U raspravi o Iraku pojavila se konačno jedna tema o kojoj se slažu i demokrati i republikanci.
I jedni i drugi šokirani su činjenicom da je irački parlament odlučio otići na mjesec dana dugi godišnji odmor.
Demokratski senator Carl Levin nazvao je to 'nezamislivim'. Republikanski senator Mitch McConnell nazvao je irački parlament 'u najvećoj mjeri - sramotom'. Predsjednik George Bush je nedavno izjavio da je bagdadskim parlamentarcima poručeno da ne idu na godišnji odmor.
'How American' - komentira redakcijski uvodnik političkog časopisa The New Republic.
'Irački parlamentarci još dosta trebaju naučiti o demokraciji, no Amerikance mogu podučiti o tome kako se čovjek odmara' - piše TNR.
Prema istraživanju Svjetske turističke organizacije, Amerikanci u prosjeku provedu 13 dana na godišnjem odmoru - u usporedbi s 42 dana koliko provedu Talijani, 37 Francuzi, 34 Brazilci i 26 Kanađani.
Istraživanje američkog Centra za ekonomska i politička istraživanja za ovu činjenicu krivi vladu Sjedinjenih Država. Pregled prakse u 21 razvijenoj zemlji pokazuje da je Amerika jedina zemlja čiji zakoni ne traže da se zaposlenicima mora osigurati plaćeni godišnji odmor. Većina od 21 ispitane zemlje zaposlenicima jamči oko četiri tjedna plaćenog godišnjeg odmora.
Zbog toga - tvrde autori istraživanja - Amerikanci koji rade u privatnom sektoru imaju u prosjeku samo devet dana plaćenog odmora godišnje, uz šest državnih blagdana. Prema statistici Ministarstva rada, četvrtina zaposlenih u privatnom sektoru ne dobija niti jedan dan plaćenog odmora.
Godišnji odmor nije niti raspoređen jednako - najmanje ga imaju najslabije plaćeni. Usporedbe radi - Australija zakonom jamči dodatnih tjedan dana za radnike koji rade u smjenama, koji zarađuju manje, a posao im je naporniji.
Međutim, kada bi američki zakoni čak i počeli propisivati zagarantirane plaćene neradne dane, pitanje je li bi ih ljudi iskoristili!
'Head-hunter' firma Hudson, koja se bavi zapošljavanjem, provela je anketu koja pokazuje da plaćene dane odmora u pravilu ne iskoristi više od polovice američkih zaposlenika, dok ih trećina ne iskoristi niti polovicu.
Ovo je, da paradoks bude veći, pogotovo često kod ljudi koji izvrsno zaradjuju, ali rade u kompetitivnim branšama poput prava, financija ili bankarstva, gdje radni dan često traje deset ili više sati.
U nedavno objavljenom članku u časopisu Harvard Business Review navodi se da čak 42 posto zaposlenih na tim 'ekstremnim poslovima' godišnje ne iskoristi niti deset dana odmora - iako imaju pravo na znatno duži godišnji odmor. 55 posto njih tvrdi da gotovo svake godine otkazuju odlazak na već planirani i uplaćeni godišnji odmor.
'Ako se ne odmaraju imućni, tko ce se onda uopće odmarati' - pita se uvodničar časopisa The New Republic.
Na Internet portalu Yahoo nedavno se moglo pročitati da sve veći broj Amerikanaca godišnji odmor zamjenjuje redovitim spavanjem poslije ručka, te sustavnijim bavljenjem hobijima - ali, naravno, kod kuće.
Članak navodi slučaj izvjesnog Jareda Wadleya, stručnjaka za odnose s javnošću koji radi na Sveučilištu Michigan, koji kaže da ga duži godišnji odmor jednostavno ne zanima jer 'uvijek ima dojam da će nešto važno propustiti'.
Ovaj 40-godišnjak s dvoje male djece kaže da je 'nakupio' 40 dana godišnjeg odmora ali da ih ne namjerava iskoristiti. Umjesto toga, svaki radni dan nastoji tako tempirati da mu ostaje dosta vremena za odmor - odlazak u teretanu, na golf s ocem te igru s djecom.
'Meni se sviđa moj posao. On mi ne predstavlja nikakav stres. Ne bježim od njega' - kaže Jared Wadley.
Ovo je razmišljanje interesantno jer nam nešto kaže o mentalitetu Amerikanaca, koje Europljani često bezrazložno 'žale' ili gledaju s visoka - zbog toga što, navodno, ne uživaju u blagodatima tradicionalne 'welfare state', odnosno 'lite-verzije' socijalizma.
Iako će mnogi reći da se i Amerika prilično ulijenila, ovdje je još uvijek prilično živa ideja da rad nije 'teret', već – šokantne li ideje! - izvor osobnog zadovoljstva i, na koncu konca, izvor nove vrijednosti, koja se izražava u novcu.
Dobar dio Amerikanaca su zaista radoholičari - ako je i riječ o 10 posto ukupne populacije, i to je velik broj. Ja poznajem ljude koji se hvale da nikad nisu bili na bolovanju ili na godišnjem odmoru.
U Americi ne bi bila popularna francuska ideja o obaveznom radnom tjednu od 35 sati, te višom poreznom stopom na svaki dodatni rad. Mislim da je to zato što nacionalnom psihom dominira mitski Američki san - kojem je u središtu upravo radno mjesto, odnosno profesija ili zvanje. Američki san nije ljetovanje na Bahamima ili dobitak na lutriji. Američki san se, u velikoj mjeri, iskazuje u činjenici da ste sam sebi šef, da nešto 'stvarate' za sebe – bila to mala radionica, trgovina, restoran ili vlastita PR firma ili web sajt.
Od vremena Benjamina Franklina, 'narodni' uzori Amerikanaca – uz ponekog predsjednika ili vojskovođu – bili su prvenstveno neovisni farmer, znanstvenik-amater, a naročito 'sitni' poduzetnik koji s vremenom postaje vele-poduzetnik.
Za takve ljude, radni dan nikad nije gotov.
Post je objavljen 04.08.2007. u 15:56 sati.