zazen1

četvrtak, 19.02.2015.

Vrata Raja (drugi dio)






Nakon iskustva sa dobrim dečkima, trebalo mi je neko vrijeme da se saberem. Cilj koji se rodio, još uvijek je bio tu, izazovan i moćan, no ipak, gotovo godinu dana, živio sam kao da i ne postoji, živio sam mirno i bio sam zadovoljan. Obične, svakodnevne stvari i pojave, ono što ponekad nazivaju sitnicama, pričinjavale su mi velika zadovoljstva. Stvari poput jutarnje kave koju sam ispijao na krovu svoje zgrade, pogleda usmjerenog na dijelove grada, koji se uz izlazak sunca, bude. U dućanu sam birao vrhunsku, skupocjenu kavu, a na kiosku najprije vrhunske cigarete, a kasnije sam nabavio i lulu, koju bih ispunio aromatičnim duhanom, i koju sam pušio uvijek, isključivo uvečer, uz novine ili dobar časopis o poeziji ili oružju, uz ono što me je zanimalo i što mi je pričinjalo zadovoljstvo i užitak. Nalet vjetra, pjev ptica, osmijeh mlade djevojke u kvartovskom kafiću, miris naranče u prolazu na tržnici, miris kvalitetne ribe i ruzmarina pri pripremi ručka, crni čaj, šetnja šumom, kazališna predstava, pa čak i ugodno pražnjenje crijeva ili popodnevni odmor; mnoge su mi stvari pričinjale zadovoljstvo. Čak se ni na poslu nisam osjećao opterećeno ili loše. Pet dana u tjednu, osam sati dnevno, za to sam se uspio izboriti, jer bio sam jedan od onih zaposlenika koji s vremenom postanu nezamjenjivi, koji se uvuku u sve pore firme u kojoj rade. Poznavao sam posao jako dobro, a mnogima sam činio usluge, najčešće na svoju ruku i bez da su me tražili, samo kako bi osjećali da mi nešto duguju. No, nisam u tome pretjerivao, i pazio sam da se o meni ne govori previše. Nastojao sam na tome da i nadređeni spram mene osjećaju strahopoštovanje, neku vrstu nelagode, tako da ih se na intuitivan i jednostavan način doimam kao netko od koga se može očekivati mnogo neugodnosti. Kockao sam se, jer znao sam da će me ili otpustiti, ili ispuniti moj zahtjev da radim 40 sati tjedno, i da me vikendima puste na miru, a to nije bilo mnogo, kad se u obzir uzme vibra koju sam širio oko sebe. Desilo se ovo drugo, jer unatoč svemu, bio sam jedan od najboljih radnika. Dakle, posao me nije opterećivao previše i sve u svemu, uživao sam u životu. Možda će psihijatri jednoga dana govoriti kako je to uživanje bilo potaknuto osjećajem da sam živote oduzeo, i da moje žrtve više nisu u stanju uživati u životu, poput mene. Iskreno, ne bih potpisao tu vrstu hipoteze. Uživao sam tek tako, ni sam ne znam zašto, a zadovoljan sobom, nikad nisam bio i nikad neću biti.

Ušao sam u 2003-ću godinu, te nakon tri mjeseca proslavio trideseti rođendan, uz komad zaher torte i šampanjac, te potom uz bočicu Metadona intravenozno. Tek te večeri, dok sam, Bog zna zašto nastojao slaviti i osjećati se dobro, shvatio sam da moja priča nije završena, i osjetio sam odjednom sav užas ne izvjesnosti i unutarnje praznine. Dakle, prošlo je dovoljno vremena, odmorio sam se, a sada treba nastaviti, jer cilj, smisao postojanja, i dalje je predamnom, a čini mi se da je mali broj ljudi blagoslovljen osjećajem vlastitog smislenog postojanja i djelovanja.

