, i gledao u razne slike na zidu. Neke od tih slika bile su moje, a neke su preostale od bake. Na jednoj slici bio je zalazak sunca na nekoj plaži, a na drugoj brod, jedrenjak. Treća slika na zidu bila je portret mlade djevojke, sa modrom svilenom maramom oko vrata, i sa duboko plavim šeširom na glavi. Djevojka na slici bijaše palvooka i plavokosa, a kosa joj je virila iz širokog i velikog šešira na više mjesta. Promatrao sam slike na zidu, ali kao da sam u isto vrijeme gledao u prazno. Razmišljao sam, a misli su mi dolazile brzo, jedna za drugom, jer bio sam uzbuđen, i to je potaklo neku vrstu inteligencije i kreativnosti. Razmišljao sam:

Bilo bi dobro da imam pištolj sa prigušivaćem. Takvi pištolji su skupi jer ih je relativno teško nabaviti, a to je baš zato što su pogodni za lako izvršenje zločina i kriminalnih dijela, a posebno tihih i ne primjetnih ubojstava, nakon kojih je ubojici teško ući u trag. Svakako moram nabaviti takav pištolj. Potegnuti ću veze preko svojih starih prijatelja i dilera, a stari pištolj ću prodati. Nadam se da ću sve uspjeti nabaviti baš preko dilera od kojeg sam kupio svoj prvi pištolj, stari, ruski TT-jac. Uz pištolj, bilo bi dobro imati i vojnički borbeni nož sa gumenom drškom, a takav nož se može legalno kupiti. Lagane kožnate rukavice već imam, a opskrbiti se moram stvarima poput čvrstog, tankog i debelog užeta, fišeklijama ili praktičnom torbicom koja se može povezati oko pasa, koja je čvrsta i u koju stane dosta toga, a da se pod jaknom ili majicom jedva primjeti. Također, najbolje je da unaprijed napravim nekoliko koktela od Metadona, Fenobarbitona i Clonazepama, te da ih imam u špricama sa već nataknutom iglom, spremnima za ubrizgavanje, intravenozno ili intramuskularno, već prema potrebi. Odjeća koju ću nositi mora biti praktična i ne upadljiva. Najbolje je da odjenem nekakve traperice, pamučnu tamnu majicu dugih rukava, te udobnu jaknu od čvrstog a laganog materijala. Kapa bi mi mogla poslužiti, ali još nije dovoljno hladno a da bih je mogao nositi neprimjetno, a znam da je policija posebno osjetljiva na kape, kao na sredstvo za maskiranje. Sunčane naočale bi mi samo smetale, a pošto namjeravam raditi po mraku, bile bi i upadljive. Futrolu za pištolj koja se veže oko ramena i prsa već imam, i nadam se da će biti kompatibilna sa novim pištoljem sa prigušivaćem. U svakom slučaju, ta futrola i pištolj moraju biti ne primjetni ispod majice i jakne. Nož može biti okaćen u futroli oko lista, iznad gležnja jedne noge. – razmišljao sam sjedeći na fotelji i pušeći.

Sutradan je svanulo Nedjeljno jutro, i ja sam se odlučio na prvi korak u provedbi svojeg plana. Telefonom sam nazvao svojeg starog dilera koji mi je prodao prvi pištolj, te sam ga pitao kada bi se mogli naći, kada bi on imao vremena. Rekao sam mu da imam posao za njega, a to je bila stara šifra, pomoću koje sam mu dao do znanja da može nešto zaraditi na moj račun. Dakle, odlučio sam najprije nabaviti pištolj sa prigušivaćem.

Miki, moj stari diler, pozvao me je u svoj stan. Bilo je to Nedjeljno poslijepodne. Ušao sam kroz vrata u hodnik njegovog stana koji je bio posve prazan, bez ikakvih slika ili stvarčica po zidovima, i bez tepiha na podu. Miki me je tiho pozdravio, te me poveo u neku vrstu dnevnog boravka. U dnevnom boravku nalazio se samo jedan novi trosjed, te uz njega jedan mali stolić. Na zidu nasuprot stoliću je visio kalendar sa slikama golih žena u izazovnim pozama. Tepiha na podu nije bilo, a pod je bio pomalo prljav i prašnjav. Pretpostavljao sam da je ovaj dnevni boravak za Mikija neka vrsta primaće sobe, ali samo za rijetke i odabrane, u koje je stekao povjerenje. Sve bitne stvari kojima se Miki bavio, poput duhana, tehnike, droge, oružja i novca, bile su jamačno u drugim sobama, iza zatvorenih vrata. Osim toga, pretpostavljao sam da Miki niti ne živi u ovom stanu, nego ga vjerojatno samo unajmljuje, tako da se po potrebi sa svime može vrlo brzo povući, ili pak kako bi mu se teže dokazalo bilo što u slučaju da mu policija uđe u trag.

«Što ima stari? Ništa te nema više.» upitao me je Miki.

«Ništa posebno, radim i živim. Malo sam ostario, pa i usporio. Znaš kako je.»

