ja sam natrag!!!!!! (i kako sam rodila svog malog bebeka-jebeka)
Iliti im back.
Proslo je vise od godinu dana od mojeg posljednjeg javljanja.
U medjuvremenu sam se odselila i drage nam metropole u mjestasce udaljeno 30tak km od iste pa sad moram na vozacki.
Naravno, postala sam mama maloga Zvonka koji mi je do sad skratio zivot za nekih desetak godina.
Ali vjerovali ili ne vrijedno je toga.
Mali vrag mi je u trudnoci ostavio dojam andjelka, jer osim pocetnih mucnina i piskenja, nisam imala vecih tegoba sve do kraja.
Porod je bio velicanstvena mjesavina viceva i urlanja, tako da sam sigurna da me i dan danas pamti osoblje porodjajnog odjela Vinogradske.
I da, tata je bio prisutan.
Danas sam ponosna mama djeteta koje sa 8 mjeseci ima tezinu i duzinu jedno i pol godisnjaka, koji ne zeli puzati nego samo hoce hopsati i prohodati sto prije.
Tak, to bi bila vrlo skracena verzija, a sad slijedi detaljan i iscrpan izvjestaj u nastavcima jerbo nemerem stisnuti toliko dogadjaja u jedan text.
Pocnimo sa danom kad sam dobila trudove.
Sinak mali se trebao roditi na nasu godisnjicu braka, tj. 24.07.
Ali, kao i vecina planiranih stvari u mom zivotu, ni to nije moglo biti po planu.
12.07. subota.
Planirali smo taj suncani vikend provesti sa familijom uz, za nas, poslijednji rostilj te sezone.
Mene oko 10 ujutro pocelo frkati ko da moram na zahod.
Sjela ja tako na wc, uzela krizaljku u ruke i ozezi.
Zbog nacina na koji je moj rucak, vecera i dorucak odlucio izaci, mislila sam da sam pojela nesto lose.
Kad sam bila gotova, mene je i dalje povremeno frkalo. I dojde meni negdje oko 11 iz guzice u glavu da ja mozda imam trudove.
Ali kak mogu biti trudovi kad je to neredovito, ne boli me u krizima, nije mi muka, osjecam se super osim kaj me tu i tam priserafi ko da opet moram na zahod.
Buduci da mi je to prvo dijete, odlucili smo ipak otici u bolnicu, ali na pol puta sam se predomislila i rekla dragome da ja ipak ne bi.
Zvala sestru jednu, zvala sestru drugu, kaj da napravim, i obje mi vele da ak nemam filing da bi trebala u bolnicu nek ne idem jer su mi svi nalazi bili ok, trudnoca uredna, dan prije pregled na kojem je sve B.O.
I tako mi kupili kaj nam je trebalo za rostilj i krenuli natrag doma.
Rostiljali mi, veselili se, mene tu i tam strecne, i na kraju sam ih sve oko 8 poterala doma, jer mi je sve vise jacao osjecaj da bu to to.
Dragi i ja oprali sudje, pospremili malkice kucu i sjeli se gledati Gospodara prstenova.
Ja sve gurkam dragoga da odemo spavati, a on sve odgovara ma da bu sad film gotov pa bumo spavali.
I napokon legli mi, spavali kojih pol sata, kad sam uzela njegov rucni sat i mjerila vrijeme izmedju trudova.
I eto ti vraga, trudovi svakih 6 minuta, a mi imamo voziti 40 km do bolnice.
Dizem dragoga, tusiramo se, brijemo se (ja dole, on gore), stvari za bolnicu su ionak vec mjesec dana cekale spakirane, stavljamo debeli rucnik na sjedalo ako mi slucajno pukne vodenjak i krecemo prema bolnici.
Meni trudovi sve cesci, kunem svaku grabu i lezeceg policajca, pusem i disem i pokusavam pratiti vrijeme trudova.
Zapravo smo u bolnicu dosli u blagoj euforiji, ali nismo bili u strahu.
I tako se ja, sa trbuhom do zuba, papirima u jednoj i satom u drugoj ruci, dogegam do prijemnog saltera.
Dobra vecer, ja mislim da sam dosla roditi kod vas.
Dezurni doktor se slozil od smijeha jer je ispalo ko da bum mu se porodila na pultu.
Upuceni smo u rodiliste gdje su me primili na obradu.
To je samo lijep nacin da se veli da bus se morala popiskiti u casicu, pregledali buju te ultrazvukom i snimili trudove i bebine otkucaje srca (CTG), dali ti klistir, obrijali te i istusirali.