Večeri sam tog proljeća počeo provoditi u centru grada, oboružan šarmom, kutijom cigareta, pištoljem devet milimetarskog kalibra, starim TT-ejcem kojeg sam za tisuču kuna kupio od jednog starog dilera, i novčanikom punim papira kojima je društvo udahnulo vrijednost. Tako sam, počeo visiti ispred jednog dućana koji se bavio prodajom mješovite robe, ali bio je uvečer često ispunjen mladim ljudima, koji su kupovali alkohol, najčešće jeftina vina, pivo i sokove. Ispijao sam jedno pivo za drugim, a motao sam se po dućanu, te prema blagajnicama bio ljubazan i slatkoriječiv. Htio sam da se sažive sa time da sam od sada na dalje često prisutan u krugu dućana, pa sam tako nastojao na tome, ostavljavši im često nekoliko kovanica razlike, nakon što bih kupio piće. Koliko god da se nije radilo o velikim svotama, ljudi koji ne zarađuju velike novce, brzo se naviknu na takvu gestu, a uz slatkoriječivost i komplimente, bio sam u tom dućanu ubrzo rado viđen gost, a kako sam tamo boravio uvečer, osoblje je smatralo da je to za mene neka vrsta izlaska i druženja, dok sam obilnim ispijanjem piva nastojao da se o meni u njihovim glavama stvori slika dobro stojećeg, veselog pijanca, iako bih ja tek u kasnu večer, pred zatvaranje, ponekad bio supijan. Onda mi je, nakon nekoliko tjedana, palo na pamet da se povremeno pri tim večernjim izlascima, pojavim ušlagiran. Znao sam jako dobro od prije da opijati čovjeku lijepo razvežu jezik, te ga učine savršeno društvenim. S obzirom na to da sam bio nekoliko godina čist muškarac od svojih 110 kilograma, trebala mi je najmanje bočica metadona (100mg) da budem veseo. Uz to bih ponio sa sobom tablete alprazolama u dežepu, a pivo sam pio iz čistog gušta, iako su Metadon, alkohol i Xanax, kombinacija otrova, meni osobno draža i od dobrog Heroina, jer mnogo je mjesta u Mozgu tom kombinacijom popunjeno, a jedno pojačava djelovanje drugoga, benzodiazepini Metadonu, alkohol benzodiazepinima, alkohol Metadonu, i tako, sve u svemu, čovjek kao da lebdi iznad zemlje. No ipak, nastojao sam ne kljucati (ono kad đankiju glava pada a oči se zatvaraju) i djelovati tek kao veseli pijanac. S obzirom na moje debelo ovisničko iskustvo i onu toleranciju koja se teško gubi kad se jednom stekne, to mi je savršeno uspijevalo, te sam mladim blagajnicama zaista postao neka vrsta prijatelja. Najčešće su me u početku zvale susjedom, dok su me kasnije zvale po imenu koje sam izmislio, dakle, Marin. Jedne proljetne večeri, dok sam slušao glazbu Doorsa koja se vrtjela sa Cd-a koji sam donio u dućan i zamolio cure da ga puste, i dok sam cugao ispred dućana, gotovo pred vratima, primjetio sam da je ušla skupina koja se sastojala od petero mladih ljudi, dva mladića i tri djevojke. Ušao sam u dućan, te sam ih krajičkom oka brzo snimio, a primjetio sam da se neuobičajeno dugo motaju oko alkoholnih pića. Znao sam da ili nemaju dovoljno novca za platiti, ili namjeravaju nešto ukrasti. Treća opcija je bila da su jednostavno neodlučni, ali vrijedilo je pokušati. Prišao sam im te objavio: «Cuga je na moj račun, ako mi kažete gdje se noćas mogu dobro provesti u gradu ovoga Petka. Želim to čuti od mladih ljudi, iako ni ja još nisam za bacit'.Zapravo, volio bih ići tamo gdje vi idete, jer izgledate kao cool ekipa. Oprostite mi, već sam malo i popio.» Namjerno sam nastojao zvučati što pijanije i bezazlenije, a nakon što sam iznio svoju ponudu, nastavio sam se smješkati. Mlada djevojka koja je imala ravnu crnu kosu srednje dužine, te naočale prililčno elegantnog izgleda iza kojih su me gledale tamne oči, obratila mi se: «Mi idemo gore doRibnjaka. Što se mene tiče, možeš ići s nama, a bilo bi super da nam posudiš par kuna, da možemo kupiti više vina, jer nemamo dovoljno love ni da se pošteno napijemo.» Druga mlada djevojka iz društva, također crnokosa, ali plavih očiju, glave lijepog oblika poput izduženog jajeta, nježne vilice, brade i bez naočala, nasmijala se i dodala: «Blago tebi, i ja bi htjela biti pijana večeras.» Mladići su cijelo vrijeme stajali pomalo ukočeno, a činilo mi se da baš i nisu oduševljeni putem kojim je krenuo razgovor, te mojom ponudom. Sasvim je moguće da su se kao muškarci, iako tek mladići, osjećali pomalo inferiorno u odnosu na mene, jer nisu imali novca da curama plate dovoljno pića, dok sam ja, stariji i iskusniji, upravo ponudio riješenje, te se nastojao priključiti društvu u isto vrijeme. Jedan od njih je kratkim i brzim pokretima odabrao nekoliko boca, vina i cole, nakon ćega je izjavio; «Može stari, idemo do Ribnjaka.», te se potom uputio prema blagajni.

