Zagrebački dekameron

petak, 05.09.2008.

Novela o ključiću i bravici

Neki od vas zasigurno, iz svoje mladosti ili priča roditelja, čuvaju sjećanje kako se je nekad živjelo. Kao na razglednicama, mirna ljetna popodneva u kojima se isprepliće žamor turista što u dan dva trebaju obići sve znamenitosti pa u predahu piju kavu na terasi ljetne kavane. Namjernici što lijeno šeću trgom i kroče ulicom koja vodi put njihovog doma. Prolaznici što se mimoilaze a tek poneki međusobno pozdravljaju laganim naklonom ili nekom drugom gestom koja odaje znak pažnje ili poštovanja. Ulični trgovci koji turistima prodaju sitnice kakve ovi mogu kupiti bilo gdje na kugli zemaljskoj ali će, da očuvaju uspomenu na viđeno, učiniti to baš ovdje. Ulični svirači što uveseljavaju šetače i pružaju privid prohujalih dobrih vremena koja baš uvijek i nisu bila takva kakvima se žele prikazati.



Promatrajući svu tu živopisnu vrevu sa prozora stana u srcu grada, gospođa Zlata ugodno se meškoljila na suncu zabacujući zlatne kose dok su do nje dopirali zvuci čardaša što ga je dolje na ulici izvodio mladi muzičar. Naslonjena na prozor, u laganoj ljetnoj haljini prepuštala se muzici, ugodi i pažnji koju joj je darivao mladić. Naklonom glave pozdravila bi gospodina Vladimira koji bi, kao i obično, baš u to vrijeme promicao prema obližnjoj kavani na trgu da po nepisanom ritualu uz kavu i konjak zapali debelu cigaru.
„Simpatična gospođa Zlata.“ razmišljao bi Vladimir i dao bi novčić mladom violinistu što je strastveno svirao čardaš te laganim naklonom šešira i značajnim pogledom pozdravio damu na prozoru.

A za to su vrijeme zanosne bokove gospođe Zlate mazile nježne ručice kolege onog što je dolje na ulici davao ritam događajima na trećem katu kuće u ulici koja vodi put trga. Uzbuđena i nadahnuta muzikom puste, gospođa Zlata bi se tada kao i obično okrenula muzičaru te strasnim, gotovo zapovjednim glasom rekla:
„Micek, a sad želim uživati samo u tvojoj glazbi.“
na što bi Micek učinio traženu radnju koja bi se ubrzo pretvorila u ugodnu jebačinu okrunjenu vodoskokom koji prolijeva kapljice što rashlađuju ljeto. A dolje, na ulici, nitko nije ni primjećivao niti naslućivao o čemu se radi. Baš nitko? Pardon, nitko doli vlasnik kavane koji bi po običaju dobrog ugostitelja pozdravio staru i dobru mušteriju što mu navraća redovito, svaki dan i u isto vrijeme:
„Poštovanje gospon Vlado, kak ste danas?“ pozdravio bi ga pa bi nakon što bi ovaj sjeo donio kavu i francuski konjak.
„Klanjam se, samo vi uživajte.“ rekao bi i prepustio gospodina Vladimira njegovim mislima.


I da ne duljim novelu koja kratka biti ima, gospodin Vlado je baš od vlasnika kavane doznao što se zbiva i kakvu glazbu sluša njegova simpatija koja i sama ponekad u Šimeta navrati na kavu. Bijahu to, naime, dvojica svirača, studenti što krpaše budžet i naizmjence se naslađuju na obostrano zadovoljstvo darivajući gospođu Zlatu.
„Zanimljivo.“ bi komentar na to ali u čas Vladimiru proradi kliker i bi mu jasno što mu je činiti.
„Dečki se neće buniti nu, naprotiv, kriti će što se zbilo.“ razmišljao je dok mu je odzvanjala priča koju mu je ispričao Šime:
„Gospođa Zlata ima neka sva studenta. Svirači. Pa kad oni sviraju, spušta košaricu i svaki dan naizmjence jedan dolje svira a drugi gore paradira.“
„Svatko se zabavlja na svoj način.“ izvali Vladimir na što oboje prasnu u smijeh.

