|
|
Toalet Brokeback - još jedan 'lascivni' skandal
29.08.2007., srijeda
Naslovna stranica Washington Posta pokazuje da je ljeto gotovo. Članke o suši, duhanu iz Marylanda i pandama zamijenile su 'ozbiljne' teme. Ostavka ministra pravosuđa. Nerazjašnjena serija manjih požara u washingtonskoj podzemnoj željeznici. Nestašica metaka u policiji.
Na dnu naslovnice je ipak nađeno mjesta za člančić frivolnijeg sadržaja, o najnovijem političkom skandalu u Washingtonu. Konzervativni senator iz Idahoa, republikanac Larry Craig, jedan od prominentnih protivnika homoseksualne zajednice, uhićen je prije tri mjeseca u javnom zahodu na aerodromu u Minneapolisu, zbog toga što je policajcu u civilu predložio homoseksualni quicky-e, oralni seks u klozetskoj kabini.
Incident poput ovog predstavlja 'bread and butter' televizije i novina, a pogotovo blogosfere.
List Roll Call, koji isključivo prati Kongres, piše da je senator – inače, jedan od revnijih promicatelja 'obiteljskih vrijednosti' - uhapšen u sklopu istrage 'lascivnog ponašanja' u javnim zahodima zračne luke Minneapolisa.
Larry Craig je 11. lipnja, navodno, nekoliko minuta stajao ispred kabine u kojoj se nalazio policajac u civilu. Nakon toga je ušao u susjednu kabinu. Pregrade između kabina ne dotiču pod. Prema policajcu, Larry Craig mu je počeo 'davati signale' – pokretima ruke i pomicanjem stopala prema njegovoj nozi. (Inscenacija incidenta prikazana je na jednoj lokalnoj televizijskoj mreži).
Kada je uhićen i priveden u aerodromsku policijsku postaju, Larry Craig je pokazao svoju vizit-kartu, upitavši narednika 'What do you think about that?' - očito uvjeren da će se policajac prestrašiti što pred njim stoji senator.
Početkom ovog mjeseca, Larry Craig je u Minneapolisu priznao odgovornost za prekršaj - remećenje javnog reda - te je platio globu od 500 dolara. Dobio je i deset dana zatvora, no to je odmah pretvoreno u uvjetnu kaznu zatvora. Na ročištu se nije pojavio u pratnji odvjetnika, želeći da se sve brzo završi, bez mnogo buke.
Međutim, nakon što su o incidentu s priličnim zakašnjenjem prekjučer počeli pisati mediji, senator iz Idahoa je 'okrenuo ploču'. Izjavio je da se radilo o nesporazumu, jer je policajac 'krivo protumačio njegovo ponašanje'. Sinoć je Larry Craig pred kamerama, u pratnji svoje supruge, izjavio da 'nije homoseksualac'. U potpunosti je negirao sadržaj policijske prijave – gotovo kao da je zaboravio da je prije par tjedana već priznao odgovornost za prekršaj.
Za senatora Larryja Craiga već se barem 25 godina govorka da je homoseksualac. List Idaho Statesman godinu je dana provjeravao glasine koje sežu do 1967. godine. Potrošio je na to više stotina tisuća dolara, razgovarao s više od 300 osoba. Kako se čini, glasine su utemeljene. S druge strane, kao i u prošlogodišnjem razotrkivanju jednog konzervativnog republikanaca homoseksualnih sklonosti (Mark Foley), glavnu ulogu u 'obavještavanju javnosti' imaju homoseksualni aktivisti. Oni već par godina najavljuju da će 'odati' političare koji se u javnosti zalažu protiv istospolnog braka, a u privatnosti svog doma ili na skrivenijem javnom mjestu poput kolodvorskog toaleta upražnjavaju homoseksualne sklonosti.
Činjenica da je senator Larry Craig homoseksualac nije ni tragedija, ni sramota. U posljednjih 25 godina, Amerika je – i to od New Yorka pa do Idahoa - postala prilično tolerantna kada su u pitanju istospolni odnosi. Problem je u tome što je Larry Craig istaknuti član stranke koja, smatraju mnogi, filistarski paradira s 'obiteljskim vrijednostima', praveći se da je 'moralnija' od protivničke Demokratske stranke.
Ne znam koliko je to fer, ali činjenica jest da javnost i mediji sude strože konzervativnim političarima koji, inspirirani svojom vjerom, drugima 'drže prodike'. Političaru koji manje moralizira u ovakvom bi se slučaju 'sudilo' blaže, ako uopće. 'Glasači su spremni oprostiti grešniku, ali ne i licemjeru' – ovako je situaciju sažeo jedan novinar mreže Christian Broadcasting Network.
A zašto ne oprostiti i licemjeru? Konačno, ima različitih licemjera. Ako netko 'hvata' muškarce po javnim zahodima, mora li on biti istovremeno i pristaša istospolnog braka? Treba li zbog gore opisanog incidenta završiti tri desetljeća duga politička karijera?
(Kao nacija, Amerikanci su u pravilu strašno šokirani 'nekonzistentnim' ponašanjem i razmišljanjem, što je, kako se meni barem čini, i u politici a i uopće u životu - česta pojava. Imam dojam da se od svake kategorije – žena, bijelaca, homoseksualaca, muslimana i tako unedogled - očekuje da razmišlja na 'određen način', jer drugačije razmišljanje nije u skladu s 'objektivnim' interesima te grupe. Od toga posebno boluje ovdašnja ljevica, kojoj niti danas nije jasno kako to da dobar dio siromašnijeg svijeta glasa za republikance, dok su najveća uporišta Demokratske stranke u sveučilišnim centrima.)
Reakcije na otužni incident sa senatorom Larryjem Craigom tek stižu. Zanimljivu je opservaciju ponudio časopis Nation, koji piše da će ovakvih skandala u Americi biti sve dok na političkoj sceni postoji 'fetiš savršene obitelji'. Povezanost 'javne funkcije i tradicionalnog, heteroseksualnog domaćinstva' očita je u svakoj američkoj izbornoj kampanji, u kojoj kandidata svuda prate supruga i djeca. 'Ovaj fetiš prikladnog, društveno prihvatljivog ponašanja hrani i moralističku kampanju protiv homoseksualaca' – piše u uredničkom komentaru magazina Nation. Po ovom najstarijem američkom političkom časopisu, Amerika bi trebala s tim prekinuti i postati nalik Zapadnoj Europi, gdje seksualne preference političara nisu tako važno pitanje.