Ubrzo smo stigli na područje parka, a te davne 2003-će se krajem tjedna na Ribnjaku okupljalo mnogo ljudi, pa smo stoga neko vrijeme hodali u potrazi za praznim klupama na kojima smo se trebali utaboriti. U parku je bilo mnogo ljudi, uglavnom mlađih, ali tu i tamo se moglo naići i na starije, uvjetno rečeno, jer i ti stariji su bili zapravo otprilike moji vršnjaci, a za pojmove zapada i Europe, to su još uvijek bili mladi ljudi. Nakon nekog vremena, pronašli smo dvije prazne klupe u sjevernom dijelu parka. Okolna rasvjeta je postojala, ali sve u svemu, bilo je dosta mračno. Srećom, imao sam zaista dobar vid, te sam u mraku mogao razabrati detalje koje mnogi u takvim uvjetima nebi ni primjetili. Sjećam se, još u vrijeme mojeg školovanja sam otkrio da imam bolji, oštriji vid od prosjeka, jer sam sa samoga kraja učionice, iz zadnje klupe mogao vidjeti sitna slova na zemljopisnoj karti; ne ona najsitnija, ali svakako ona koja mnogi nebi uspjeli razabrati iz te udaljenosti. Sjeli smo na klupe, te najprije počeli miješati vino i colu, praveći tako popularni bambus. U ono vrijeme bila je popularna tehnika miješanja u vrečici, koju bi zbog sigurnosti poduplali, tj. miješali bi pića u dvije vrečice, a jedna je bila u drugoj. Nakon što bi vrečicu ispunjenu pićima malo, lagano protresli, obuhvatili bi njene krajeve šakom i stisnuli ih oko otvora boce, te polako i sigurno ulijevali mješavinu iz vrečice u najprije jednu, a potom i u druge boce. Gotovo piće, točili smo u kupljene plastične čaše, te sa guštom ispijali. Neko vrijeme naša mala družina bila je prilično tiha, koncentrirana uglavnom na piće. No, svi smo iz iskustva znali kako će nam alkohol ubrzo razvezati jezik, pa su me mladi ljudi ubrzo priupitali uobičajene stvari: odakle dolazim, čime se bavim, koliko godina imam, kakvu muziku slušam i slično. Odgovarao nisam iskreno, pa sam tako slagao da radim u jednom lancu supermarketa, u skladištu, te da imam pet godina više nego što sam zaista imao. Nisam znao kako će se stvari dalje odvijati, no smatrao sam da je bolje ne davati prave podatke, u slučaju da netko iz tog društva kasnije bude ispitivan o nedavnim događajima i ljudima u njihovom životu. Ipak, nastojao sam, kao i uvijek, djelovati opušteno i prirodno, te sam u nekoliko navrata potakao razgovor o književnosti i filmu, te o filozofiji općenito. Isto tako, požalio sam se na stanje u mojem izmišljenom poslu, te sam rekao da namjeravam upisati program dokvalifikacije, i potražiti bolje radno mjesto, jer u ono vrijeme je posla još bilo, pa se čovjek nije morao zadovoljiti sa bilo čime i zahvaljivati Bogu svakoga dana na usranom poslu koji radi, jer ipak, bolje vrabac u ruci, nego golub na grani, kao što kaže narodna poslovica.

Saznao sam da djevojke i jedan od mladića idu u četvrti razred jedne od Zagrebačkih gimnazija, dok drugi mladić studira na arhitektonskom fakultetu. Moram priznati da su mi djevojke, a isto tako i mladići, u dućanu, na prvi pogled djelovali ipak malo stariji, nego što su bili u stvarnosti. No, što se mene tiče, bili su dovoljno stari, i nisam previše brinuo o tome. Djevojke iz tog društva u kojem sam se našao, pričale su više među sobom nego sa mladićima. Pitao sam se, postoji li neka vrsta ljubavne veze između djevojaka i mladića, no nisam htio ispitivati o tome, jer smatrao sam da ću, ukoliko postoji, ubrzo primjetiti znakove poput poljubaca ili držanja za ruke, i zaista plavooka djevojka, glave lijepog oblika i nježne brade i vilice, crne kose, polako se pomakla prema studentu arhitekture, te se nježno svojim čelom očešala o njegov obraz, a potom ga ubrzo poljubila u vrat. On ju je nakon njene geste, obuhvatio postrance desnom rukom, te ju naizgled čvrsto stisnuo. Odmah sam shvatio da se radi o koliko toliko zaljubljenom paru, i odmah sam osjetio da moj boravak u tom društvancu dobiva svoj širi smisao.