Gospođa Zlata je po običaju spustila košaricu. Student izvadi dvije novčanice. Jednu da kolegi a drugu uzme zajedno sa ključem i krene prema haustoru.
„Danas dolazi Mucek.“ sa radošću primijeti gospođa Zlata, nalakti se na prozor i zagleda prema trgu uz zvukove Vivaldijevog proljeća koje raznose strune Micekove violine.
Zašavši u haustor u jednom mračnom kutku Mucek osjeti udarac i izgubi svijest.
„Ključ je u džepu, gospođa Zlata u budoaru, što li će biti?“ razmišljao je gospodin Vlado dok se uspinjao stubištem te stigavši do vrata gurne ključić u bravicu.
„O Mucek, si došel?“ začuje gospođu Zlatu iz budoara „Imam nešt’ za tebe. Dođi, čekam te.“
Ušavši u sobu gospodin Vladimir je imao što za vidjeti. Zlata bi nalakćena u prozirnoj spavaćici koja bi podignuta kako bi pogled uživao u prozoru njene sočne oble guze i besramnom pozivu njene mačkice. Na te krasote Vladimir se toliko uzbudi da mu se želja u tren ukruti pa brže bolje raskopča remen i hlače skliznu na pod. Zatim brzo skine gaće i strasno zgrabi gospođu Zlatu odozada za bokove.
Osjetivši na sebi do tad nepoznati dodir gospođa Zlata se okrene i vidjevši tko je usklikne:
„Oh, gospon Vlado! Pa otkud vi ovdje?“
„Da, ja sam i nisam mucav k’o onaj balavac a imam i ključić.“ prozbori Vladimir.
„Dobro, a sada ćemo vidjeti otvara li ključić bravicu.“ sa osmijehom će gospođa Zlata koja potajice simpatizira gospodina Vladimira. I prije no što doda još koju, osjeti kako ključić ulazi u bravicu pa se na to još više naguzi jer to ne bi ključić, već ključetina.
„Prava aždaja.“ ote joj se smiješak.
Aždaja je ulazila i izlazila a gospođa Zlata se meškoljila i poskakivala zajedno sa gospodinom Vladom. Nabrekle grudi i alat što ga je stezala da prebrzo ne riga vatru bijahu uspaljeni a kada na grudima osjeti kako joj njegove ruke maze bradavice, samo se u slast oblizne. Stenjala je gospa Zlata, stenjao je gospon Vlado da bi se na kraju, sred popodneva, na sunčanom nebu poput kakvog veličanstvenog vatrometa rasprsle se zvijezdice a njima objema zaklecala koljena.
„Uh, koja jebačina.“ izazovno mu dobaci sa velikim osmijehom dotaknuvši ga bosom nogom ispod stola po aždaji koja se odmarala dok su pili kavu u kuhinji.
„Savršeno.“ zausti Vladimir promatrajući kroz tračak svjetla obrise njenih grudi kako dodiruju onu istu prozirnu spavaćicu.


Svaki grad ima svoje novele što žive u sjećanjima i ponekad se prenose na papir da bi ih bilježila pokoljenja. Gospodin u fraku sa cilindrom na glavi, dama u dugoj haljini sa suncobranom što štiti od prejakog sunca, studenti i đaci u bijeloj košulji i dugim hlačama od grubog sukna, bosonoga djeca u kratkim hlačama hlade se u fontani. Svi su oni dio prizora koga nam je pričala baka, koga su zabilježili slikari ili ovjekovječili fotografi sa Zrinjevca. Ljudske sudbine, mane i vrline, zgode i nezgode.


A jednako je i danas kada ulični svirači pronose neke melodije što podsjećaju na prohujala vremena. Odozgo sa trećeg kata spušta se košarica a u njojzi dvije novčanice za Miceka i Muceka. Da podijele dok se gospođa Zlata raspuštenih kosa na prozoru svog budoara prepušta melodiji čardaša i ritmu gospodina Vladimira. Ritam je to strastan, ponekad je silovit, ponekad je plah. Baš kako u kom trenutku treba i kako situaciji priliči. A kad se vatromet na nebu raziđe, možete ih vidjeti kako držeći se za ruke odlaze na trg do kavane sa terasom.

„Moje poštovanje gospođa Zlata. Dobar dan gospon Vlado. Kako ste danas?“ pozdravlja ih Šime dok gospodin Vladimir pridržava stolicu u koju sjeda gospođa Zlata a Šime po običaju donosi dvije kave, gusti sok i konjak.
„Baš prelijep dan.“ prozbori gospodin Vladimir paleći cigaru.
„Da uistinu i uz to ugodan.“ nasmiješi se gospođa Zlata promatrajući kako se djeca hlade u fontani.




(gotovo)

Oznake: Zagrebački dekameron