«Imam za tebe vrhunskog Horsa ako trebaš, stigao je prekjučer sa Tajlanda. Ljubičaste boje, ja sam probao. Ne trebaš ga miješati sa citronkom, a vjeruj mi, fleš je ubojica.»

«Ubojica, kažeš?» upitao sam ga sa osmijehom.

«Vjeruj mi, kad ti kažem. Jesam li te ikada zajeb'o?»

«Nisi, Miki, nisi. Nego, uzeti ću samo gram, jer to mi je dosta za dva, tri puta, tolerancija mi je pala. Ali, trebam te zbog nećeg drugog, a mislim da možeš i na tome dobro zaraditi.»

«Reci?» odgovori Miki, a oči kao da su mu zablistale.

«Prvo da riješim prodaju. Što misliš, koliko mi možeš dati za starog TT-33, onog kojeg si mi prodao prije četiri godine?»

«Stari moj, znaš kako je teško naći kupca za takav stari pištolj? A jesi li ga održavao, jeli skroz funkcionalan?»

«Održavao sam ga, a i rijetko je bio u upotrebi, zaista rijetko.»

«Vjeruj mi, stari, činit će ti se malo, znam, ali više od tristo kuna ti ja ne mogu dati, a možda mi prođu mjeseci dok ne nađem kupca, tako da, činim ti uslugu.»

«Prodajem ga tek toliko da ga se riješim. Može li gram Horsa za TT-ejca, bez da dodajem išta love?» upitao sam.

«Može.» Iscijedio je Miki nakon nekoliko trenutaka.

«U redu, a sada da ti kažem zbog ćega sam došao. Trebam pištolj sa prigušivaćem. Najbitnija mi je kvaliteta, i da paziš od koga kupuješ, jer ne želim da nam netko uđe u trag. Cijena mi nije toliko bitna, ali volio bih da bude razumna. No, najbitnije mi je, kao što sam rekao, da je pištolj kvalitetan, i da mi nabaviš uz njega dovoljno municije.» - objasnio sam.

«Prigušivač? Pa zar si ubojica postao? Ne drogiraš se više, ne kradeš robu, imaš love. Prije si mi stalno sa nekom robom za otkup dolazio a sada, u zadnje vrijeme samo kupuješ. Opasan si postao.» veselim tonom je govorio Miki.

«Treba mi za slučaj da mi se netko zamjeri. Zbog sigurnosti. Zar si ti policija postao?» odgovorio sam.

«Oprosti, samo me zanima kako to da se desila takva promjena.» ispričao se Miki.

«Rekao sam ti već, ostario sam. Uostalom, uvijek sam htio imati takav pištolj, a sada napokon imam love. No, reci mi, možeš li i kada bi to bilo?»

«Mislim da mogu. Dugo nisam takav pištolj naručivao, ali tražiti ću kvalitetan. Možda ćeš morati pričekati neko vrijeme. Mislim da ti je cijena oko 1500 Eura, ne vjerujem da je puno manje. Znaš, prigušivači su škakljivi, ako te s tim uhvate bez dozvole, najebao si, a dozvolu je za civila ne moguće dobiti, teško ju dobiju obični policajci i vojnici. No ipak, mogu ti nabaviti, ali ja mislim da je 1000 Eura minimum, i to za stariji model.»

«U redu. Kažem ti, nije mi bitno koliko je star i tko ga je proizveo, nego samo kvaliteta. Mora biti kvalitetan. Ako možeš, isprobaj ga prije kupovine. Mogu li ga ja isprobati?» upitao sam.

«Ne vjerujem stari, oko takvog pištolja se ne mogu tako ležerno ponašati. Znaš da ja nisam tako veliki igrač, meni je oružje više usput, a droga mi je, kao što znaš, primarna, i moja velika ljubav.»

«Dobro. Nabavi mi, stari, dobar pištolj s prigušivaćem, to je sve. Znaš da ću ti pošteno platiti. No, idemo se puknuti sa tim ljubičastim Horsom, da i to probamo.» rekao sam.

«Može stari. Hoćeš da ja skuham? Pribor imam i za tebe.» rekao je Miki.

«Može, jedva čekam.» odgovorio sam.

Nakon što je Miki skuhao dop, uvukao ga je u tanke i kratke šprice od jednog mililitra sa iglom koja je ugrađena u njih. Pružio mi je špricu. Sjeli smo obojica na trosjed te zavrnuli rukave, gotovo u isto vrijeme. Nekoliko puta sam napeo ruku, lupnuo po perifernim venama da iskoče, s obzirom na to da su mi centralne propale od ubrizgavanja, još prije nekoliko godina. Ubrzo sam našao pravu venu, povukao malo tamne, venske krvi u špricu, te ubrizgao Heorin ljubičaste boje. Provala euforije, kao da su mi anđeli svoj najslađi nektar ulili u mozak, bilo je toliko dobro da sam uzviknuo, ispustio prvi zvuk koji je mogao izaći iz mene. Ubrzo sam ipak ustao i zapalio cigaretu. Mikiju sam rekao:

«Imaš pravo, dobar je Hors. Oprosti mi, ali žurim, moram još neke stvari za posao sutra srediti. Dakle ti me zoveš kada uspiješ nešto dogovoriti?»