A nije baš niti bitno čija je obitelj 'savršena', a čija nije.
S tim bi se složili i Rudy Giuliani i Hillary Clinton.
|
Krampus u televizoru - 'Američka' izjava biskupa Jezerinca
24.08.2007., petak
Nedavna izjava biskupa Jurja Jezerinca da je u hrvatskim medijima 'lako prepoznati djelovanje Sotone' dobra je ilustracija za tvrdnju da – kada je u pitanju način iskazivanja vjere na javnoj sceni – 'Europa postupno postaje sve sličnija Americi'.
Dok Amerika polako postaje sve sličnija svjetovnijoj Europi – piše Ross Douthat u časopisu Atlantic. Vrijedi u cjelosti navesti početni odlomak ovog članka:
''Ništa Sjedinjene Države ne razlikuje od Europe toliko koliko vjera. Amerika ima svoju pobožnost na javnoj sceni i čitav spektar dinamičnih sekti. Europa ima službeno ustanovljeni sekularizam i crkve-muzeje. Devedeset posto Amerikanaca kaže da vjeruje u Boga, dok to tvrdi tek oko šezdeset posto Britanaca, Francuza i Nijemaca. Američku politiku svako malo potrese neki sukob vezan uz religiju, sukob koji s druge strane Atlantika gotovo da i ne postoji. Europske političke debate odvijaju se pod baldahinom otvorene ne-vjere, nezamislive u Americi, gdje prema anketama, musliman ili homoseksualac ima veću šansu da bude izabran za predsjednika države nego ateist.''
Međutim, autor tvrdi da bi naše doba moglo ostati zapamćeno i kao trenutak u kojem su se ove razlike počele polako smanjivati. Nakon osam godina Georgea Busha, prvog predsjednika koji je istinski predstavnik evangeličke 'born-again' zajednice, dobar dio glasačkog tijela vidi u Europi model koji bi valjalo slijediti. Rezultati jednog istraživanja objavljeni u časopisu American Sociological Review pokazuju da se broj Amerikanaca koji tvrde da 'ne preferiraju niti jednu vjeru' u posljednjih deset godina popeo od 7 posto na 14 posto ukupnog stanovništva. U dobnoj grupi od 18 do 25 godina, to tvrdi petina – prema istraživanju washingtonskog Centra Pew.
U Europi pak, 'rastući islam i sve borbenije nastrojeni ostaci kršćanstva' posljednjih godina započinju takozvane 'male kulturne ratove', nalik američkima. 'Europa se donedavno dičila da ih je prevladala i da su takvi sukobi stvar prošlosti' – piše Douthat.
On u Zapadnoj Europi primjećuje 'konflikt niskog intenziteta', prvenstveno vezan uz prisutnost ultra-pobožnih muslimanskih useljenika, usred svjetovnog društva. Navodi primjere ubojstva redatelja Thea Van Gogha u Nizozemskoj (koji je u jednom svom dokumentarcu navodno 'uvrijedio islam'), kontroverzu oko 'bogohulnih' karikatura proroka Muhameda, pa sve do raspre treba li Turska postati članicom Europske unije. Također, u europskim metropolama sve je više 'dinamičnih pentekostalnih i evangeličkih zajednica' koje čine useljenici iz Afrike i Južne Amerike. I treće, ideja vodilja pape Benedikta je 'rekristijanizacija Europe' – piše Ross Douthat te kao primjer navodi nedavnu 'intervenciju' katoličke crkve u debati o istospolnim brakovima u Španjolskoj.
Kako se u sve to uklapa izjava biskupa Jezerinca da je 'Sotona u hrvatskim medijima'? I prije no što sam pročitao članak u Atlanticu, Jezerinčevo spominjanje 'Sotone' - kojeg naziva i 'zmajem' te 'knezom ovog svijeta' – zvučalo mi je prilično 'američki'. Podsjetilo me je na tele-evangelike poput pokojnog Jerryja Falwella, ili na Pata Robertsona koji je prije dvadesetak godina čak bio i jedan od republikanskih aspiranata na Bijelu kuću.
Moram priznati, s druge strane, da nisam nikad čuo Jezerinčeve kolege, američke katoličke biskupe, da pred kamerom ili mikrofonom govore o Sotoni. Možda je to i zbog toga što se američki katolički svećenici mnogo manje pojavljuju na televiziji od svojih hrvatskih kolega, pa u rijetkim prilikama kada se nađu pred kamerom dobro paze da ne kažu nešto što će sutradan biti predmet šala Jaya Lenoa ili Davida Lettermana.
Na žalost, ne mogu dublje ući u sadržaj biskupove izjave jer nisam religiozan. Siguran sam da pobožan svijet u Hrvatskoj točno zna što je Jezerinac želio reći kada je govorio o 'Sotoni u medijima'. Međutim, bojim se da se dobar dio hrvatske javnosti automatski isključuje pri pomenu 'Sotone'. Prestaje slušati, odmahuje rukom, smije se. Ne zato što je zao, već zato što nije odgojen u tom duhu. (Za dobar dio urbane populacije, 'zmaj' je lik iz Harryja Pottera, a ne iz Biblije. A kontakt sa Sotonom - pozlaćena Krampusova šiba.)
Zbog korištenja jednog za ljude ne-atraktivnog, arhaičnog izraza uopće se nije niti poveo dijalog o televizijskom programu – što je biskup kritizirao. Uglavnom, što bi rekli u istočnoj Hrvatskoj, on šumom, mi drumom.
Šteta što se o Jezerinčevoj izjavi ozbiljno ne polemizira. Jer, sadržaj televizijskog programa i ono što se može pročitati u dnevnom i tjednom tisku – to je tema koja zanima i ljude koji ne idu u crkvu. Niti oni – kladim se – nemaju baš neko osobito mišljenje o onom što nude hrvatski mediji. Primjerice, biskupovo pitanje 'kada ste posljednji put vidjeli neku lijepu emisiju o obitelji', ili njegova tvrdnja da je program 'prepun razbojstava i preljuba'... Siguran sam da tu Jezerinac 'drži' iza sebe dobar dio publike, pogotovo ljude poznije dobi. Oni znaju točno o čemu on govori. Moja mama, recimo, prigovara da se na televiziji 'stalno tuku'. Dok je bila mlađa, to joj nije smetalo, ali joj danas smeta. Kaže da bi 'tako voljela gledati nešto lijepo'.
