Virtuelino plišano jastuče https://blog.dnevnik.hr/virtuela

petak, 30.11.2007.

Šnel šnel Šnapi!!!

Kad Srdelica ne baca (prepeličja) jaja po Markovom trgu, prijateljima šalje korisne Jubitu linkove.

A hrčki??? Njih niko ništa ne pita!??

Couple Lives in Tent with 11 Hamsters

An Icelandic couple is living in a tent in Laugardalur valley in central Reykjavík with their 11 pet hamsters, because they cannot afford an apartment and if they would accept social aid they would have to live in two separate institutions.

“We are fairly comfortable here, and the hamsters too,” Saevar Arnfjörd, who has been living in Laugardalur with his wife Ólína Ragnheidur Gunnarsdóttir for one and a half months, told Fréttabladid.

Arnfjörd admitted it was cold sometimes, but said he and his wife heat the tent with candles and a camping stove. They don’t get bored, he said. “We play cards and we have two guitars, so we play and sing sometimes.”

Before moving to the tent the couple lived in a rental apartment in Dalvík, northeast Iceland, but they had to move out on short notice because the apartment was to be auctioned off. At first they camped in Öskjuhlíd, near the Pearl, but one day a city worker tore their tent down.

“A police officer told us that the only place we could camp legally was in Laugadalur, so we just moved. The swimming pool is just around the corner and we can use the bathroom in Glaesibaer [shopping center],” Gunnarsdóttir said.

“I admit that we have a habit of drinking,” Arnfjörd said. “But we were just talking about trying to stop.” Both Arnfjörd and his wife have prior experience living in a tent during winter.

četvrtak, 29.11.2007.

Boris Buden, Barikade: Recenzija

SMS Virtuela: Koliko je star Boris Buden? Je li faks-generacija sa S.?
SMS Suzi: Stariji je malo od nje, ali vjerojatno ga zna.
V: 1960-1955?
S: Tako nešto. Čemu ta istraga?
V: Ma, čitam Barikade pa ga pokušavam smjestiti na agramerske koordinate. Je l prevodi književnost?
S: Ne, on je filozof buntovnik. Ima cijelu sljedbu obožavatelja. Bio je u Arkzinu. Malo živi u Beču, a malo tu.
V: B. Je veliki štovatelj. Kaže da je u Berlinu, mislia sam da živi od prevođenja.
S: Mislim da je priključen na neke fondove, stpendije i sl. Možda prevodi, ne znam. Ali da ga obožavaju, to sam čula. Kažu genijalac. I veliki zavodnik.
V: Zavodnik? Opa! Znači, dalo bi ga se nagovorit i bez ubrzanog tečaja njemačkog idealizma? Pametan je, ali ne bih ga po doma.
S: Sigurno bi pametovao o svemu. Nisam upoznata s njegovim radom. O čemu brsti?
V: Hr. politika. Podsljemenski Žižek. Ponekad podvali vrjednonosni sud pod aksiom, inače vrlo OK. Krležijanski elokventan, napajao se na istom stilističkom izvoru s Bolkovićem, Ivančićem i inim perjanicama hrvatskog trenutka. Butkoviću nisu dali do vode, hahahaha!!!

Sretan vam Dan Republike!

Martin Kolar

srijeda, 28.11.2007.

Jedna virilna

Jožo Ondzik


Možda ova tužna a opet tako virilna pjesma probudi uspavani sentiment u Fridrihu.
Jest da je pesnik virilni bokser, ali tko ne vidi izgubljeno dete u njemu, uvijek će ga sretat u ringu. Boxera.

utorak, 27.11.2007.

Dečko iz Vinkovaca

Lucas Samaras


Moralo je to biti u rano proljeće 1984, ili je možda ipak bio neki hladniji ljetni dan?
Sjećam se sivog svjetla.
Doputovala sam u Zagreb, Kolja mi je u kuhinji rekao: "Čuo sam apsolutno prekrasnu pjesmu".

Doimao se doista dirnut, moj maloljetni dečko i otac našeg budućeg sina.

Čuo je Bronski Beat i "Smalltown Boy".