«Bez brige, nazvat ću te u svakom slučaju. Računaj kroz najviše tjedan dana. Tako je barem uvijek bilo.»

«U redu stari, idem sada.» rekao sam, uputio Mikiju blagi, prijateljski pogled i osmijeh, te sam uz još nekoliko pozdrava, izišao iz stana pa se pješice uputio prema svojem stanu, na drugom dijelu kvarta.

Predamnom je bio radni tjedan, a to me nije ni najmanje radovalo. Odrađivao sam posao kao po nekoj kazni, a ipak sam morao biti učinkovit, jer nisam se htio odreći izvora prihoda. Istina, imao sam na raspolaganju prilično veliku količinu novaca preostalu od bakine ušteđevine, ali dobro sam znao kako se novci veoma brzo istope, jednom kad čovjek počne trošiti a bez da zarađuje. Imao sam u iskustvu to da čovjek kada nema novaca, kada financijski stoji loše, tada kao da troši više nego kada ima stabilnu i sigurnu situaciju sa prihodima i ušteđevinom. Dok sam bio ovisnik, u svojim ranim dvadesetima, pojedina razdoblja sam proveo na cesti. Stari pijanci i beksućnici su često govorili kako je život na cesti, život beskučnika, najskuplji život. Bilo je u tom dosta istine, jer čovjek koji nema krov nad glavom je konstantno iscrpljen, treba mu mnogo goriva u vidu hrane i pića, a puši cigaretu za cigaretom, te uz sve to, često osjeća potrebu da se počasti nečim posebnim, kako bi si popravio raspoloženje koje je u takvom bijednom stanju, najčešće loše. Da ne govorim o tome koliko beskućnik koji je ovisnik, troši droge. Često mi se u tim razdobljima mojeg života dešavalo da imam novce za platiti prvu ratu stanarine, a da ih potrošim na drogu i alkohol, i da ostanem na cesti kao beskućnik. Kad god bi mi bilo teško raditi i baviti se stvarima koje me ne zanimaju, sjetio bih se tih godina besciljnog lutanja i sveopćeg životnog besmisla, usmjerenosti isključivo prema užitcima koje donosi droga. Danas sam ipak biće, da ne kažem čovjek, koje pred sobom ima cilj, a taj cilj mi daje snagu, i motivira me za život. – Na takav način sam razmišljao iz dana u dan, tješeći se i gledajući često na sat. Uvečer, kad bih se vratio s posla, natočio bih si punu čašu starog Jacka, zapalio bih dobru cigaru, te uz Jazz koji je dopirao sa linije, utonuo u ugodnu snovitost, opušteno zamišljajući svoj sljedeći pothvat. Pet dana je prošlo, i u petak uvečer sam bio kod kuće i razmišljao: Hoću li večeras izaći van i provesti se? Možda se nešto i desi, možda upoznam nekoga. Ne treba, se naravno, sve odvijati strogo prema planu. Možda se iznenada pojavi dobra prilika, dobra ideja, a tada ću je svakako, provesti.

Moje misli je prekinuo zvuk telefona, a ja sam se odmah javio. Zvao me je Miki, pitao me je mogu li doći kod njega u stan i imam li večeras nešto u planu ili sam slobodan. Rekao sam mu da ću doći kad god njemu odgovara, a on mi je rekao da dođem kroz idućih sat vremena. Otuširao sam se te nabacio na sebe lijepu odjeću. Ispod jakne i vunene veste, privezao sam futrolu za pištolj, koja je bila prazna, jer TT-ejca sam mu ostavio prošli put, u zamjenu za gram dobrog Horsa sa Tajlanda. Odjenuvši sve što sam htio, pješice sam se uputio prema Mikiju, koji je koristio stan na kvartu u kojem sam ja živio. Pretpostavljao sam da koristi još najmanje jedan stan u Zagrebu, a nisam znao posjeduje li barem jedan stan, ili sve samo unajmljuje. Razmišljao sam o tome jeli Miki uspio nabaviti pištolj, te sam se unaprijed radovao trenutku u kojem ću ga po prvi puta držati u ruci, jer to je bio jedan od mojih dječačkih snova, imati pištolj sa prigušivaćem. Uskoro sam bio pred vratima Mikijevog stana, te sam nekoliko puta snažno pokucao. Vrata su se ubrzo otvorila, i Miki me je pokretom ruke pozvao da uđem, te dodao:

«Što ima stari? Jesi dobar?»

«Evo, guram nekako. Još jedan radni tjedan iza mene. Eh, da sam barem poput tebe.» rekao sam, iako u posljednje riječi nisam bio posve siguran.