Zato ćemo mi ovdje, na blogu WashingtonRocks, prodiskutirati te stvari. Bit će to naš 'public service' – za opće dobro, za zemlju kojoj prijeti 'zmaj'. Ovo kažem bez zafrkancije, i uz svo dužno poštovanje: bio bih zahvalan bilo kome tko bi meni - nevjerniku u tuđini, ali pasioniranom čitaču novina i filmofilu - rekao u kojim se to programima HRT-a, odnosno u kojim se to novinama, mogu pronaći tragovi Sotone.
Meni, koji nisam potkovan u stvarima vjere, uvijek se činilo da je glavni problem u tome što je televizijski program nekvalitetan, bedast, da tretira gledatelja kao imbecila. A razlog za nekvalitetu – vrlo prozaičan: lakše je, naime, raditi loš program, loše novine, nego dobar program i dobre novine.
No, možda je posrijedi nešto dublje. Zato, molim konkretne primjere – ako je moguće. Recimo, biskup je spomenuo da nema 'lijepih emisija o obitelji'. O čemu on govori? Sagi o Forsyteima? Buddenbrookovima? Smogovcima? Ili recimo, serija Bonanza – mlađi čitatelj ne zna o čemu govorim, ali bila je to vrlo dobra tv-western serija od prije četrdesetak godina; glavni likovi su otac i tri brata.
S nestrpljenjem očekujem vaše misli o ovoj temi.
|
Interaktivna nedjelja
19.08.2007., nedjelja
Nakon poduže stanke, odgovaram na vaše komentare.
Počnimo sa sindikatom blogera. U Americi je na tu ideju došla skupina lijevo orjentiranih ljudi, njih oko 1500, koji nastoje mobilizirati glasače kako bi na sljedećim izborima pobijedila Demokratska stranka. Kako sam napisao u postu o ovoj temi, blog je za demokrate ono što je za republikance bio takozvani talk-radio, kontaktne emisije u kojima voditelji svojim polemičnim stilom, borbenošću i izazivanjem gnušanja prema političkom protivniku nastoje zapaliti bazu kako bi se angažirala na političkoj sceni.
Da li je sindikat potreban ili ne? – mislim da je odgovor negativan i da sindikat 'progresivnih blogera' neće zaživjeti ako i bude osnovan. Riječ je prije o atraktivnoj 'ljetnoj' temi.
Polemiku zyzy i brodarica-zadar (dobar blog sa slikovnim materijalom iz prošlosti Zadra), sam sa zanimanjem pročitao. Čini mi se da ju je pokrenula riječ 'sindikat', no samo ime nije toliko važno.
Bez obzira na razlike između dviju zemalja (zašto bi recimo hrvatski blogeri tražili zdravstveno kada je ono u Hrvatskoj besplatno?), ova tema ukazuje na važnost organiziranja 'običnog svijeta', koji najčešće misli da ništa ne može promijeniti. Međutim, nitko ništa neće dati, ljudi se najčešće za sve moraju sami izboriti. Možda nije potreban sindikat, ali neki angažman je potreban, ako se žele promjene.
Iako mi ova tvrdnja zvuči 'politički', ona nije stvar ljevice i desnice, već pravog i krivog.
Na primjer - cijena interneta, loša usluga, slab prijem u nekim područjima... Siguran sam da bi hrvatska 'internet zajednica' (kako čitam trećina domaćinstava ima kompjuter) ili blogeri mogla nabrojiti niz stvari koje bi mogle biti bolje. Ako u Hrvatskoj ne postoji tradicija angažmana u udrugama potrošača (što je šteta), možda bi se dinamičniji angažman mogao ostvariti među blogerima. Nije važno kako će se organizacija zvati, sindikat ili nekako drugačije.
Nadao sam se da će na tekst o skupu blogera 'Kosovaca' u Chicagu biti više komentara. Je li razlog za pomajkanje diskusije to što je riječ o čisto 'američkoj' temi? Mala pomoć, uz izrazito simplificiranje: Demokrati su nešto kao SDP, ili još bolje kao Račanova 6-stranačna koalicija iz 2000. O republikancima se, opet uz veliko pojednostavljivanje, može razmišljati kao o HDZ-u. Svjestan sam da je riječ o 'klimavoj' kategorizaciji (sve su, naime, hrvatske stranke u određenim pitanjima 'ljevije' od obje američke, dok su na nekim područjima sve hrvatske stranke 'desnije' od američkih) no ovakva će usporedba možda olakšati buduću diskusiju.
******
U vezi teksta o američkim godišnjim odmorima, Ben piše o svojevrsnoj iluziji 'Američkog sna' – ideje da se teškim radom na kraju i ostvaruje uspjeh – jer statistike pokazuju da 'upward mobility' postoji više u skandinavskim zemljama, Britaniji i Kanadi nego u SAD. O tome je nedavno pisao i časopis Atlantic, čiji autor tvrdi da izraziti 'Američki san' postoji za strance koji dolaze u Ameriku, ali za ovdje rođene – sve rijeđe. Kada je o strancima riječ, 'san' je stvaran bez obzira da li se radi o Meksikancima koji peru suđe ili o web dizajnerima iz Engleske – tvrdi ovaj autor.
Bio američki san iluzija ili ne, ako deseci milijuna ljudi u njega vjeruju i u skladu s njim se ponašaju, onda on poprima elemente stvarnosti. Amerika je zbog njega dinamična i optimistična zemlja, ljudi misle da se stvari mogu promijeniti. U drugu ruku, vjerojatno je zbog 'svog sna' Amerika i mnogo više disfunkcionalna ('screwed up') zemlja u usporedbi s Europom. Naime, kao i sa svakim snom – uvijek je ljepše iščekivanje, nada, nego njegovo ostvarenje, koje možda, ako se i dogodi, nismo u stanju prepoznati.
Komentar Bez nekog naslova pita se 'što je s ljudima koji rade u samoposluživanjima', ukratko sa svima onima koji nemajaju poticajno i zanimljivo radno mjesto na kojem žele provesti i dodatne sate i dane. Takvih je najviše, bez obzira na zemlju – siguran sam da dobar dio ljudi i u Americi i u Hrvatskoj i u Kanadi ne može smisliti svoj posao. Nažalost, u Americi su te stvari ostavljene ljudima da ih sami rješavaju, jer postoji nepovjerenje prema 'vlasti' kao takvoj. Naravno da tu netko 'izvisi'. Logika je da 'mali poduzetnik' bolje zna što je za njegovu firmu najbolje, a ne neki tamo kongresmen ili predsjednik koji sjedi u Washingtonu.
