Welcome 2 my side of the universe! :)
Šareni svijet jedne Malene :)

subota, 29.11.2008.

Likovna: jučer, danas, zauvijek...

Oduvijek me zanimalo crtanje. Od malih nogu sam švrljala po papiru, bojala, šarala. Ne mogu se sjetiti kada sam počela-mislim da sam se rodila s tim i da je to oduvijek bilo i da će biti dio mene.

Kada sam se doselila u Zagreb, roditelji su me vodili na nekakvu radionicu u Gajnicama. Bila je besplatna, otvorena za sve. Možda je bio to razlog zbog kojeg je dolazilo puno djece čiji roditelji zapravo nisu znali kud bi s njima, a koja nisu uopće voljela crtati. Kako god da bilo, nije mi se svidjelo tamo, te sam ubrzo odustala.

Nastavila sam raditi kod kuće. Crtanje je bilo moja omiljena zabava. Igra boja na papiru na kojem su nastajala nova bića i stvari. Ponekad bi, dok bih crtala, pričala sa svojim likovima. Davala im imena, smišljala njihove životne priče. Čak i pjevušila, posve nesvjesno. Voljela sam to raditi više od igranja gumi-gumija i barbika, više od crtića i više od lopte.
Nesvjesno, ja sam rasla, i ta ljubav prema likovnom rasla je zajedno sa mnom.

Tada me tata u jesen 2005. upisao u likovnu grupu na Trešnjevci.
Likovna 4 ever <3

Sjećam se da je bilo puno djece. Mlađe i starije. Sjećam se da su se svi gurali oko mene i da smo bili prevelika grupa. Sjećam se i da su voštane pastele bile masne od svih onih ruku.
I da, sjećam se, ni tamo mi se nije svidjelo.

Nakon prvog puta, došla sam kući gotovo u suzama od bijesa na oca, zbog kojeg sam morala "pretrpjeti takvu gnjavažu". Rekla sam mu da ne namjeravam ići tamo dalje, a on mi je odgovorio da je već potpisao jednogodišnji ugovor i da jednostavno moram ići, htjela-ne htjela.
Ni dan danas zapravo ne znam da li je to izmislio kako bi me zadrži ili je to doista bilo tako.

No već slijedeći put krenulo je na bolje. Podijelili su nas u manje grupe, te sam bila smještena u grupu uglavnom sa svojim vršnjacima. Dobili smo i novu voditeljicu, koja mi se odmah svidjela.

Sjećam se kad je došla, sa onom svojom predivnom bujnom kosom, puna života.
Kad je rekla: Zovem se Vlasta.
I kad je zatim svatko rekao svoje ime.

I sjećam se, rekla nam je da nacrtamo nešto što predstavlja nas. Ne, nismo smjeli nacrtati sebe, već nešto po čemu smo mi-mi.
Kao da je bilo jučer, sjećam se, nacrtala sam knjigu "Ne zaboravi me" od R. L. Stinea (za čijim sam djelima bila luda u to vrijeme).
Sjećam se točno tko je što nacrtao.

Malo po malo, subotu po subotu, svi smo se opustili. Ubrzo smo imali i izložbu u Labinu, mislim da smo se tada sprijateljili.
Nakon druge i treće godine, kada smo već bili prava ekipa, išli smo zajedno u jedan ljetni kamp na Silbi-dva ljeta, dva prelijepa iskustva koje nikada neću zaboraviti.

Moj i naš svijet =)

Ne može se riječima opisati kakvu je čaroliju likovna unosila moj život. Koliko je svjetlosti, šarenila i ljudi donijela u moj život.
Likova je bila jedno uzajamno davanje: ona je uložila sebe u mene, a ja sam sebe u nju.
To je bio svijet u kojem nestaju granice.
Ona je moju dušu činila bogatijom. Takvo što nitko ne može shvatiti dok to ne osjeti.

Subotnje druženje bojalo je ovaj crno-bijeli svijet. Neki kažu, bio je to bijeg iz stvarnosti. Ali ja mislim-bio je to bijeg U stvarnost.

Tamo nisam pronašla sebe, tamo sam STVORILA sebe. Prije likovne bila sam tek netko, a sada sam nešto.

Vlasta je bila voditeljica kakvu se samo poželjeti može. Puštala nas je da sami radimo kako i što želimo, ali bi uvijek uskakala kad god bi nam bila potrebna pomoć. Vedra, blaga, nikad ne bi dizala ton niti bi ju ikada išta moglo izbaciti iz takta. Ako i je, mi to nikada nećemo saznati. Ona je jedna od najboljih ljudi koje poznajem i mislim da od nje svatko može nešto naučiti, ne samo o likovnoj kulturi, već i o životu.

Često bi se, kada bi nam nešto objašnjavala na našim radovima, zanijela, pa bi uvijek rekla: "Pukni me po prstima!", što mi naravno, nikada nismo učinili, ali ipak, bilo je to nekako simpatično, način na koji bi to rekla i smiješila se s kistom u ruci.

Bili smo prava ekipa, no ove godine svakog su obaveze povukle na svoju stranu. Upisali smo se u srednje škole i na druge aktivnosti. Žao mi je zbog toga, jer mi smo imali nešto kvalitetno, nešto što je vrijedilo. Sada osjećam grižnju savjesti, jer svatko od nas nosi mali djelić krivnje, a to dakako, uključuje i mene.

Na taj kraj ne gledam s tugom. Kada pomislim na sve one subote, na naše izložbe, na izlaske, na ljetovanja na Silbi, ne, ne tugujem. Već naprotiv, te uspomene mi donesu osmijeh na lice jer znam-bilo je vrijedno, i vrijedit će.

Jer likovna je sada nešto što se odvijalo u prošlosti, ali nije I prošlost, nego i budućnost.
I vjerujem, ZNAM, da kud god da nas životni putovi odnesu, ona će biti naš putokaz, naša staza kojom ćemo ići.

Neizmjerno će mi nedostajati te subote koje će nakon tri godine likovne izgledati nekako prazno i stvarno će mi trebati puno vremena da se naviknem…

Kako bih sačuvala barem ono malo od likovne što je ostalo, upisala sam se na likovnu u školi. Veselim se novim ljudima i iskustvima, i makar nikada nitko i ništa neće moći zamijeniti Vlastu i njezine satove, vjerujem u to da ću se i tamo dobro snaći.

Što se tiče ekipe, nastavljat ćemo se viđati i dalje, zar ne? =)
Ako ikada itko od njih ovo pročita, želim da se prisjete naših trenutaka kada smo imali svoj svijet u maloj učionici, i želim ih zamoliti da taj svijet čuvaju još dugo, i da još duže bude netaknut u njihovim srcima i sjećanjima.

Volim vas najviše na svijetu!

Vaša M@L€N@ $@®€N@
- 18:30 -

<< Arhiva >>

Design by: B@rby and M@L€N@ $@R€N@