Bili smo mrvu neobični tinejdžeri, on i ja, ali ipak, bili smo tinejdžeri. A tinejdžeri su tinejdžeri - teško da vide išta drugo do li sebe same. No, slika usamljenog mladića na peronu koji odlazi, koji traži odgovore i ljubav daleko od doma, ta nam se priča obratila, osjetili smo je.

Danas sam hodala kroz Stromovku s Bronski Beatom u i-Podu i razmišljala o tome kako sveobuhvatno, totalno i apsolutno obožavam muškarce! Volim ih od najranijih dana; kada su mali i zasrani, kada hodaju naokolo sa štapovima i igraju se He-Mana, kada se boje mraka i kada prepričavaju utakmice bez prestanka. Volim ih i kasnije, dok odrastaju, kad počnu smrdit, prdit i grdit, kada se uče sakrivati strah i navuku si na pleća svu tu bagažu naporne muškosti, kada prestaju biti djeca. Volim ih i kada ih vidim pijane na Staromjetskim namjestima dok proslavljaju momačku večer u budalastim majicama "Kreten XY Stag Night", volim ih i umorne u izgužvanim odijelima dok preživaju sendvič između dva poslovna sastanka. Ukratko, strastveno volim muške; i kao prijatelje, i kao ljubavnike, i kao susjede, a najviše kao djecu!
NB. što ne mijenja na stvari da bih mnoge raspalila ljutom koprivom po gujsci, dok kod nekih pače, zaboravljam i onog dječaka u njima!

Smalltown Boy i dan-danas cijedi tugu iz mog majčinskog srca. Ja bih svakog malog dečka impregnirala ljubavlju da nikada, baš nikada ne stoji usamljen i tužan na peronu. Da ga ta ljubav čuva, pazi i brani, da mu nitko, nikakva bol ne može nauditi, da mu bude magični štit baš kao ljubav Lilly Potter zbog koje Harryju nikakav Voldemort ne može ništa...

You leave in the morning
With everything you own
In a little black case
Alone on a platform
The wind and the rain
On a sad and lonely face

Mother will never understand
Why you had to leave
But the answers you seek
Will never be found at home
The love that you need
Will never be found at home

Run away, turn away, run away, turn away, run away.
Run away, turn away, run away, turn away, run away.

Pushed around and kicked around
Always a lonely boy
You were the one
That theyd talk about around town
As they put you down

And as hard as they would try
Theyd hurt to make you cry
But you never cried to them
Just to your soul
No you never cried to them
Just to your soul

Run away, turn away, run away, turn away, run away.
Run away, turn away, run away, turn away, run away.

Cry , boy, cry...

petak, 23.11.2007.

Suze i pingvini

Michal Cihlar

: QUESTION OF THE WEEK
Desperate Times

Last week we asked for stories of desperation:
http://b3ta.com

* PENGUINS - "I think I was 9 or 10, sat in the back of the car. Idly gazing out of the window I saw a guy come half running, half tripping out of Kwik-Save. He looked slightly different; a look I'd later discover was caused by Downs Syndrome, but that didn't matter.
The thing that struck me so hard was the look of pure determination on his face: clutched lovingly in both of his hand was a single packet of Penguin chocolate bars. Seven individually wrapped bars wrapped in one long pack.
The moment he was out of the store he started to tear at the cellophane wrapper. He'd clearly been looking forward to them all day. He'd been and got them, they were all his, and now... Now it was all going wrong.
The plastic packaging seemed to be impervious to his efforts. He was a strong looking guy, but he simply didn't seem to have the knack of opening them. He must have only tried for 10 or 15 seconds with the package skittering around in his fingers, but during this time his determined expression went through joy, desperation, utter panic, and then, horribly as tears welled up in his eyes - total and utter crushing defeat. He sat on the pavement not three meters from the car and, clutching the penguins to his chest, started to sob and cry.
I looked out of the window, hands pressed against it and completely powerless to help. My dad dropped the clutch and we began to move again. I begged him to stop: I wanted to show him I cared and open his penguins for him, but dad said we had no time.
Sat here, 20 years on, I can still see his face in every detail, and the frustration of it all makes tears well up and puts a lump in my throat."
(Humpty Dumpty was Pushed)

četvrtak, 22.11.2007.

Oh, Glory Day!!!

Zabunom Unicredit banke, na našem poslovnom računu danas osvanulo 70,800.400.000.000,00 CZK!
Svotica 90-ak puta veća od češkog državnog proračuna!

utorak, 20.11.2007.