Moje misli su ipak, bile prilično trome, jer Metadon, Xanax i šesto pivo su učinili svoje. Osjetio sam na tren nelagodu, jer shvatio sam da su mi sposobnosti prilično smanjene, i da postoji mogućnost da učinim grešku, ili više njih. Razmišljajući o svojoj situaciji, odlučio sam da ću se nastojati koncentrirati tj. biti što više svjestan i pribran. Na kraju krajeva, još nisam niti došao do ideje, a kamo li do njene provedbe, tako da, najprije moram nešto osmisliti, ali brzo, tako da ne bih izgledao previše napadno, šuteći i razmišljajući, dok ostali piju i vesele se. Moja sljedeća misao bila je: Ipak se ovdje pije, a zna se da alkohol utječe na prosudbu, i da čovjeka čini opuštenim, pomalo nesmotrenim, tako da, samo moram pričekati da se društvance malo napije, a onda mogu sve osmisliti, pa nastojati na provedbi. Čekao sam i pijuckao pivo mnogo sporije nego u dućanu. Nakon nekog vremena, kad se količina cuge u posljednjoj boci približavala polovičnoj praznini, odlučio sam se na samostalan odlazak do dućana, i na kupnju sljedeće ture pića. Obznanio sam društvancu svoju namjeru i oni su se složili. Napokon sam imao pred sobom vremena za neometano razmišljanje, jer dućan i nije bio previše blizu. Razmišljao sam otprilike ovako:

Pet ljudi ne mogu voditi u svoj stan, jer teško ih je obmanuti sve odjednom, jer u tom slučaju postoji povećana šansa da netko nešto primjeti, i da me u očajničkoj borbi za život ozlijedi, ili pak da netko ili više njih vriskom, vikom, privuče pažnju mojih susjeda u zgradi. To su mladi, neiskusni ljudi, i mogao bi ih srediti, ali ne želim se upuštati u takvu situaciju, u kojoj postoje velike šanse da nešto pođe po zlu. Dakle, na neki način moram razdvojiti društvance, a onda vidjeti, probati ih odvesti do stana, ili do nekog pustog i mračnog mjesta. Ali kako ih razdvojiti? Hm... bacio sam oko na mladi par, studenta i plavooku, i najradije bih se večeras pozabavio njima. Hm... Možda je najbolje pričekati, biti sa svima njima dugo, do njihovog međusobnog razlaza, a onda... Napokon, sinulo mi je. Biti ću s njima do kraja, cugati cijelu noć, a onda im ponuditi prijevoz. Vidjet ćemo, tko će na taj način ostati zadnji u autu. Nadam se da će to biti mladi par, no vidjet ćemo. Uostalom, pitati ću ih tko treba ići prema kuda, u kojem smjeru, a onda ću reći je destinacija mladog para, ili pak ženskog dijela para, najbliže mojem stanu, pa ću njih ili nju odvesti posljednje. Sada idem kupiti uz vino i kvalitetno žestoko piće, tako da se dobro napiju.