«Vjeruj mi stari, težak je to kruh. Svi ti stalno nešto duguju, a znaš kakvi su đankiji, jedan dan ti dođu puni para, a već za par dana žicaju polutku na ler.» rekao je Miki.

«Znam, sjećam se, u tom stanju bi čovjek dao sve za šut, i čini mu se da će sutra lako nabaviti lovu, a kad bi tako lako bilo, nabavio bi je taj čas, i nebi tražio na ler. Nakon što se pukne i odspava, probudit će se u krizi, i trebat će mu novi šut, a love nema, ima samo dug koji mu visi. Užas. Zbog toga je pravi preporod kad čovjek dobije Metadon, jer nema više krize, ali to je nakon nekog vremena još gore, jer tolerancija naraste do neba, pa ti Heroin više i ne djeluje, tj. djelovao bi kad bi imao hrpu love da kupuješ velike količine, ali najveći broj đankija nema love. Tada većina ljudi prijeđe u potpunosti na Metadon, i onda počinje drogiranje na račun države, i to je neko vrijeme medeni mjesec, sve dok ti najveće dozvoljene doze ne postanu pre male. Eh, koliko faza u bolesti ovisnosti. Drago mi je da sam u zadnjih nekoliko godina samo rekreativni korisnik, baš kao i ti.» - rekao sam.

«Lijepo si to objasnio. Vidim da si razmišljao o tome dosta.» primjetio je Miki.

«Dosadan posao, što drugo da ti kažem? Uostalom, kroz sve te faze sam prošao. Na karaju mi nije bio nikakav problem ufurati u sebe 120 tableta metadona, naravno, pripremljenih uz pomoć alkohola za ubrizgavanje. Duga priča. No uglavnom, to bi bila dovoljna doza da ubije barem tri zdrava čovjeka, a ja jedva da bih zakljucao. Teorija relativnosti na djelu.» rekao sam a potom se nasmijao. Prilično glasno, nasmijao se i Miki, a potom započeo:

«Nego, zvao sam te zbog dvije stvari. Najprije pištolj: Čovjeku sam rekao da želiš kvalitetan pištolj sa prigušivaćem, ali da ne mora biti noviji model, nego prije svega kvalitetan i pouzdan. Rekao sam mu da ti nije bitan proizvođač, da može biti bilo tko, i da on sam odluči zavisno od kvalitete, koji pištolj će preporučiti. Naravno, on mi je najprije ponudio novije Američke i Talijanske modele, ali cijena je bila oko 5000 eura za svaki, tako da sam mu odmah rekao da je to previše, i da želim kvalitetan stariji model. Tada mi je ponudio dva pištolja. Berettu M92F Turske proizvodnje sa montažnim YHM-ovim prigušivaćem, za 1800 Eura; a drugi pištolj je prigušena inačica Ruskog pištolja koji je zamijenio TT-33, dakle, Makarov PB, proizveden u drugoj polovici šezdesetih. Dakle, taj drugi pištolj je proizveden sa prigušenom 105 milimetarskom cijevi, a za njega mi je ponudio cijenu od 1500 Eura. Što se kvalitete tiče, on kaže da je Beretta bolja, ali kad bi mene pitao, uzeo bih Makarova, jer kaže da je orginalne Ruske proizvodnje, a ne kineska inačica. Rusi su radili u to vrijeme vrhunske pištolje, i iako je Beretta razvikanija, ja mislim da je Makarov sve u svemu bolji pištolj. To ti kažem kao prijatelj, jer na njemu imam manju zaradu, a nemoj zaboraviti da je Makarov puno manji od Berette sa nataknutim prigušivaćem, i lakše ga je neprimjetno nositi. Uglavnom, ako se odlučiš za jedan od ta dva, već sutra bih mogao ići po njega, tako da ga sutra uvečer možeš imati. Na žalost, slika na internetu nema, ali mogu možeš ga guglati, čisto da vidiš kako pištolj izgleda. Evo, pričekaj da donesem laptop.» dovršio je Miki te se uputio prema vratima jedne sobe.

Obojica smo sjeli na kauč, a Miki je laptop postavio na mali stolić koji je bio pred nama. Guglali smo najprije Berettu sa prigušivaćem, a potom Makarov. Što se samog izgleda tiče, pištolji su bili podjednako lijepi, ali što se praktičnosti i kvalitete tiče, i sam sam razmišljao na sličan način kao Miki, te sam se ubrzo odlučio za Makarova. Cijena mi je, pri tome, bila najmanje bitna, jer oba pištolja su bila skupa.

«Uzimam Makarov. Sutra svakako otiđi po njega. Novce ti dajem odmah, jer ponio sam ih sa sobom, znaš mene.» rekao sam i nasmijao se.

«Dobro stari, mislim da ćeš biti zadovoljan. Čovjek s kojim radim nije bezveznjak.» rekao je Miki.

«Znaš da ti vjerujem.» dodao sam, te potapšao Mikija po leđima.

«Nazvat ću te sutra, čim donesem pištolj u stan, hoćeš li biti kod kuće?» pitao je Miki.