O tome sam već pisao – prema tom jednom anglosaksonskom etosu koji ovdje još uvijek dominira - 'poklonjeno' čovjeka kvari. Nedavno sam pročitao biografiju F.D. Roosevelta koji je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća uveo prvo ograničeni, a potom univerzalni mirovinski sustav, socijanu pomoć za nezaposlene, zdravstveno osiguranje (stvari koje, inače, tada nisu postojale niti u većini europskih zemalja.) FDR-ove ideje su kritizirali mnogi jer će one, navodno, ljude u moralnom smislu iskvariti. Prestat će štedjeti za starost, a prestat će možda i raditi – ako im neko daju socijalnu pomoć u slučaju nezaposlenosti. Tako je uglavnom glasio argument FDR-ovih protivnika. Naravno, danas su to u Americi izrazito popularni programi, nitko ih se ne usudi pipnuti, no postoji problem njihovog financiranja, pogotovo kada stanovništvo stari. Republikanci neke djelove tih vladinih programa žele privatizirati.
BlackPearl piše da je i u Americi moguće dobiti 3 do 4 tjedna godišnjeg odmora. I ja imam otprilike toliko – radim naime za saveznu vladu, jedan od 'socijalističkijih' sektora američke ekonomije. Nadam se da iz mog teksta ne proizlazi da ovdje nitko ne ide na ljetovanje ili da svi ljudi godišnji odmor zamjenjuju povremenim vikendom. Ja pišem, recimo to tako, o trendovima, o fenomenima, koji se mogu – pogotovo ako ste 'stranac' - primjetiti, ali se ne odnose na sve ljude... Američka se ekonomija uostalom temelji na trošenju, a ne toliko na štednji – kada bi svi samo izbezumljeno radili, sve bi vjerojatno stalo. Predsjednik države je uostalom sugrađanima nakon napada od 11. rujna savjetovao: 'go shopping, go to Disneyland...'.
******
U vezi teksta o odvjetničkim pripravnicima u Washingtonu te velikih razlika u zaradama odvjetnika i sudaca, maxpeed se zanima o korupciji u američkom sudstvu i politici. Amerikanci su kao i svi drugi ljudi. Jedan dio je sklon varanju, krađi, uzimanju mita. Ja mislim da je najvažnije što se događa nakon što se otkrije da je netko nešto ukrao, da je prevario ili da je uzeo mito. Moj je dojam da se u Americi prilično strogo kažnjava kršenje zakona. Jasno, netko tko ima puno novaca angažirat će izvrsnog odvjetnika, netko tko uopće nema novca dobit će javnog odvjetnika, koji je – iako često idealist i požrtvovni profesionalac – vjerojatno manje kvalitetan te shrvan ogromnim brojem predmeta.
No, bez obzira na to tko vam je odvjetnik, očito kršenje zakona ne prolazi tako lako – od nedavnih primjera o 'zlatnoj mladeži' tu je hapšenje sina Ala Gore-a (zbog prometnog prekršaja i posjedovanja marihuane). Od političara, zatvorsku kaznu izdržavaju barem dvojica prominentnih republikanskih kongresmena, Robert Ney i Duke Cunningham, zbog uzimanja mita od lobista. (Cijeli je svijet, pretpostavljam u nevjerici, prije gotovo deset godina, promatrao kako Kongres navlači Billa Clintona – zbog čega? Zbog toga što je lagao o tome da je pošmajhlal neku curu?! Hello. Ak' ste oženjen, naravno da ćete o tome lagati. Možda je drugačije u kozmopolitskim zemljama poput Italije i Francuske, no Amerika je kada je riječ o bračnoj nevjeri prilično provincijalna) Od demokrata, sada mi pada na pamet interesantan slučaj aktualnog kongresmena s Floride, Alcee Hastingsa, koji je bio savezni sudac, potom ga je - zbog sumnje da je uzeo mito – Senat opozvao (impeachment). Hastings međutim nije išao u zatvor, a sad već služi osmi dvogodišnji mandat člana Zastupničkog doma. Očito, njegovi ga glasači na Floridi vole.
U Americi je – to je barem moj dojam – jače javno mnijenje. Političari, suci i uopće 'javni dužnosnici' više razmišljaju o tome što će građani misliti, nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Strah ih je da će im reputacija biti narušena, da će izgubiti na izborima. U Hrvatskoj su ljudi, po mom mišljenju, previše skloni praštanju. U Zapadnoj Europi i Americi postoje čvršći protu-mehanizmi - ali i zdravija klima u javnosti, prema kojoj je varanje, krađa i laganje ne samo u etičkom smislu pogrešno ponašanje, već je i štetno. Takve stvari naime slabe cijelo društvo i zemlju, koju svi – valjda - vole, i do koje im je stalo.
U odgovoru bane-u te blogeru koji se zove 'moj obrok', koji su mi odgovorili na pitanje što ljude potiče na uzimanje mita - ne slažem se s mišljenjem da se 'svatko može kupiti' i da će svatko uzeti mito, ako su okolnosti povoljne. Iako se kroz medije to često ne vidi, u Hrvatskoj, kao i drugdje – bespotrebno je to i reći ali ipak, evo - ima puno ljudi koji su pošteni i na svom mjestu, te to ne bi učinili, ne zato jer ih je strah već zato što smatraju da je uzimanje mita u etičkom smislu pogrešno.
Komentator koji se naziva 'znatiželjan' pita zbog čega se u Americi zarada uvijek iskazuje u bruto iznosu, kada jedan dio nje tako i tako ne vidiš, jer ode na porez. Valjda zato jer je i to zarađeni novac. I meni je to na početko bilo čudno, no kada bolje razmislite, kada govorite o brutto zaradi ipak zadržavate izravniji odnos prema dijelu vlastitog novca kojeg ste također zaradili. Možda počnete više razmišljati o tome kako 'oni' troše vašu kintu.
|
Washingtonski 'desant na plaže'
17.08.2007., petak
Ako je posjet stranoj zemlji u kolovozu 'dvostranački', onda se ne radi o turizmu na račun poreznih obveznika, već o 'službenom putu' – glasi neformalno pravilo za 535 članova Senata i Zastupničkog doma, koji ove ljetne dane provode na tradicionalnom odmoru, izvan Washingtona.
Riječ je o pooštrenom režimu putovanja za članove Kongresa, koji je uveden prije nekoliko tjedana. Lobistima je od sada zabranjeno da plaćaju zakonodavcima 'studijska putovanja', ako je riječ o tek neznatno zakamufliranom ljetovanja.