Pio sam sa društvom još nekoliko sati, a onda sam na njima primjetio kombinaciju prirodnog i alkoholnog umora. Nadao sam se da će, baš zbog tog umora, prihvatiti prijevoz. Uostalom, bio sam i sam u takvoj situaciji, i znam da je prijevoz u te kasne, pijane sate, teško odbiti. Dakle, ponudio sam se. Najprije sam saznao da jedan od mladića živi u blizini, pa da će on otići pješice. Preostale su dvije djevojke i par. Pitao sam ih, najprije djevojke a potom par, kamo bi ih trebao odvesti. Mladi par je ipak živio odvojeno, ali srećom, u istom dijelu grada. Blizu njih, bila je i jedna od djevojaka, dok je najdalje od Ribnjaka bila druga djevojka, i to je predstavljalo komplikaciju. Ipak, dosjetio sam se, te sam rekao kako ću prvo odvesti djevojku koja je najdalje, a potom ostale, jer živim odmah blizu njih, pa mi je tako usput i najjednostavnije, jer se ne moram vračati. Uz to, dodao sam da u autu imam dovoljno trave za pristojan joint, te da možemo prije razlaza, zapaliti. Na moju žalost, trave u stvarnosti nije bilo, ali morao sam ih nečime dodatno namamiti. Ubrzo je vožnja počela, a pored mene je kao suvozač sjedila djevojka sa najdaljom destinacijom, dok su na stražnjem sjedalu pijano zavaljeni bili, mladi par i druga djevojka, koja je živjela u njihovoj blizini. Nakon što sam završio sa razvoženjem najprije najudaljenije djevojke, počeo sam tobože nešto tražiti u pretincu pored volana, a ubrzo sam tužnim glasom objavio da sam se zabunio, i da trave ipak nema. Na njihovim licima, nisam primjetio izraz posebnog razočaranja, koje je moglo biti uzrokovano mojom posljednjom izjavom. Vozio sam polako i oprezno, jer ipak sam dosta popio. Ubrzo sam i drugu djevojku koja je bila bez pratioca, uspješno doveo pred njenu zgradu. U autu smo ostali samo ja i mladi par, a vani je bila mrkla noć, no ipak, tipično za jedan od prvih proljetnih vikenda, glavne gradske ulice su bile prilično popunjene automobilima i ljudima. Vozio sam neko vrijeme u smjeru posljednjeg odredišta, kvarta u kojem je plavooka djevojka živjela. Došavši do njene ulice, našao sam i mjesto za parkiranje, te je pred nama bilo onih uobičajenih nekoliko riječi i želja, koje si ljudi međusobno upućuju na rastanku, nakon cijelonoćnog ispijanja vina i razgovora. Nakon tih nekoliko riječi, nisam se dobro snašao i djevojka je izašla iz auta, a za njom i mladić, koji ju je namjeravao ispratiti, pretpostavio sam. Valjalo je djelovati brzo. Izašao sam kroz svoja vrata, izvukao iz džepa balonera pištolj, te sam okružio auto i prišao s leđa mladiću koji je grlio i ljubio djevojku. Prislonio sam mu pištolj o potiljak, te izjavio: «Natrag u auto, oboje, ili ću vam prosuti mozak po pločniku.» Nekoliko trenutaka vladala je šutnja, a potom me je mladić upitao šalim li se. Na njegovo pitanje odgovorio sam snažno ga udarivši pištoljem u potiljak, nakon ćega se on skoro srušio. Djevojka je odjednom počela bježati i vikati, no ja sam je sa nekoliko velikih koraka sustigao, te obuhvatio rukom oko vrata pritisnuvši joj grlo toliko jako da nije mogla ispustiti ni zvuka, dok sam joj drugom rukom prislonio pištolj o rub jedne strane glave. Okrenuo sam se, državši tako djevojku na svojim prsima, a okrenutu licem prema mladiću, te izgovorio: «Bez ikakvih pizdarija. Odmah da si ušao u auto ili pucam. Ovo vam je zadnje upozorenje, vjerujte mi.» Izgovorivši to, primaknuo sam ruku u kojoj sam držao pištolj, šaci ruke kojom sam obuhvatio djevojku s leđa oko vrata, te sam repetirao pištolj, kako bih dobio zvuk onog škljocanja od kojega se ljudi uplaše.

«Ok, ok, evo, ja ulazim. Samo da vrata otvorim.» rekao je mladić, te brzo otvorio vrata i ušao u auto. Djevojku sam, državši joj svoju ruku i dalje čvrsto stegnutu oko vrata, gotovo odvukao do auta, no ona nije imala namjeru uči, te je mlatarala nogama i rukama, nastojeći se osloboditi mojeg stiska. Odjednom me je uhvatio silan bijes, potaknut njenim ne poštovanjem i ne shvaćanjem ozbiljnosti situacije. Ona je vjerojatno mislila da ni pištolj nije pravi. Od silnog bijesa, primio sam je desnom rukom za kosu, te sam svom svojom snagom, svojom rukom njenu glavu velikom brzinom zabijao o lim na stražnjem dijelu auta, odmicao je te opet zabijao, možda osam ili deset puta za redom. Nakon što je pala u nesvijest, dao sam mladiću znak da iznutra otvori vrata, te sam je na brzinu, ugurao k njemu, na stražnja sjedala. Vani je još bio mrak, no bližila se zora. Znao sam da se moram što prije udaljiti sa tog mjesta, da je najbolje da koristim što neobičniju rutu, kroz male i sporedne ulice. Vrlo lako je moguće da me nitko nije niti vidio, jer u ovo vrijeme na sporednim ulicama gradske periferije najčešće nema nikoga, osim tu i tamo zalutalih pijanaca i partijanera, koji se pred zoru vračaju kući. Ostali spavaju ili probavljaju hranu ispred televizora, te su jedva svjesni nećega što im je pod nosom, a na neobične zvukove koji dolaze iz daljine se i ne obaziru, osim ako nisu suviše glasni.