«Biti ću cijeli dan. Nazovi u koje god vrijeme želiš, kad dovršiš posao, naravno.» rekao sam.

«U redu, čut ćemo se.» rekao je Miki.

Ustao sam, rukovao se sa Mikijem, te se uputio prema izlazu iz stana, Miki me je ispratio,a izmjenili smo još nekoliko prigodnih pozdrava. Kad sam došao kući, bio sam uzbuđen, nisam mogao spavati, te sam cijelu noć proveo pišući, razrađujući planove za svoj idući potez. Bačva od kvalitetne plastike, ispunjena filtriranom sumpornom kiselinom, čekala je u garaži, jer kroz čitavih godinu dana sam malo po malo nadolijevao profiltriranu, reduciranu kiselinu u nju. Što se tijela tiče, ono će kad dovršim ubojstvo, lako nestati. Ono što mi je pričinjavalo problem bilo je to što policajci rijetko rade sami, i što se uglavnom kreću u patrolama, od najmanje dvije osobe, a nije jednostavan zadatak onesposobiti dva utrenirana policajca. Znao sam da faktor iznenađenja mora biti moćan, kako bi ih maksimalno šokirao i smanjio im sposobnosti.

Pred jutro sam ipak uspio zaspati, a probudio sam se oko podneva. Nisam volio čekati jer sam velik dio života, u svojoj ovisničkoj karijeri, proveo čekajući. Srećom, telefon je zazvonio oko jedan, i ja sam Mikiju odgovorio, te ga pitao mogu li odmah doći. Rekao je da mogu, i da je sve riješeno. Došavši do Mikija, rekao sam mu da odmah želim primiti pištolj. On ga je izvadio iz kartonske kutije poput onih od cipela u prodaji, te mi ga je pružio. Primio sam ga u ruke, te naciljao njime u prazno. Bio je nešto teži od mog starog pištolja, ali bio je sve u svemu prekrasan. Pokušao sam ga ugurati u futrolu privezanu oko prsa i ramena, i odmah je u nju gotovo savršeno sjeo. Ostavio sam ga u futroli, te uzeo od Mikija municiju, koju sam odmah strpao u ruksak. Pozdravio sam se sa Mikijem, zahvalio mu, te ubrzo krenuo prema svojem stanu. Nisam htio propustiti ostatak dana, jer bila je Subota. Došavši u stan, nisam imao potrebe za odmorom ili jelom, nego sam se umio, a potom krenuo autom prema gradskoj periferiji na zapadnoj strani grada. Nekoliko sati sam proveo proučavajući puste ulice u Sten jevcu i Gajnicama, a imena ulica i pojedine adrese sam zapisivao. Nekoliko sati nakon što je pao mrak, te ulice su uglavnom bile puste, no ja nisam bio zadovoljan, jer htio sam vidjeti kako je noću, preko tjedna, pa sam se stoga vratio u stan i pričekao do Ponedjeljka, a u Ponedjeljak sam pričekao ponoč, a nakon ponoči sam opet obilazio puste ulice, i bio sam zadovoljan, jer prolaznika gotovo da i nije bilo, jer u nekoliko sati sam ugledao tek dvojicu. Jedna od slijepih ulica mi se posebno svidjela, a u njoj sam, od desetak kuća, odabrao dvije, jednu do druge, te sam zapisao adrese. Odabrana ulica bila je duga nekih tristo metara, a bila je okomita na jednu veću i širu ulicu. U toj široj ulici, primjetio sam pored jedne kuće lijepo uređen vrt, a psa u vrtu i okućnici nije bilo. Sa te šire ulice, iz tog vrta, moglo se lako vidjeti automobile ili prolaznike koji ulaze u manju, slijepu ulicu. A mogle su se vidjeti i kuće koje sam odabrao, te prilazi ispred njih. Odlučio sam: Sutra poslije ponoči ću početi zaista djelovati.

Bio je Utorak, a ja nisam otišao na posao, a preko telefona sam se nadređenom požalio, rekao mu da sam bolestan, i da ne mogu raditi u takvom stanju. Bio sam, sve u svemu, prilično nervozan, jer moglo je mnogo toga poći po zlu, s obzirom na to da se radi o policajcima koji su prošli nekakav trening. Ako me savladaju i uhvate, prebit će me u postaji na mrtvo ime, a pitanje je hoću li to preživjeti. Ipak, odlučio sam se na provedbu svoje ideje, iz poštovanja prema sebi samome.

Odjenuo sam na sebe posve crnu odjeću. Crnu trenirku, crnu jaknu, crne tenisice, crne kožne rukavice i crnu kapu. Pištolj sam stavio u džep jakne, koji sam modificirao pomoću igle konca i komada tkanine, produbio sam ga i proširio. U drugom džepu jakne bili su mobitel, veliki komad čvrstog užeta, komad papira sa zapisanim adresama, te upaljač, a na listu iznad gležnja, u futroli je bio nož. Ponoč je prošla i odvezao sam se prema Stenjevcu, a parkirao sam u širokoj ulici, blizu kuće sa vrtom iz kojega se mogla vidjeti slijepa ulica, koja je bila okomita na široku ulicu. Izašao sam iz auta, te iz džepa izvadio mobitel i nazvao policiju, razgovor je tekao otprilike ovako:

«Halo, policija.» javila se službenica.