Starina Jeljcin

Pročitala kod Remija, a on pročitao u Timesu.

John Major pitao Borisa Jeljcina da mu ukratko iznese situaciju u Rusiji.

"Good", odgovori Jeljcin.

Može li ipak malo podrobnije?, pita Major.

"Not good", odgovara Boris Nikolajevič.

Boris, ja tebja ljublju!!!

Neptunova mornarica

“People say, ‘You’re incredibly arrogant,’ ” Watson told me. “I say, when you’re dealing with a species that’s as arrogant as the human race you’ve got to be arrogant to believe that you can actually change it.”

He regards civilization’s greatest artistic and cultural achievements—from architecture to music and film—as expressions of human vanity, “worthless to the earth.”
He sometimes asks people to imagine the outrage that would occur if someone were to destroy, say, the Vatican or the “Mona Lisa,” and he compares that with the indifference that people exhibit toward the mass extinction of plants and animals.
“In anthropocentric society, a harsh judgment is given to those that destroy or seek to destroy the creations of humanity,” he has written. “Monkey-wrench a bulldozer and they will call you a vandal. Spike a tree and they will call you a terrorist. Liberate a coyote from a trap and they will call you a thief. Yet if a human destroys the wonders of creation, the beauty of the natural world, then anthropocentric society calls such people loggers, miners, developers, engineers, and businessmen.”

The New Yorker, The Neptun's Navy.

četvrtak, 15.11.2007.

Izgubljeno-Nađeno (7): Utopenci

Sjedimo mama i ja u njezinoj kuhinji, svaka u svom nespokoju, zurimo u staklenku s utopencima koje sam prije par godina dovukla iz Praga. To su neke malecke ukiseljene kobasičice oko kojih plutaju narezane kriške luka, a Česi ih mljackaju po pivnicama uz najsmrdljiviji sir na svijetu, olomucki sireček. Kobasičice se zovu utopenci, jer im boja neodoljivo podsjeća na podbuhlo-ružičastu put nekog jadnika kojeg napikavaju s kukama nakon par dana plutanja po blatnjavom kanalu.
Majčini su utopenci neotvoreni - sjede u frižideru otkako su pristigli iz prijateljske Bohemije i čekaju sedam gladnih godina da ih se dohvati neka dovoljno dešperatno gladna ruka.

NB. Istom sam prigodom donijela i "Staljinove suze", votku koju sam kupila na prašnjavom drumu u Moravi, ali za razliku od utopenaca, Staljinove su suze davnih dana konzumirane.

Daklem, sjedimo mama i ja u kuhinji, gledamo utopence i mama se prisjeća kako je jednom davno vidjela leš nekog vojnika koji se utopio u Neretvi.

Kaže: "Bio je sav napuhan, taj vojnik".

Pa uzdahne: "Neprepoznatljivo nešto što voda učini od čovjeka".

"A Ofeliju nam prikažu kako pluta među cvijećem, prokleti romantičari!", nadovežem se ja.

"Ovisi valjda kako dugo pliva", razmišlja majka naglas.

"A jednom...", neumoljivo nastavlja majka, "...Jednom je Radmila Vreća skočila s Džinovca i izronila - novorođenče!".

Ajaajajajajajajajaaaa, mama mama mama mama mama!!!

ponedjeljak, 12.11.2007.

Kristalne noći i drugi demoni

"Ovakvu je imao moj tata, imam je doma, ostala mi po njemu", kaže nepoznati djedica dok mu lijepim žutu Jude zvijezdu na kaput.
Djedica ne vidi dobro pa ne može maknuti papir s poleđine naljepnice.

"Na prsa, na prsa, po sredini, ne na rukav!", upozorava me bakica slijeva da premjestim vlastitu zvijezdu.
"Hoćete da i vama zaljepim?", pitam baku.
"Hvala, ne treba", odgovara stara i spretno kelji naljepnicu na jaknu posred prsa. "Imam je i ja doma, i meni je ostala od roditelja".