Nisam vozio previše brzo, jer nisam htio da me primjeti jedna od noćnih policijskih patrola, koje kruže gradskim kvartovima. Nema ih mnogo, ali moguće je naletjeti na jednu od njih, a ukoliko voziš prebrzo, jamačno će te zaistaviti, razmišljao sam. Najprije sam vozio prema svojem kvartu, ali onda sam se predomislio, shvativši da nema smisla voditi dvoje pijanih mladih ljudi u svoj stan, a s obzirom na to da su se već uvjerili u to da vezano uz njih nemam najbolje namjere. Krenuo sam, stoga, prema podsljemenskoj zoni, u namjeri da se dotaknem šume. Dok sam vozio kroz grad, mladić me je nekoliko puta plačljivim glasom zamolio da ga pustim, te naglasio kao nikome neće ništa reći, kako u to mogu biti siguran. Najprije sam šutio, ali kad mi je to počelo narušavati pažnju, rekao sam mu da prekine s time, objasnivši mu: «Bit ćete ok, neću vam ništa, želim samo da se poševite u šumi i da je ti udaraš, a ja ću vas snimati i drkati. Kad završimo, ostavit ću vas u šumi, a ja ću se odvesti dalje. Znam da nećete nikome ništa reći, jer ako kažete, mene policija neće naći, ali zato ću čim saznam da me traže, ja naći vas, vjeruj mi. Imam debelu vezu u policiji. Što misliš, odakle mi pištolj? A sada prekini, jer ako ne prekineš, stvarno ću te ubiti.» Nakon što sam mu to rekao, zašutio je. Vozio sam najprije kroz centar, preko Langića prema Zvijezdi, a potom prema Mihaljevcu. Od Mihaljevca sam krenuo cestom prema tunelu, ali sam skrenuo na nekih pola puta, ušavši tako na cestu koja je vodila prema Pustodolu, dijelu kojeg njegovo ime dobro opisuje, jer čak ni vikendom preko dana, u tom dijelu najčešće nema ni žive duše. Vozio sam polako sa slabim svijetlima, kako me stanovnici lokalnih kuća, na putu prema ulazu u šumu, nebi doživjeli previše napadno. Uostalom, sunce samo što nije izašlo, zora samo što nije svanula, i nebo je na istočnoj strani polako počelo dobivati svijetlo plavu boju. Došavši do ulaza u šumu, vozio sam još neko vrijeme po šumskoj stazi, a namjeravao sam voziti po njoj dok god je to moguće, ili pak dok se ne udaljim dovoljno od kuća. Nakon nekih 500-tinjak metara, zaustavio sam auto, no svijetla sam ostavio upaljena.

«Ok, a sada ostani u autu sve dok ti ne kažem da izađeš.» rekao sam, potom izašao iz auta i otvorio stražnja vrata, te primio plavooku djevojku svojim rukama ispod njenih pazuha, te sam je državši je tako odvukao sve do prednjeg dijela automobila, ispred upaljenih svijetala.

«Ok, možeš izaći. Ponesi klupko špage koje je kod tebe, na stražnjim sjedalima.» viknuo sam.

Mladić je izašao, te prišao djevojci i meni, pred svijetla. Iz ruku sam mu uzeo klupko, a primjetio sam da mu se ruke žestoko tresu. Počeo sam vezati djevojku. Ruke sam joj postavio iza leđa, te ih tako zavezao, jednu ruku za drugu. Zavezao sam joj i noge, jednu za drugu, čvrsto. Zagurao sam joj u usta krpu, te je podvezao oko glave. Dovršivši posao, položio sam djevojku na pod, te naredio mladiću: «Opali joj nekoliko šamara, da se probudi, jer alkohol i udarac u glavu su je uspavali.»

Mladić je polako prišao djevojci, nadvio se nad nju, te je opalio šamarom srednje jačine, od kojeg se ona odmah probudila. Neko vrijeme je žmirkala, nastojeći se priviknuti na svijetlo, a uskoro je počela ispuštati zvukove, kad je shvatila da ima krpu u ustima, i da je vezana; a vrlo vjerojatno, prisjetila se situacije pred njenom zgradom. Nisam se na te zvukove obazirao, jer krpa joj je bila nagurana duboko, do grla, tako da nije mogla prozvesti nešto glasniji zvuk.

Otišao sam do stražnjeg dijela auta, obukao tanke kožne rukavice, te otvorio prtljažnik i iz njega izvadio sjekiru. Prišao sam mladiću, te mu pružio sjekiru, te je tako pruženu, neko vrijeme držao pred njim, bez riječi.

«Ne znam, što ću sa sjekirom? Oprostite mi, molim vas, nikome neću ništa reći. Napravit ću sve što želite, samo bez sjekire, ja to ne mogu. Molim vas.» Plačljivim glasom obraćao mi se mladić.

Približio sam mu se, i šapnuo mu na uho: «Zatuci je sjekirom, ili ću te ubiti sada i ovdje, a potom ću je ja zatući. Stoga, budi pametan i spasi barem jedan život, a ja ću te potom odvesti natrag do grada, i razići ćemo se kao da ništa nije bilo. Dogovoreno?»