Svrha puta zbog toga, od sada, mora biti 'ozbiljna' – piše u današnjoj rubrici In the Loop, najzanimljivijem dijelu Washington Posta. Tako je grupa republikanaca i demokrata nedavno posjetila Izrael, u organizaciji AIPAC-a, lobističke krovne organizacije koja promiče interese američke židovske zajednice. Cilj posjeta – susret s izraelskim i palestinskim kolegama te razgovori o obnovi mirovnog procesa. Jedna je skupina američkih zakonodavaca ovih dana na Grenlandu, gdje proučava posljedice globalnog zatopljavanja.
No, novinare je najviše zaintrigirao posjet dvostranačkog kongresnog izaslanstva američkim vojnim grobljima u Francuskoj, čije se održavanje plaća iz državnog proračuna. Član Zastupničkog doma iz Montane, republikanac Denny Rehberg, vjerojatno će dobro zapamtiti sedam dana dugi posjet Normandiji i Parizu, jer ga zbog njega već napadaju kod kuće.
'Dok mi ovdje gasimo požare, Denny šeta uz Seinu, a sljedeći tjedan ide u Rio de Janeiro. Neće ga biti dva tjedna' – kaže lokalni čelnik Demokratske stranke iz Rehbergova okruga, koji se pita 'kako li se to na plaži Ipanema promiču interesi Montane'. Glasnogovornik republikanskog globtrotera odgovorio mu je da je 'u Čileu i Brazilu sada zima', te da je cilj posjeta 'promicanje američke industrije i stvaranje radnih mjesta u Montani'.
'Zašto nas uopće zanima kako političari provode ljeto' – pita se kolumnistica Washington Posta Anne Applebaum, u svojoj analizi nedavnog neformalnog, ali 'pomno koreografiranog' susreta Bush-Sarkozy u New Hampshireu, na atlantskoj obali SAD.
Odgovor nalazi prvenstveno u činjenici da 'novinari u kolovozu ne znaju o čemu pisati'.
Međutim, činjenici da je francuski predsjednik odlučio provesti godišnji odmor u Americi pridano je izvjesno simbolično, 'političko' značenje, u obje zemlje. ('Nakon Chiraca, slijedi približavanje' – nešto u tom stilu). Američkoj je javnosti još uvijek u svježem sjećanju epizoda od prije desetak godina, kada je predsjedniku Billu Clintonu njegov 'marketinški' stručnjak savjetovao da ljeto provede u mjestu Jackson u Wyomingu, a ne na ekskluzivnom Martha's Vineyard, uz obalu Massachusettsa.
Jackson je u usporedbi s Martha's Vineyardom, očito, imao 'narodskiji' imidž. (Hrvatska verzija ove dileme glasila bi otprilike – 'Hvar ili Delnice?')
'Bivši' političari više ne trebaju razmišljati o sukobu interesa te ponekad preuzimaju ulogu ekskluzivnog turističkog vodiča. Muzejska ustanova Smithsonian iz Washingtona reklamira 'krstarenje Dalmatinskom obalom', i to u pratnji, ni manje ni više, Madeleine Albright, Williama Perryja i Johna Galbraitha.
Za one koji su zaboravili, riječ je o bivšoj šefici američke diplomacije, bivšem američkom ministru obrane i prvom američkom veleposlaniku u Hrvatskoj.
12-dnevno krstarenje od Venecije do Kotora i natrag košta, za dvije osobe, između 13 i 22 tisuće dolara. Reklamira se kao World Leaders Symposium. Traje od 24. rujna do 5. listopada. (U istoj kategoriji World Leaders Symposium je i Smithsonianovo 18-dnevno krstarenje Istočnom Azijom, koje košta između 30 i 70 tisuća dolara, u pratnji bivšeg predsjednika Georgea Busha, te – među ostalima - opet Williama Perryja).
Brod Le Diamant se u Hrvatskoj zaustavlja u Dubrovniku, Splitu i Hvaru. Organizirani su izleti u Sarajevo i Mostar. Najavljuje s upoznavanje s kulturom u kojoj stoljećima ko-egzistiraju 'džamije, sinagoge i katedrale'. Turistička brošura muzeja Smithsonian navodi da će, uz to, sudionici ovog intelektualno izazovnog krstarenja duž 'spektakularne' obale Jadrana steći svojevrsnu 'perpsketivu političkog insidera' - 'družit će se s državnicima koji su odigrali ključnu ulogu u mirovnom procesu na teritoriju bivše Jugoslavije'.
Sudionici krstarenja će u Dubrovniku upoznati 'lokalne oblike preko-graničnih kontakata' koji – piše doslovce u Smithsonianovoj brošuri – 'u kozmopolitskom gradu omogućavaju suživot suprotstavljenih klanova.'
Prema planu krstarenja, bit će upriličeni i susreti s 'lokalnim dužnosnicima'.
'U Mostaru će se možda sresti s političarem koji je srušio Stari most. A možda negdje nalete i na Karadžića i Mladića' – komentira nadolazeće krstarenje 'Dalmatinskom obalom' novinar Washington Posta Al Kamen.
|
Sindikat blogera
11.08.2007., subota
Treba li blogerima sindikat?
O ovom se pitanju raspravljalo na nedavno održanom skupu lijevo orijentiranih 'mikro-medija' u Chicagu, YearlyKos.
Pristaše ove ideje smatraju da će sindikat promovirati rješavanje cehovskih interesa.
Kolektivnim bi pregovaranjem došli do popusta za zdravstveno osiguranje, izborili bi se za novinarske akreditacije te utvrdili pravila za reklamiranje na blogovima i korištenje 'linkova'. Možda bi im pošlo za rukom i uspostaviti profesionalne standarde u blogosferi, u onom njezinom dijelu koji se bavi politikom.
Takvo 'reguliranje' bi za desetke sve utjecajnih ljevičarskih blogera možda značilo i pojavu prve zarade, za u pravilu besplatan rad koji je – kako tvrde - često intenzivniji i vremenski zahtjevniji od njihovog redovitog posla.
'Razrada' ideje o sindikatu među samim blogerima za sada se više bavi njezinom 'besmislenošću', nego mogućim dobrim stranama.
Kakva je organizacij potrebna anarhoidnom, hiper-pluralnoj i hiper-glasnoj blogosferi? Kome tu opće treba sindikat? Samo 'političkim' blogerima ili i blogerima koji se bave širokim spektrom drugih tema, od heklanja do video igara? Zašto se ne priključiti nekom od postojećih sindikata, kao što je primjerice američki National Writers Union lokalna podružnica Sindikata automobilske industrije?