Prag, subota popodne. Šabat. Kiša sipi, vrijeme za uginuti. Nas nekoliko stotina krenulo je od sinagoge do Staromaka. Danas je obljetnica Kristalne noći, dan kada su nam češki neonacisti (narcisi, kaže Srdelicina baka) odlučili upriličiti slavodobitni marš kroz Židovsku četvrt, a za tu im priliku - oj, ludila! - stižu i pobratimi iz susjedne Njemačke i Slovačke.
Rekoh: "E, nećete pa makar ja porculanske zube po kaldrmi skupljala" i zato sam u subotu sa Židovima. Oko nas kordon policije da nas ne izdevetaju narcisi.

NB. Gicu sam ostavila doma s tatom. Nije ovo Reykjavik gdje u Gay Paradi ima više kočareka (dječjih kolica) od Drag Queen-ova.

Nešto dalje, na Namjestima republike okupilo se nekoliko tisuća "anarhista".
"Lijevi radikali", tako ih mimo svake logike nazivaju lokalni mediji, jer uglavnom je riječ o ekipi koja brije na dobar joint i Naomi Klein, a kad glasaju najčešće biraju Socijaldemokrate ili pak desnocentraški Građanski forum.
Dakle, ti "lijevi radikali" organizirali su protunarcistički marš i policiju daleko više od šačice židovske starčadi brine susret dviju mlađahnih skupina.

Iznenađuje me koliko nas je na Staromaku malo. Rekla bih 500-tinjak do tisuću, maksimalno. Stvarno se čuvam tako nekih banalnih poopćavanja, ali pitam se u zapanjujućoj nevjerici je li moguće da osim anarholiberalne studentarije na praške ulice nisu izašli jebeni Pražani??? Mame, tate, profesori, knjigovođe, biznismeni, interior dizajneri???? Pa gdje ste, Česi, mamu vam ljubim???? Ne mogu vjerovati da su svi otprašili u svoje chalupe (vikendice) i da ih boli dupe što će po Židovskoj četvrti njihovog grada paradirati dno dna, a da im oni ne kažu Fuck Off! Čak se i moja Radka ustrtarila, a njoj je pola familije završilo u dimnjaku. Kaže mi da je najbolje ostati doma pod perinom, uostalom ne sviđa joj se ta anarho-ekipa. Ej, Radko, Radko, ostali su tako doma i susjedi u ona doba, ni njima se nije marširalo s Boljševicima. Kažem joj pa ajmo sa Židovima kod sinagoge, a ona neće, tamo će biti elita i političari, ne bu nas policija pustila...

Odnekud zatule shofari. Starci mi objašnjavaju da je u te rogove jako teško puhati, a ako trube mimo običaja, to znači da su vremena ozbiljna.

Nekakav čikica dohvati mikrofon i pozdravi nas u ime Židovsko-liberalne unije. Kaže hvala što ste došli, zlo trijumfira upravo zato jer dobri ljudi ne čine ništa.

"Bilo me je strah, ali više me nije strah", povjeri mi se ona bakica slijeva.
Neka mlađa žena se nasmije i pridigne koljeno:
"Poglečte", veli bakici i meni, "ja sam si obukla ove ružne tenisice za bježanje. Strah me je - što ako oni dođu, a kordon ne izdrži? A opet, bila sam prije mjesec dana u Auschwitzu i morala sam doći".

Čiča iz Židovsko-liberalne unije najavi Arnošta Lustiga.

Lustig također zahvaljuje ljudima koji su došli. Spominje "smrtnu ravnodušnost koja je vladala kad su nas odvozili". Poručuje mladim neonarcisima: "Ne budite uboge glupe kukavice! Ne brusite zube na mrtvima, ne ubijajte ih po drugi, treći, četvrti put!".
Kraj Lustiga leluja starac u logoraškoj uniformi. U njoj se dovukao iz Auschwitza, a danas ju je po prvi put ponovno obukao. Bojim se da će mu to biti i zadnji put; režite me di sam najtanja ako se stari izvuče bez upale pluća pod onom kišom i hladnoćom.