Mladić se počeo još jače tresti, a odgovorio nije ništa. Šutio je tresući se, i gledajući u pod.

«Učini to, odmah!» povikao sam što sam glasnije mogao. Iz futrole okaćene u unutrašnjosti jakne, izvukao sam pištolj, usmjerio ga prema njemu i neko ga vrijeme tako držao, a potom naglo pomaknuo tako da pucam pored njega, te ispalio metak. Začuo se glasan zvuk, poput zaglušujućeg praska. Bio je to stariji model ruskog pištolja.

«Sljedeći metak ide tebi u prsa, a potom ću ja dovršiti posao.» izgovorio sam.

Kroz cijelo to vrijeme, djevojka se trudila ispustiti što glasnije zvukove, ali jednostavno nije mogla. Na nju se, u tim odlučujućim trenutcima, nisam previše obazirao, moram priznati. Pred mladićem sam nekoliko trenutaka, i dalje jednom rukom držao pruženu sjekiru. Drugom rukom sam držao u njega uperen pištolj.

Nakon kratkog vremena, mladić je napravio korak prema meni, te je u ruke uzeo sjekiru, a uzevši je plačljivim, drhtavim glasom izgovorio:

«Morate mi obećati, da me nećete ubiti, nakon što to napravim. Obećajte mi i zakunite se svom svojom obitelji.»

«U redu, iako iz principa ne bih trebao, ali djeluješ mi kao drag momak. Stoga, kunem se životima cijele svoje obitelji, nakon što upotrijebiš sjekiru, neću te ubiti. Ok? Sada počni, zora sviće i nemamo puno vremena. Samo se nadvi nad njeno tijelo i zamahni prema njoj. Sada je na tebi hoće li umrijeti brzo ili polako i bolno, ali dok je u potpunosti ne ubiješ, ne mičemo se odavde. Nemoj ni pomišljati da posao obaviš do pola, jer to je čak i meni odvratno. Dakle, što čekaš, neka sjekira radi! Počni, jer znaš što slijedi ako ne obaviš posao.» zakleo sam se sa nevidljivom figom u džepu laži, te pokušao riječima mladića potaknuti da što prije obavi posao koji sam mu namijenio.

Djevojka je svom silom pokušavala ispustiti nešto glasniji zvuk, jer zasigurno je poželjela da je netko čuje i da joj pođe upomoč. Možda je računala s time da će se mladić odvažiti, i upotrijebiti sjekiru protiv mene, no u njega je cijelo vrijeme bio uperen stari ruski pištolj. Pokušavala, je, jadnica, svim silama potrgati špagu zavezanu joj oko nogu i ruku, no to čak ni mnogo jačem muškarcu nebi lako pošlo za rukom odnosnio nogom.

«Učini to! Odmah!» zaderao sam se iz sve snage na mladića, te ispalio još jedan metak, ovog puta prema nebu.

Mladić se počeo kretati prema djevojci, a zora je svitala, i sunce se već pojavilo, te je kroz šumu u daljini, na obližnjem brdu, bacalo na nas svoje zlatne zrake. Nadvivši se nad nju, mladićeve ruke su se počele tresti još jače nego do tada, a on je u isto vrijeme, sa izrazom straha i gađenja na licu, vršio procjenu: «Gdje i kako udariti a da je ubijem što brže?» Imao sam osjećaj da mu se, između ostalih dojmova, i to mota po glavi.

U jednom trenutku, lice mu je poprimilo neprijateljski i mračan izraz, te je sa tom grimasom najprije polako približio oštricu sjekire djevojčinom čelu, a potom ju je polako udaljio prema sebi, učinivši tako procjenu prema kojoj će učiniti prvi zamah. Djevojka je kroz svo to vrijeme ispuštala raznolike zvukove, koji su mojem uhu bili sve, samo ne ugodni. Kad je shvatila da će je mladić, njen dotadašnji dečko, zaista ubiti sjekirom, počela je gmizati po podu poput crva, kako bi se udaljila od njega. Bio je to očajnički pokušaj da se odgodi neizbježno. Mladić je pošao za njom, te napokon snažno zamahnuo i pogodio joj lijevu stranu glave, iznad uha. Mladić je odmah potom uz nekakav neobičan zvuk pucketanja, brzo izvukao sjekiru koja se zabila u glavu, te je odmah potom, zamahnuo još jednom i pogodio u gotovo isto mjesto kao malo prije. Zvukovi su ubrzo utihnuli, a mladić je još jednom povukao sjekiru, kako nebi ostala slijepljena sa glavom njegove bivše djevojke.