«Halo. Molim vas, susjedi puštaju glasnu muziku, i već nekoliko puta sam ih zamolio da se stišaju, a oni su me izvrijeđali i nastavili po svome. Također, cijela ulica smrdi po marihuani, koju puše. Molim vas, ako možete nekoga poslati da ih utiša.» rekao sam.

«U redu, koja je to adresa? Koje je vaše prezime?» upitala je službenica.

«Njihova adresa je K...ška 12 Stenjevec, a moja je K...ška 14, kuća odmah do njih. Moje prezime je Radić, a ime je Ivan.» rekao sam.

«Poslati ćemo najbližu patrolu.» rekla je službenica.

«Hvala vam puno. Živjeli.» dovršio sam.

Završivši sa razgovorom, preko ograde sam tiho ušao u vrt, te se sakrio iza živice, a sa njenog ruba sam promatrao ulaz u slijepu ulicu. Računao sam na to da je vani rasvjeta slaba, te da me je u crnoj odjeći, u mraku, teško uočiti. Nakon nekih desetak minuta, na ulazu u slijepu ulicu ugledao sam policijsko vozilo. Pričekao sam da se parkiraju, te da izađu iz auta i krenu prema jednoj od adresa, a oni su najprije krenuli prema mojoj lažnoj adresi. Čim su se približili kući, potrčao sam do križanja široke i slijepe ulice, a potom brzim ali tihim hodom kroz slijepu ulicu došao do policijskog vozila. Odmah sam se sakrio iza samog policijskog vozila, sa one strane koja je bila okrenuta suprotno od policajaca i moje lažne adrese, koju su oni provjeravali. Dakle, u čučećem položaju, sa pištoljem u ruci sam čekao sakriven iza vozila, te počeo osluškivati razgovor. Iznenađeni vlasnik kuće objasnio im je da nije zvao policiju, te da nije čuo nikakvu buku iz susjedne kuće. Dvojica policajaca nekoliko su ga puta pitali ista pitanja; jeli siguran da nije zvao policiju, te jeli imao ikakvih problema sa susjedima. Nakon nekoliko niječnih odgovora od strane vlasnika kuće, odlučili su uzeti njegove podatke. Nakon što su zapisali podatke, pozdravili su se sa čovjekom.

Osluškivao sam nihove korake, kako bih ocijenio jesu li krenuli prema autu. S obzirom na to da ništa nisam čuo, pretpostavio sam da idu provjeriti sljedeću kuću. Imao sam pravo, i ubrzo sam začuo njihov uzvik; «Policija!» popraćen sa glasnim kucanjem po vratima. Nakon nešto dužeg vremena, pretpostavio sam da je kuća prazna, jer nitko se nije javljao. Jedan od policajaca rekao je drugom:

«Ne vjerujem, da nas netko ide ovako zajebavati u ovo vrijeme?»

«Nema veze, napravit ćemo zapisnik. Ako si za, ja bi skosknuo na burek, do Črnomerca.» rekao je drugi policajac.

«Može, reći ćemo da nas je čovjek zadržao sa razgovorom, i da smo pokušali dobiti što više informacija, jer ipak se radi o lažnoj dojavi.» rekao je prvi policajac.

«Dogovoreno.» zaključio je drugi policajac.

Druga kuća je bila nekih dvadesetak metara udaljena od policijskog automobila, jer parkirali su odmah pored kuće za koju sam preko telefona izjavio da je moja adresa. Znao sam da će uskoro obojica biti blizu auta. Tiho sam se pomaknuo prema stražnjem dijelu auta, te sam se ubrzo potpuno sakrio iza prtljažnog prostora, na samom kraju auta. Znao sam za mogućnost da jedan od njih, onaj koji sjedi na suvozačevom mjestu, potpuno obiđe auto, te da priđe svojim vratima sa stražnje strane umjesto sa prednje. U tom slučaju, prišao bi mi sa one strane na kojoj su bile kuće koje su provjerili. Druga mogućnost je bila da priđe vratima najkraćim mogućim putem, bez da obilazi auto. Tada bi na kratko vrijeme spram mene bio okrenut sa druge strane, suprotne kućama koje su provjeravali. U trenutku sam odlučio i opet odabrao stranu automobila suprotnu mojoj lažnoj adresi. Kleknuo sam uz stražnju gumu, te se podbočio laktovima o asfalt, a pištolj sam držao uperen u onu visinu na kojoj će se, ako budem imao sreće, pojaviti središnji dio ljudskog tijela. Ukoliko policajac suvozač ipak obiđe auto umjesto da vratima priđe sa prednje strane, to će trajati duže i tada ću čuti njegove korake iza sebe, te ću imati priliku na brzinu se okrenuti. Pažljivo sam osluškivao, i ubrzo sam čuo korake koji su odgovarali zvuku koraka dvojice muškaraca. U isto vrijeme sam promatrao dio prostora uz prednji dio auta, gdje se policajac suvozač trebao pojaviti. Znao sam da me policajac neće odmah primjetiti, jer ipak sam u mraku, pokriven sjenom koju baca auto, u crnoj odjeći, i priljubljen uz pod. Nakon kratkog vremena ugledao sam sjenu koja je pala uz prednji dio auta, a sjena je postajala sve duža. Shvatio sam da bi uskoro mogao ugledati tijelo, i zaista, pojavilo se ubrzo čitavo tijelo, okrenuto samo malo u stranu prema autu. U trenutku sam naciljao, te opalio tri puta prema prsnom košu. Pištolj je za vrijeme svakog pucnja tiho škljocnuo. Čim sam dovršio pucanje, brzo sam ustao, obišao auto sa stražnje strane, te sam iz stabilnog stojećeg stava uperio pištolj prema drugom policajcu koji mi je bio okrenut leđima, a odmah potom glasno izgovorio: «Ruke u zrak ili pucam! Odmah, ruke u zrak! Vidiš li pištolj, ruke u zrak!»