Kod Tynske vidim Peraicu s familijom. Ana objašnjava blizancima koji su u ovoj priči dobri, a koji zločesti likovi. Klincima je već dosadno i hoće kući na toplo.
"Aaaa ne!!!", kažem, "Sad tek počinje! Sad se morate tući sa zločestima. Nadam se da ste ponijeli nunčake!".
Blizanci kuže da zezam, ali nisu baš sasvim sigurni. Pogledavaju u majku.
"Mi sad idemo s anarhistima!", uskače Miro, "Mamu ćemo pustiti doma, a mi ćemo se skinuti goli do pasa i stati pred naciste - pičkiceeee, oćete se tuć'??????".
Heheheheheee, kiselo se smijulje Kastor i Poluks, oni bi se radije tukli s kompjutorskim igricama.

Negdje predvečer dvije su se grupe susrele kod Karlovih namjesti. Policija je privela 300-tinjak, zadržala četvoricu. Mlada Fronta lamentira nad lijevim i desnim ekstremistima. Urednike bih tukla vrućim koprivama po ogoljeloj zadnjici. Vrušt, vrušt, za svakog lijevog radikala, okićenog dreadlocksima i jointom!

Viktor Klemperer

December 3, 1938

Today is the Day of German Solidarity. Curfew for Jews from 12 noon until eight. When at exactly half past eleven I went to the mailbox and to the grocer, where I had to wait, I really felt as if I could not breathe. I cannot bear it anymore. Yesterday evening an order from the Minister of the Interior: local authorities are henceforth at liberty to restrict the movement of Jewish drivers both as to time and place. Yesterday afternoon at the library, Striege or Streigel, who is in charge of the lending section, an old Stahlhelm man of middling position and years ...: I should come into the back room with him. Just as he had announced the reading room ban a year ago, so he now showed me the complete ban on using the library. The absolute end. But it was different from a year ago. The man was distressed beyond words, I had to calm him. He stroked my hand the whole time, he could not hold back the tears, he stammered: I am boiling over inside ... If only something would happen tomorrow ... -- Why tomorrow? -- It's the Day of Solidarity ... They're collecting ... one could get at them ... But not just kill them -- torture, torture, torture ... They should first of all be made to feel what they've done ... Could I not give my manuscripts to one of the consulates for safekeeping ... Could I not get out ... And could I write a line for him. -- Even before that (I knew nothing about the ban yet) Fraulein Roth, very pale, had gripped my hand in the catalog room: Could I not get away, it was the end here, for us too -- St. Mark's was set alight even before the synagogue and the Zion Church was threatened, if it does not change its name ... She spoke to me as to a dying man, she took leave of me as if forever ...

But these few, sympathizing and in despair, are isolated, and they too are afraid. The developments of the last few days have at least rid us of inner uncertainty; there is no longer any choice: we must leave.

četvrtak, 08.11.2007.

Kratka forma, duga priča

TKO PREPOZNA SE U OVOJ PRIČI, NEK' GLASNO PRDNE I ZAKRIČI!

Nakon dvadeset godina braka i četvero djece, Darija i muž pokrenuli su brakorazvednu parnicu. Zbog neizbježnog procesa mirenja parova s maloljetnim potomstvom, njihovo je natezanje trajalo nekoliko godina da bi pred kraj procesa postalo još mučnije nego na početku. Kada su detalji konačno dogovoreni, a imovina podijeljena, Darija je po povratku s ljetovanja otkrila da je sada već bivši muž posijekao sva stabla u vrtu koja su sadili na dječje rođendane i obiteljske obljetnice.

Zlatušu je na jednoj strani svijeta, a Barbaru na drugoj zadesila slična sudbina. Prva Čehinja, a druga Hrvatica, različitih generacija - jer Barbara je mogla biti Zlatušina majka - i jedna i druga ostale su same kada su ih muževi ostavili zbog drugih žena. Zlatušin je odjezdio s bivšom ljubovcom iz školskih klupa, a Barbaru je njezin zamijenio s dvadeset godina mlađim modelom. Zlatuša i muž nisu godinama zajednički spavali, dapače, pogled na njegovo spolovilo punio bi je gađenjem, no njegov ju je odlazak svejednako bolio i ponizio. Barbaru je pak muž ostavio usred obiteljske drame, kada su potjerani ratom doselili u veliki grad gdje je valjalo krenuti iznova. Istina, i ona je u boljim danima švrljala, no bila su to svakako drugačija vremena i brak se činio stabilan. Tužne i ojađene, u nastupu nemoćnoga bijesa, i Barbara i Zlatuša, svaka u svoje vrijeme, u gradovima udaljenima preko tisuću kilometara, telefonski su nazvale majke ženetina koje su im otele muškarce i prosiktale u slušalicu: «Kći ti je kurrrrrva»!!!