Leslie Robinson koja piše na blogu ColoradoConfidential smatra da bi sindikalno organiziranje možda utjecalo na profesionalizaciju polit-bloga te dovelo do više 'pravog' posla i novca za autore. Curt Hopkins je pak već organizirao protu-sindikalni Committee to Protect Bloggers. 'Ja volim blog zato što je anarhističan. Mogu pisati što hoću, kada hoću, i nitko mi neće određivati što da radim' – kaže Hopkins koji je uvjeren da se ovakav sindikat neće nikad moći osnivati jer 'blogeri jedni s drugima nemaju mnogo zajedničkog'.
Sindikat ili ne, nekakva zaštita bi možda dobro došla 'Bagdadskom blogeru' – vojniku koji je za liberalni časopis The New Republic u srpnju, anonimno, napisao tri teksta puna osobnih dojmova iz rata u Iraku. U jednom je spomenuo vozača oklopnog vozila koji je, navodno, iz zabave na ulicama iračkog glavnog grada gazio pse. U drugom tekstu, 'Baghdad Diarist' piše o američkom vojniku koji je – za zabavu svojih kolega - na kacigu pričvrstio dio dječje lubanje i to je smatrao strašnim štosom. U trećem je ispričao kako su se on i njegov kolega u vojničkoj menzi okrutno narugali jednoj djevojci koja kao kontraktor radi za američku vojsku, a lice joj je velikim dijelom bilo sprženo u detonaciji improvizirane eksplozivne naprave.
Poanta članaka bila je moralna degradacija vojnika koji sudjeluju u ratu – što je 'Bagdadski bloger', činilo se iskreno, primjetio i u vlastitoj slučaju, opisujući događaj s djevojkom spržena lica.
Jasno, polit-blogosfera je eksplodirala, pogotovo konzervativniji autori koji smatraju da su ispričani događaji ili potpuno izmišljeni ili preuveličani. I na liberalnim i na konzervativnim blogovima javljali su se ratni veterani. Jedni su tvrdili da 'u ratu ljudi čine gadne stvari', drugi pak da su opisani događaji laž, koju je liberalni magazin 'objavio bez provjere, jer se uklapa u njegov svjetonazor.'
Nametnulo se pitanje: 'Baghdad Diarist' ili 'Baghdad Fabulist'?
Vojska je provela istragu, i nakon razgovora s vojnikom-blogerom Scottom Thomasom Beauchampom ustanovila da su kontroverzne tvrdnje 'laž', te da ih nije potvrdio niti jedan od Beauchampovih kolega iz njegove postrojbe. Vojska također tvrdi da je sam bloger odmah na početku istrage priznao da je 'anegdote' izmislio.
Časopis The New Republic je također istražio pozadinu tekstova te tvrdi da je pet blogerovih suboraca potvrdilo istinitost ispričanih događaja. Jedan od njih je međutim priznao da je o njima sam čuo. Svih pet zatražili su da im se ne objavljuju imena. Uredništvo washingtonskog časopisa ustanovilo je tek jednu netočnost: izrugivanje ranjenoj djevojci dogodilo se u vojnoj kafeteriji u Kuvajtu, dok je blogerova postrojba čekala na odlazak u Bagdad, a ne u Iraku – kako je Beauchamp isprva napisao.
Glavni urednik New Republica Franklin Foer je rekao da je vojniku-blogeru – inače suprugu jedne namještenice ovog časopisa - nakon što je otkriven njegov identitet, vojska 'znatno ograničila korištenje telefona i elektronske pošte'.
Profesorica prava Ann Althouse u svom blogu piše da je lako objasniti ležeran odnos časopisa New Republic prema provjeravanju 'činjenica' u tekstovima 'Bagdadskog blogera'. Razlog su 'oštroumna zapažanja, od strane autora koji se nalazi na licu mjesta, a sve na liniji koju zastupa ta publikacija.' Bloger An Army Lawyer, kaže da se Bauchampu – ako je i lagao - ne može ništa dogoditi: 'Nitko ga za ništa ne kože optužiti.' Spook 86, na blogu In From the Cold, piše: 'Beauchamp je svojim lažima i iskrivljavanjima uništio povjerenje suboraca i kao takav postao beskoristan za vojsku.' Bloger Blackfive smatra da bi se Baghdad Diarist-u trebalo dopustiti da 'nastavi prema pobjedi'. 'Poznajem i gore koji su postajali narednici' – piše Blackfive.
I tekst o mogućem sindikalnom organiziranju blogera i tekst o vojniku-blogeru koji je pisao za The New Republic pokreću niz tema koje bi uskoro mogli zajednički raspraviti.
Razlika između polit-blogosfere i novinarstva.
Provjeravanje činjenica, i u jednoj i u drugoj branši.
Postaje li blog svojevrsna juniorska liga tradicionalnih medija?
Odgovornost za napisano.
Vjerujemo li samo u ono u što želimo vjerovati?
Vojska, rat i blogeri.
Kao i uvijek, s nestrpljenjem očekujem vaše komentare, na koje ću – nakon duže pauze – uskoro odgovoriti.
Svima želim ugodan ostatak ljeta.
|
Uspon polit-bloga: 'Kosovci' u Chicagu
07.08.2007., utorak
Sedam aspiranata na predsjednički položaj iz Demokratske stranke proteklog je vikenda uzelo pauzu kada su u pitanju posjeti sajmovima u Iowi i diner-zalogajnicama u New Hampshireu.
Otišli su u Chicago, na Yearly Kos – skup blogera koji pišu o politici. Na njemu se okupilo oko 1500 entuzijasta mahom liberalne orijentacije, koji su – kako je rekla Hillary Clinton – svojim angažmanom 'oživjeli moderni progresivni pokret u Americi'.
Skup Yearly Kos je pokazao da su blogeri postali utjecajni dio aktivističke koalicije koja predstavlja bazu Demokratske stranke - uz sindikate, zelene, manjine svih vrsta, show-biz, prosvjetare i dobar dio odvjetničke profesije. 'Net roots zamjenjuje grass roots' – ovako je uspon polit-bloga opisao jedan od sudionika skupa u Chicagu.
Yearly Kos je dobio ime po blogu Daily Kos koji posljednje dvije godine predstavlja on-line sastajalište za najsrditije protivnike sadašnje administracije. Na Daily Kos dnevno dođe oko pola milijuna posjetitelja. Osnovao ga je 35-godišnji Markos Moulitsas Zuniga, 'veteran Zaljevskog rata, bivši republikanac, majka iz Salvadora, otac Grk' – kako ga je opisao kolumnist Washington Posta E.J. Dionne.
