Welcome 2 my side of the universe! :)
Šareni svijet jedne Malene :)

srijeda, 27.02.2008.

Kajbuljiška

Znate kako mala djeca imaju najdražu igračku? To može biti plišani medo, lutka, autić…
Ne odvajaju se od nje i uvijek je nose sa sobom. Kada ju izgube, plaču i ne mogu naći niti jednu drugu koja bi mogla zamijeniti staru.

Nekako je besmisleno vezati se za materijalne stvari, jer one ne traju vječno. Ne traju, uopće. One su samo sredstvo da se povežemo s duhovnim stvarima. Stvarima koje su bitne, koje ostaju. Ne propadaju. Otporne su na vodu, trganje, vatru. Nadživljavaju nas same. To su stvari poput prijateljstva i ljubavi.

Jedna od materijalnih stvari za koje sam se vezala, bila je ona:

Kajbuljiška


Sjećam se kada sam ju vidjela u izlogu na Trgu I. K.
Bila sam 6. razred i trebala sam kupiti torbu za neki izlet. Tada mi još ništa nije značila. Torba kao i svaka druga.
Nakon tog izleta ona je postala moja školska torba.
Sjećam se kako bi bila teška, i kako bi nabubrila od školskih knjiga (tada sam ih nosila sve, hehe) i kako bih ju bacila u kut sobe kad bih umorna došla iz škole. Ako bi nam otkazali neki sat, svi bi izašli na igralište i ležali na stolovima za stolni tenis. Tada bih naslonila glavu na nju i gledala nebo.

Ta torba je bila na mojim leđima u svim važnim trenucima mog života.
Kamo god bih išla, nosila bih ju sa sobom.

Na početku osmog razreda sašila sam na njoj natpis "Kaj buljiš". Znam da su se mama i tata ljutili kada sam razrezala stari crni šal i bijelu majicu te ih prišila na torbu. A tek kad su vidjeli što piše!
Kada bi netko, tko me ne poznaje, pokazao na mene, rekli bi: "To ti je ona kaj ima Kaj buljiš na torbi." Na moru su me slikali s njom. Uvijek bi se ljudi smijali kada bi ju vidjeli.
Zvala sam ju "Kajbuljiška". Iako to nisam tada shvaćala, bila sam na neki način ponosna na nju. Bila mi je posebna i jedinstvena.

Do tada nikada nisam razmišljala o tome koliko mi ustvari znači. Sve do prošlog tjedna, kada mi je mama kupila novu, jer se ova sva poderala. Nisam ju mogla tek tako baciti u smeće.

Držeći ju u ruci, onako svu izderanu, kao da sam držala te 4 godine svoga života.
Sve te uspomene!
Osnovna škola, zimski praznici, odbojka, ples, posjet rodbini u Bosni, ljetni praznici, bezbrojne vožnje do Jaruna, razni izleti, likovna, maturalac, Silba, Lucijanka, Gardaland, Nova godina, noćenje kod Dine, noćenje kod Dide i Bake…

Kad bih ju nosila negdje, uvijek bi se podsvjesno pitala gdje je, jesam li ju izgubila… Ne bih ju tako olako ispuštala iz ruke.

Sačuvala sam krpicu s natpisima, i bacila ono što je ostalo od nje.

Jedan od natpisa na Kajbuljiški


Konačno, došao je kamion i odnio kontejner s mojom torbom.

Sad gledam tu novu torbu, koja mi je tako strana i ništa mi ne znači.

Tko zna, kroz što će me ona sve provesti i o čemu ću razmišljati za par godina kada i nju bacim u smeće?

Vaša M@L€N@ $@®€N@
- 16:28 -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Design by: B@rby and M@L€N@ $@R€N@