Jagodin je Vilko preminuo iznenada, nakon izljeva krvi u mozak. Taman prije no što su ga udovica i tri odrasle kćeri krenule sahraniti, stigao je sudski nalog da ukop pričeka te da se od pokojnog Vilka pribavi uzorak tkiva kako bi Jagodina dugogodišnja prijateljica dokazala da je Vilko otac i njezine kćeri! Jagodi je tek tada sinulo da su duge godine poznanstva i druženja sa samohranom Tamarom, zajednička ljetovanja i skijanja, rođendani i imendani, Božići i Nove godine, za Vilka i Tamaru značili jednu, a Jagodi sasvim drugu stvar. Očinstvo je utvrđeno i Tamara je pokrenula sudsku parnicu kako bi maloj izborila dio očeve imovine. Međutim, Jagoda se uskopistila i ne daje samozvankama ni cvonjka! Vilko je sahranjen, ima tome već četvrta godina, a parnica između Jagode i Tamare sveudalj traje.

Sindri je odlučio prekinuti s Harpom nakon tri i pol godine zajedničkog života od čega su posljednje dvije proveli po psihološkim savjetovalištima ne bi li civilizirano spasili vezu. Harpa je iselila, no zadržala je ključ od Sindrijevog tavanskog stana. U javnosti ga je prestala pozdravljati, a kćeri tinejdžerki iz prvoga braka zabranila je sa Sindrijem razgovarati. Povremeno bi mu na telefonsku sekretaricu ostavljala uvredljive poruke. Sljedećih šest mjeseci dolazila bi u stan kada bi Sindri bio na službenom putu i odvlačila stvari i namještaj. Sindri se nije bunio, vjerovao je da Harpa na taj način preboljeva prekid. Kada u kući više nije ostala ni kuhača, Sindri je na kuhinjski zid prilijepio polaroid fotografiju mlade žene koju je upoznao na službenom putovanju. Od tada je Harpa prestala dolaziti, a ključ je ostavila u sudoperu.

Maju je muž odlučio ostaviti s ljepšom i veselijom kolegicom iz firme, no nije znao kako to učiniti pa je u nastupu tjeskobe, dok ga je Maja suočavala sa SMS porukama kompromitirajućeg sadržaja, pomislio: «Kad je bal, nek' je maskenbal» i mučki je pretukao pred djecom. Dječaci se toga, sve su prilike neće sjećati, jer starijem su tek dvije i pol godine, a drugi je još sasvim mala beba. Maja se vratila roditeljima. S policije su je otpravili riječima kako se odmah nakon povreda trebala obratiti liječniku, a ne prijavljivati muža tjedan dana kasnije. Majina je rastava još na sudu, a njezine prijateljice zabrinuto komentiraju kako Maja u posljednje vrijeme zaboravlja dogovore i prekida misao u pola rečenice.

Melanija, mlada žena sa Sindrijeve fotografije, ostavila je Sindrija nakon tri godine braka kada je primila e-mail ljubavnog sadržaja od bivšeg šulkolege u kojega je nekada davno bila nesretno zaljubljena. Šulkolega je zbog Melanije ostavio ženu, a pri prvom zajedničkom putovanju prespavali su kod Melanijine tetke Barbare koju je prije nekoliko godina ostavio muž. Tetka Barbara tvrdi da je danas emocionalno oporavljena. Vrijeme provodi s pekinezericom koju je napuštenu našla u parku, a druži se i s jednim starijim gospodinom čija odrasla djeca žive u Americi. Pri posjetu rodnom gradu, Melanija se našla s dvjema dragim prijateljicama, raspuštenicama u najboljim godinama. One su joj uz kavu i cigarete prepričavale kako su se i same rastavile od nesnosnih muževa. U međuvremenu je Melanija zbunjeno primijetila da je majčina susjeda Jagoda više ne pozdravlja. Kvartom kruži priča da je Jagoda otišla na kvasinu – u svakoj odrasloj ženi prepoznaje preljubnicu, a u svakoj djevojčici Vilkovo nepriznato dijete.

08.11.2007. u 14:15 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>