Cakum pakum tretman.
Svi se smjeskaju i ispituju me 1000 pitanja dok ja dahcem pokusavajuci prodisati trudove.
Obukli su me u bolnicku spavacicu, a dragom uvaljali stvari i rekli nam da bu mogel uci u boks cim me smjeste.
Oko 4 ujutro, dok su me vodili u boks, nailazim na doktora-porodnicara koji je pokusavao ubit oko izmedu radjanja.
Ja mu jos u prolazu velim da zgleda gore od mene, a ja u trudovima svake tri minute.
Doveli oni meni muza, a bome i njemu okice na pol dvanaest.
Dolazi doktor i pregledava me pa mi busi vodenjak jer je vec dugo imam trudove, otvorena sam i sve tako pa da malo pozurimo Zvonkeca.
Pricamo mi viceve, cerekamo se, zafrkavamo doktora i sestre, dahcem ja izmedju trudova, moci mi on usta jer ne smijem nis pit ni jest dok ne rodim.... opce ni traga strahu ili tuzi a nekmoli panici.
Ja i zapjevala onu Baretovu -gdje je nestao covjek gdje se skrivao- i pras u smijeh pa dahcem trud pa pjevam -radim ono sto ne volim-
:sret
Cijelo to vrijeme, valjda djelomice i zato jer smo bili oboje opusteni i nasmijani, trudovi nisu bili bog zna kakva muka. boli, ali , ono, ko da jaako, jaako, jaako moram na nuzdu broj dva.
Ali oko sedam ujutro beba se jos nije dovoljno spustila, pa me okrecu na bok. E u tom polozaju su trudovi bolili ko sam vrag, mislila sam da bum eksplodirala.
Cak sam u jednom trenutku potjerala Dragoga van iz boksa jer ga nisam mogla ocima vidjeti i to samo zato jer mi je u nezgodnom trenutku gurnuo gazu s vodom pod nos! Mislio je dobro.
:ali sunce moje, pa kaj bum ja vani pred boksom....¨¨SAD SE TI OCES SVADJATI!!!!!!!!!!!!!
No brzo mi ga je sestra vratila natrag i onda sam bila sretna kaj je tu.
Srecom kaj su me u osam okrenuli natrag na ledja i rekli da je vrijeme da tiskam.
Trudovi su sad svakih par sekundi, mozda pol minute. Ne sjecam se dobro jer mi se pojam vremena potpuno promijenio u tom trenutku.
Ali mali nece van, pa nece.....
Boli ko vrag. nemre se takva bol opisati, doktor veli da je to normalno i nek disem, a ja mu ko u onom filmu gle ko to govori odgovaram
FUCK MY BREATHING!!!!!!!!!!!!!!!
I onda doktor veli da bu mi moral stisnuti trbuh da mi pomogne!
Ja mislila da bu me sa dlanovima nekak.
Bal te cucak, on se popel na nekakve lojtrice, upro nogom u ormaric i svom tezinom mi se laktom upro u trbuh i veli da tiskam.
KOJI PIMPEK DA TISKAM KAD NI UDAHNUT NEMREM!
TISKAM JA, TISKA ON, PSUJEM JEBEMTIMATERKAKTOBOLIIIIIII
pa udah
pa TISKAM JA, TISKA ON, PSUJEM JEBEMTIMATERKAKTOBOLIIIIIII
pa udah
ko nekakva poremecena verzija joge.
Napokon u 8.20 moj mali jebek dolazi na ovaj svijet.
Oboje smo bili ljubicasti od napora, a kad su ga izvukli, pozdravila sam ga komentarom -Jebate, kolka jajca imas!
Svi oko nas su prasnuli u smijeh, a ja velim -kaj se smijete pa poglete kolka su mu!!
Uvjerili su me da je to kod muske novorodjencadi normalno i dali mi ga onak smezuranoga na ruke.
Nikad nisam mislila da su novorodjene bebe tako tople i mekane na dodir.
Na kraju svega zakljucujem da je to neugodno iskustvo sa prekrasnim ishodom.
I koliko god to bilo isfurano
zelim reci veeeeeliko hvala dr. Brlecicu i svim sestrama na porodjajnom odjelu Vinogradske bolnice.
Heres Wayti
ZAUSTAVITE SVIJET!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
WAYTI SE VRATILA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
NOVE PUSTOLOVINE MAME W U TIJEKU!!!!!!!!!
NE PROPUSTITE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