Policajac kojemu sam uputio naređenje bio je nepomičan nekoliko trenutaka, vrlo vjerojatno jako iznenađen. Pretpostavio sam da čeka reakciju partnera, s obzirom na to da nije čuo pucnjeve, te nije znao što se događa. Njegov partner se za to vrijeme najprije rukama podbočio o haubu automobila, a ubrzo potom se opružio po toj haubi. Kad je shvatio da mu je partner onesposobljen, policajac kojemu sam naredio da ruke digne u zrak, to je napokon i učinio.

«Bez ikakvih gluposti, ili pucam. Vjeruj mi pucat' ću. Ovo je prigušeni pištolj. Pogledaj samo svojeg partnera.» glasno sam izgovorio.

«Molim vas. Ne znam o ćemu se radi. Nisam ništa kriv.» jecao je policajac.

«Skini remen sa pištoljem i woki tokijem, polako skini remen. Odmah. Ako samo takneš pištolj, pucam ti u glavu. Kad ga skineš, samo ga baci na pod. Skidaj remen!» naredio sam policajcu te svoj pištolj približio njegovoj glavi.

«Molim vas. Imam dvoje djece. Napraviti ću sve što želite, imam dobre veze u policiji, mogu vas zaštititi. Za ovo nitko neće znati.» molečljivim glasom pokušavao me je uvjeriti policajac.

«Dosta je zajebancije! Tišina! Odmah da si skinuo remen ili pucam i vozim dalje!» izgovorio sam glasno, prijetećim glasom.

Policajac je počeo čeprkati po remenu, a ruke su mu se pomalo tresle. Nakon nekih tridesetak sekundi, uspio je otkopčati remen, te ga je potom bacio na pod. Čim je dotakao pod, gurnuo sam policajca slobodnom rukom kako bi ga udaljio od remena, a pištolj sam drugom rukom i dalje držao uperen u njega. Remen na kojeg su bili zakačeni wokitoki, pištolj i lisice ležao je na podu. Jednom rukom skinuo sam sa remena lisice, a potom ga cijelog šutnuo pod policijski auto, dok sam pištolj i dalje držao uperen prema policajcu.

«Okreni se prema meni! Odmah da si se okrenuo ili pucam!» razgovjetno sam poručio policajcu koji je stajao nešto više od metra i pol udaljen od mene. Nakon nekoliko trenutaka, bio je okrenut prema meni. Prišao sam mu polako, desnom rukom držeći u njega uperen pištolj, dok sam u lijevoj ruci držao lisice pružene prema njemu. Kad sam mu se primakao dovoljno blizu a da bi mu lisice bile na dohvat ruke, rekao sam:

»Brzo, uzmi ove lisice, i zaključaj si ih oko ruku sa prednje strane. Neka ti ruke budu na prednjoj strani tijela. Odmah! Stavi si lisice»

Nakon što sam izgovorio naređenje, začuo sam nekoliko podosta tihih jauka koji su dopirali od policajca u kojega sam već pucao. Znao sam da je dobio tri metka u prsa, ali isto tako, znao sam da mnogi to i prežive. Našao sam se u nezgodnoj situaciji

Policajac je tada započeo: «Molim te, nemoj ovo raditi! Molim te, imam dvoje male dijece, nemoj me ubiti, molim te!»

«Neću te ubiti, ali ako me još jednom ne poslušaš, onda ću pucati u tebe, jer nemam vremena da bih se zajebavao. Odmah da si stavio lisice ili pucam i vozim dalje!»

Policajcu su ruke drhtale, a nekoliko trenutaka sa njima ništa nije radio, nego je samo držao lisice u ruci.
«Odmah si stavi lisice ili pucam! Zadnje upozorenje» viknuo sam.