E.J. Dione tvrdi da je blog za Demokratsku stranku ono što je za republikance prije 10-15 godina bio radio. Kontakt-programi Rusha Limbaugha i Billa O'Reillyja mobilizirali su krajem osamdesetih ponešto posustalu bazu Republikanske stranke – male poduzetnike, dobar dio pobožnog svijeta, ljubitelje kratkih i dugih cijevi – pričom o krahu tradicionalnih vrijednosti i dekadenciji liberalnog, modernog svjetonazora koji, navodno, simbolizira Demokratska stranka.
Sredinom ovog desetljeća, piše E.J. Dionne, marKosu i drugim blogerima progresivne orijetacije nije bilo teško prihvatiti mobilizatorsku ulogu u korist Demokratske stranke – u doba nepopularnog rata u Iraku, sužavanja nekih od građanskih sloboda te politizacije državne uprave. Uz mobilizaciju glasača, cilj progresivnih blogera je – piše kolumnist Washington Posta – 'od demokrata učiniti discipliniranu stranku, kao što je Republikanska stranka, kojoj je glavni cilj – pobjeda na izborima za Kongres i Bijelu kuću.'
Blogosfera pruža izvrsne mogućnosti za angažman i za povezivanje s ljudima koji slično misle. Prema istraživanju washingtonskog Centra Pew, blog vodi oko osam posto korisnika Interneta u SAD. Prema web sajtu Technocrati, koji prati oko 94 milijuna blogova širom svijeta, svaki dan 'iznikne' 120 tisuća novih blogova. Svaki sat objavi se 58 tisuća novih postova.
No vratimo se skupu Yearly Kos, u Konvencijskom centru McCormick u Chicagu. Demokratski su političari – sve bivši ili sadašnji članovi Kongresa te jedan guverner – 90 minuta odgovarali na pitanja blogera, međusobno se preispitivali, a potom se svaki kandidat susreo s manjom grupom sudionika trodnevnog skupa, na kojem je inače održano više od stotinu panela i radionica.
Mediji su izvijestili da je za vrijeme debate najviše 'iskrilo' između trojice najpopularnijih kandidata – Hillary Clinton, Baracka Obame i Johna Edwardsa – i to kada je povedena riječ o tome tko od koga prima novac te da li donacije lobista imaju utjecaj na političarevo odlučivanje. Senatorica Hillary Clinton potvrdila je svoju nepopularnost među ljevičarskim blogerima tvrdnjom da namjerava i dalje primati novac od lobista jer 'htjeli mi to ili ne, oni u Washingtonu predstavljaju i obične ljude – na primjer, medicinske sestre i policajce – te, naravno, i korporacije, koje zapošljavaju milijune ljudi.'
Senator Barack Obama zamolio je potom blogere u publici da dignu ruku ako u Washingtonu imaju svog lobista. Kritizirao je Hillarynu tvrdnju da 'novčane donacije ne utječu na njezine političke odluke.'
To je kritizirao i komentator na blogu The Fix, Chrisa Cillize. 'Hillary će morati objasniti kako je moguće oduprijeti se utjecaju 41 milijuna dolara koje njezin muž godišnje zaradi za svoje nastupe pred lobistima, osiguravajućim firmama i korporacijama, stranim i domaćim. Kada bi kineska investicijska banka CLSA mojoj ženi napisala ček od 700 tisuća dolara, ta bi firma zadobila moju stopostotnu pažnju' – piše komentator 'George'.
Paul Hogarth, novinar alternativnog lista Beyond Chron iz San Francisca, piše da je nastup pred blogerima ugrozio čelno mjesto koje senatorica Hillary Clinton zauzima u utrci za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke. Nedavna anketa na blogu Daily Kos pokazala je da Hillary Clinton podržava tek 9 posto posjetitelja tog bloga, dok bivšeg senatora Johna Edwardsa podržava 36 posto, a senatora Baracka Obamu 27 posto anketiranih. Chris Bowers s bloga Open Left objašnjava ovakav rezultat ovim riječima: 'Blogosfera je 60 posto muška, a Hillary više vole žene. Blogosfera je 45 posto svjetovna, Hillaryini glasači su dobrim dijelom vjernici. Blogeri su mlađi, imućniji, informiraniji. U svakoj od ovih kategorija, Hillary Clinton stoji lošije od njezinih suparnika.'
Paul Hogarth ulazi i u konspiracijske teorije, tvrdnjom da je Hillary Clinton zapravo priželjkivala da ju izvižde na skupu 'ljevičarskih blogera', samo kako bi se na nacionalnim izborima, za godinu dana, u sudaru s protivnikom iz Republikanske stranke, mogla predstaviti kao 'umjeren' političar.
Ova tvrdnja, ma kako dubiozna, ukazuje na razliku između primarnih, stranačkih izbora – koji će biti gotovi za otprilike šest mjeseci – te nacionalnih izbora.
Marksisti bi rekli – 'dijalektički odnos sukobljenih suprotnosti'.
O čemu se radi. Na stranačkim izborima, kandidati se nastoje svidjeti aktivističkoj bazi stranke – gorljivim stranačkim pristašama koji su demokratima odnosno republikancima spremni donirati vlastitu energiju i stotine sati dragovoljnog rada. Riječ je o milijunima entuzijasta koji su, u odnosu na tipičnog ne-politiziranog američkog glasača, ponešto 'ekstremniji' u svojim nazorima.
Aktivistima kandidati svašta obećaju.
Kasnije se pobjednik tog stranačkog nadmetanja – na nacionalnim izborima za predsjednika – iz toga mora vaditi. 'Budući predsjednik' sada više ne smije biti 'radikalan', već 'umjeren'. Naime, glasačko se tijelo u Americi sastoji se – grubo rečeno - od trećine republikanskih pristaša, trećine demokratskih pristaša te trećine 'neovisnih', koji bi se narodski mogli nazvati vrdalamama. Nekad glasaju za republikance, a nekad za demokrate.
Istraživanja su pokazala da 'neovisni' uglavnom glasaju za 'umjerene' političare – što god to značilo. Kako vlastitu 'bazu' već imaju iza sebe, dvojici je predsjedničkih kandidata glavni cilj osvajanje naklonosti neovisnih glasača.