Glava plavooke djevojke bila je skoro prepolovljena, presjek mozga se nazirao nakon što se lokvica krvi izlila na zemlju. Mladić sjekiru nije bacio iz ruke, a znao sam da bi to najradije učinio, no volja za životom je u njemu bila jaka, i vjerujem da je sjekiru zadržao, kako bi, ukoliko se ukaže prilika, njome rascjepao i moju glavu.

«Vjeruješ li u Raj i Pakao?» upitao sam ga, nastojeći zvučati ozbiljno.

«Ne, ne vjerujem.» odgovorio je smireno mladić, koji se iz nekog razloga, prestao tresti.

«Ja vjerujem, i to u dvostruki. Jedan je ovdje na zemlji, a drugi je u još gorem svijetu, u sivom dijelu kozmosa, gdje se skupljaju najodvratnije, zle, egoistične duše koje uživaju u tuđoj ne sreći i patnji, dok sebe smatraju boljima od samoga Stvoritelja. Čitao sam svjedočanstva ljudi koji su klinički bili mrtvi, i neki od njih su između ostalog, vidjeli i takva mjesta. To je posljednja stanica, mjesto gdje kozmički ološ potroši svu svoju lošu karmu, propati u društvu sebi sličnih, koji tamo jedni drugima nanose bol, te nakon što dovoljno propate, jednostavno nestane, u potpuno ništavilo, onakvo kakvim ateisti zamišljaju smrt. Znaš, vjerujem da ću ja dospjeti tamo, a vjerujem da ćemo se tamo još i susresti, s obzirom na to što si malo prije počinio.»

Mladić je šutio, sve dok nije shvatio da ga namjeravam ubiti. Primjetio sam promjenu u njegovim očima, te sam se pripremio na pucanj u područje njegovih prsa. Odjednom je uz urlik krenuo prema meni, no ja sam opalio metak točno u njegova prsa, odskočio u stranu, te pucao još jednom, pogodivši ga u vrat. On je pao najprije na koljena, a nekoliko trenutaka potom, krkljajući krv nakupljenu u ustima, srušio se u ležeći položaj na šumsko tlo, te utihnuo.

Provjerio sam ima li krvi na autu, te sam, zamjetivši nekoliko okruglih mrljica na prednjem braniku i svijetlima, obrisao sve uz pomoč svoje sline i papirnatih maramica. Maramice kojima sam brisao, završivši s poslom, odmah sam potom zakopao. Sjeo sam u auto, tutnuo u kazetofon kazetu sa muzikom grupe The Doors, te sam uz zvukove pjesme «Riders on the storm» započeo svoju vožnju prema gradu. Kroz šumu i naselje kroz koje je put vodio do šume, sam vozio relativno sporo, kako ne bih stvarao previše buke, a kad sam se napokon dohvatio grada, najkraćim sam putem vozio do svojeg kvarta i stana. Ušavši u stan, otišao sam do kuhinje, i natočio u jednu kristalnu čašu oko dva decilitra whiskeya, starog Jacka, te sam potom otišao do balkona, pripalio cigaretu, i gledao u gradsko jutro koje se budi. Znao sam da ću se uskoro srušiti na krevet, i odspavati barem deset sati. Uostalom, Subota je.



Nastavit će se...

19.02.2015. u 11:28 • 6 KomentaraPrint#


< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

07/2016 (1)
06/2015 (1)
04/2015 (2)
03/2015 (2)
02/2015 (3)
01/2015 (2)
12/2012 (3)
11/2012 (4)
10/2012 (1)
07/2012 (1)

Opis bloga

Riječi i njihova slabost.

Riječi i njihova snaga.
Banalnost riječi.
Iskustvo izvan i iznad riječi.
Povratak riječima.
Prezrene riječi prolazne, mutne i blijede.
Ne mogućnost da se živi bez "suvišnih" riječi.
Tišina bez riječi.
Tišina u riječima.
Povratak riječima.
Riječi pjesme.
Tobožnja okupiranost riječima.
Čitajte između redaka - zapamtite ovo.

Linkovi

pametni zub

miško

eve zmajevska

Budan

hagakure (nihonkichigai)

micro blue sparkle

mendula

Rusalka

Prinčipesa ne da...

Mrvičak

Etička klopka

Nisa

Rebel with a reason

moj stari blog

BITNO!



Autor svih pjesama i/ili priča što se nalaze na ovome blogu je Bojan Jaklin - Polić. Bez pismene ili usmene dozvole autora, nije dopušteno kopirati, reproducirati, ili na bilo koji drugi način iznositi materijal objavljen na ovom blogu. Amen.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se