Napokon je počeo prtljati sa lisicama, te si ih je nakon otprilike pola minute, uspio stegnuti oko obje ruke, a ruke su mu bile na prednjoj strani tijea.

Približio sam mu se, te lijevom rukom potegnuo lanac na sredini lisica, potegnuvši tako prema sebi i njegove ruke. Pištolj sam za svo to vrijeme držao blizu svojeg tijela, ali uperen u njega.
Potegnuvši čvrsto njegove ruke prema sebi, i vidjevši da lisice nisu skliznule, shvatio sam da ih je zaista stavio regularno, čvrsto. Provjerivši to, opet sam se odmaknuo od njega na udaljenost od nekih dva metra, možda malo više. Znao sam da moram dokrajčiti njegovog kolegu, kako bih bio siguran, iako su zvukovi koje je ispuštao malo prije, utihnuli.

«Ok, okreni mi se opet leđima, polako, i da ti ne pada na pamet potrčati, ili tako nešto, jer dobit ćeš metak odmah.» rekao sam.

Policajac se polako opet prema meni okrenuo leđima.

«U redu, a sada hodaj ravno, prema naprijed! Hodaj prema naprijed dok ti ne kažem da staneš. Ako počneš trčati, pucam. Vjeruj mi pucati ću! Ponavljam, ovo je prigušeni pištolj!»

Policajac je napravio nekih desetak koraka prema naprijed, kretavši se iz slijepe ulice prema širokoj ulici na koju je slijepa bila okomita, a ja sam ga, udaljen od njega svega dva metra, cijelo vrijeme slijedio, hodavši jednakom brzinom kao i on.

.«Čekaj, stani! Stani na mjestu!» obratio sam se ponovno policajcu koji je hodao prema naprijed.

Napravio sam nekoliko koraka u stranu, te što sam brže mogao, naciljao sam prema glavi umirućeg policajca koji je ležao na cesti, i opalio, a da bih odmah potom pištolj opet uperio prema policajcu koji je stajao. Primjetio sam da je okrenuo glavu, ali ja sam sve obavio toliko brzo, da je praktički odmah nakon što je čuo škljocajući zvuk, pištolj već bio uperen ponovno u njega, te je on nastavio stajati na mjestu, a ja sam se kroz nekoliko trenutaka vratio u ravninu sa njime, te sam mu opet dao naređenje:

»Nastavi hodati prema naprijed.»

Policajac je tako hodao, dok sam ja bio iza njega i pratio ga, sve do samog kraja slijepe ulice.
Kad smo došli do izlaza iz te ulice, bili smo pored široke ulice, a iz te pozicije se mogao vidjeti moj auto.

«Pogledaj udesno, na desnoj strani ove široke ulice. Vidiš li onaj plavi auto?»

«Vidim.» odgovorio je policajac.

«U redu, sada hodaj prema njemu, a kad dođeš do njega, otvori vrata i sjedni na vozačevo mjesto. Dakle, čim dođeš do auta, odmah uđi u njega.»

Kako sam mu naredio, tako je i učinio, znajući da je pištolj kroz cijelo vrijeme uperen u njega, te da sam ja spreman pucati. Mene nije bilo briga gleda li tko iz okolnih kuća ili ne. Bio je mrak i znao sam da me nitko ne može dobro vidjeti, a niti prepoznati, jer nikoga iz ovog dijela grada nisam poznavao. Jedino što je meni bilo bitno, bilo je to da se dohvatimo auta, te da se maknemo što dalje od ovog mijesta, te da tako preduhitrimo policiju, koju je možda netko već pozvao, ukoliko je vidio i čuo išta od svega što se odigralo.






06.04.2015. u 11:40 • 6 KomentaraPrint#


< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

07/2016 (1)
06/2015 (1)
04/2015 (2)
03/2015 (2)
02/2015 (3)
01/2015 (2)
12/2012 (3)
11/2012 (4)
10/2012 (1)
07/2012 (1)

Opis bloga

Riječi i njihova slabost.

Riječi i njihova snaga.
Banalnost riječi.
Iskustvo izvan i iznad riječi.
Povratak riječima.
Prezrene riječi prolazne, mutne i blijede.
Ne mogućnost da se živi bez "suvišnih" riječi.
Tišina bez riječi.
Tišina u riječima.
Povratak riječima.
Riječi pjesme.
Tobožnja okupiranost riječima.
Čitajte između redaka - zapamtite ovo.

Linkovi

pametni zub

miško

eve zmajevska

Budan

hagakure (nihonkichigai)

micro blue sparkle

mendula

Rusalka

Prinčipesa ne da...

Mrvičak

Etička klopka

Nisa

Rebel with a reason

moj stari blog

BITNO!



Autor svih pjesama i/ili priča što se nalaze na ovome blogu je Bojan Jaklin - Polić. Bez pismene ili usmene dozvole autora, nije dopušteno kopirati, reproducirati, ili na bilo koji drugi način iznositi materijal objavljen na ovom blogu. Amen.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se