Demokratski aspirant za Bijelu kuću koji uspostavi najsuptilniju ravnotežu između 'radikalnog' i 'umjerenog' - a pri tome se zamjeri najmanjem broju ljudi, te ne zaglibi u nekom skandalu – taj će vjerojatno 2008. i biti predsjednički kandidat.
Novi krug 'preispitivanja' za demokrate nastupa već danas. Opet u Chicagu, pred sindikalnom konfederacijom AFL-CIO.
|
Tko zaslužuje godišnji odmor?
04.08.2007., subota
U raspravi o Iraku pojavila se konačno jedna tema o kojoj se slažu i demokrati i republikanci.
I jedni i drugi šokirani su činjenicom da je irački parlament odlučio otići na mjesec dana dugi godišnji odmor.
Demokratski senator Carl Levin nazvao je to 'nezamislivim'. Republikanski senator Mitch McConnell nazvao je irački parlament 'u najvećoj mjeri - sramotom'. Predsjednik George Bush je nedavno izjavio da je bagdadskim parlamentarcima poručeno da ne idu na godišnji odmor.
'How American' - komentira redakcijski uvodnik političkog časopisa The New Republic.
'Irački parlamentarci još dosta trebaju naučiti o demokraciji, no Amerikance mogu podučiti o tome kako se čovjek odmara' - piše TNR.
Prema istraživanju Svjetske turističke organizacije, Amerikanci u prosjeku provedu 13 dana na godišnjem odmoru - u usporedbi s 42 dana koliko provedu Talijani, 37 Francuzi, 34 Brazilci i 26 Kanađani.
Istraživanje američkog Centra za ekonomska i politička istraživanja za ovu činjenicu krivi vladu Sjedinjenih Država. Pregled prakse u 21 razvijenoj zemlji pokazuje da je Amerika jedina zemlja čiji zakoni ne traže da se zaposlenicima mora osigurati plaćeni godišnji odmor. Većina od 21 ispitane zemlje zaposlenicima jamči oko četiri tjedna plaćenog godišnjeg odmora.
Zbog toga - tvrde autori istraživanja - Amerikanci koji rade u privatnom sektoru imaju u prosjeku samo devet dana plaćenog odmora godišnje, uz šest državnih blagdana. Prema statistici Ministarstva rada, četvrtina zaposlenih u privatnom sektoru ne dobija niti jedan dan plaćenog odmora.
Godišnji odmor nije niti raspoređen jednako - najmanje ga imaju najslabije plaćeni. Usporedbe radi - Australija zakonom jamči dodatnih tjedan dana za radnike koji rade u smjenama, koji zarađuju manje, a posao im je naporniji.
Međutim, kada bi američki zakoni čak i počeli propisivati zagarantirane plaćene neradne dane, pitanje je li bi ih ljudi iskoristili!
'Head-hunter' firma Hudson, koja se bavi zapošljavanjem, provela je anketu koja pokazuje da plaćene dane odmora u pravilu ne iskoristi više od polovice američkih zaposlenika, dok ih trećina ne iskoristi niti polovicu.
Ovo je, da paradoks bude veći, pogotovo često kod ljudi koji izvrsno zaradjuju, ali rade u kompetitivnim branšama poput prava, financija ili bankarstva, gdje radni dan često traje deset ili više sati.
U nedavno objavljenom članku u časopisu Harvard Business Review navodi se da čak 42 posto zaposlenih na tim 'ekstremnim poslovima' godišnje ne iskoristi niti deset dana odmora - iako imaju pravo na znatno duži godišnji odmor. 55 posto njih tvrdi da gotovo svake godine otkazuju odlazak na već planirani i uplaćeni godišnji odmor.
'Ako se ne odmaraju imućni, tko ce se onda uopće odmarati' - pita se uvodničar časopisa The New Republic.
Na Internet portalu Yahoo nedavno se moglo pročitati da sve veći broj Amerikanaca godišnji odmor zamjenjuje redovitim spavanjem poslije ručka, te sustavnijim bavljenjem hobijima - ali, naravno, kod kuće.
Članak navodi slučaj izvjesnog Jareda Wadleya, stručnjaka za odnose s javnošću koji radi na Sveučilištu Michigan, koji kaže da ga duži godišnji odmor jednostavno ne zanima jer 'uvijek ima dojam da će nešto važno propustiti'.
Ovaj 40-godišnjak s dvoje male djece kaže da je 'nakupio' 40 dana godišnjeg odmora ali da ih ne namjerava iskoristiti. Umjesto toga, svaki radni dan nastoji tako tempirati da mu ostaje dosta vremena za odmor - odlazak u teretanu, na golf s ocem te igru s djecom.
'Meni se sviđa moj posao. On mi ne predstavlja nikakav stres. Ne bježim od njega' - kaže Jared Wadley.
Ovo je razmišljanje interesantno jer nam nešto kaže o mentalitetu Amerikanaca, koje Europljani često bezrazložno 'žale' ili gledaju s visoka - zbog toga što, navodno, ne uživaju u blagodatima tradicionalne 'welfare state', odnosno 'lite-verzije' socijalizma.
Iako će mnogi reći da se i Amerika prilično ulijenila, ovdje je još uvijek prilično živa ideja da rad nije 'teret', već – šokantne li ideje! - izvor osobnog zadovoljstva i, na koncu konca, izvor nove vrijednosti, koja se izražava u novcu.
Dobar dio Amerikanaca su zaista radoholičari - ako je i riječ o 10 posto ukupne populacije, i to je velik broj. Ja poznajem ljude koji se hvale da nikad nisu bili na bolovanju ili na godišnjem odmoru.
U Americi ne bi bila popularna francuska ideja o obaveznom radnom tjednu od 35 sati, te višom poreznom stopom na svaki dodatni rad. Mislim da je to zato što nacionalnom psihom dominira mitski Američki san - kojem je u središtu upravo radno mjesto, odnosno profesija ili zvanje. Američki san nije ljetovanje na Bahamima ili dobitak na lutriji. Američki san se, u velikoj mjeri, iskazuje u činjenici da ste sam sebi šef, da nešto 'stvarate' za sebe – bila to mala radionica, trgovina, restoran ili vlastita PR firma ili web sajt.
Od vremena Benjamina Franklina, 'narodni' uzori Amerikanaca – uz ponekog predsjednika ili vojskovođu – bili su prvenstveno neovisni farmer, znanstvenik-amater, a naročito 'sitni' poduzetnik koji s vremenom postaje vele-poduzetnik.
Za takve ljude, radni dan nikad nije gotov.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.