Pregled posta

Kristalne noći i drugi demoni

"Ovakvu je imao moj tata, imam je doma, ostala mi po njemu", kaže nepoznati djedica dok mu lijepim žutu Jude zvijezdu na kaput.
Djedica ne vidi dobro pa ne može maknuti papir s poleđine naljepnice.

"Na prsa, na prsa, po sredini, ne na rukav!", upozorava me bakica slijeva da premjestim vlastitu zvijezdu.
"Hoćete da i vama zaljepim?", pitam baku.
"Hvala, ne treba", odgovara stara i spretno kelji naljepnicu na jaknu posred prsa. "Imam je i ja doma, i meni je ostala od roditelja".

Prag, subota popodne. Šabat. Kiša sipi, vrijeme za uginuti. Nas nekoliko stotina krenulo je od sinagoge do Staromaka. Danas je obljetnica Kristalne noći, dan kada su nam češki neonacisti (narcisi, kaže Srdelicina baka) odlučili upriličiti slavodobitni marš kroz Židovsku četvrt, a za tu im priliku - oj, ludila! - stižu i pobratimi iz susjedne Njemačke i Slovačke.
Rekoh: "E, nećete pa makar ja porculanske zube po kaldrmi skupljala" i zato sam u subotu sa Židovima. Oko nas kordon policije da nas ne izdevetaju narcisi.

NB. Gicu sam ostavila doma s tatom. Nije ovo Reykjavik gdje u Gay Paradi ima više kočareka (dječjih kolica) od Drag Queen-ova.

Nešto dalje, na Namjestima republike okupilo se nekoliko tisuća "anarhista".
"Lijevi radikali", tako ih mimo svake logike nazivaju lokalni mediji, jer uglavnom je riječ o ekipi koja brije na dobar joint i Naomi Klein, a kad glasaju najčešće biraju Socijaldemokrate ili pak desnocentraški Građanski forum.
Dakle, ti "lijevi radikali" organizirali su protunarcistički marš i policiju daleko više od šačice židovske starčadi brine susret dviju mlađahnih skupina.

Iznenađuje me koliko nas je na Staromaku malo. Rekla bih 500-tinjak do tisuću, maksimalno. Stvarno se čuvam tako nekih banalnih poopćavanja, ali pitam se u zapanjujućoj nevjerici je li moguće da osim anarholiberalne studentarije na praške ulice nisu izašli jebeni Pražani??? Mame, tate, profesori, knjigovođe, biznismeni, interior dizajneri???? Pa gdje ste, Česi, mamu vam ljubim???? Ne mogu vjerovati da su svi otprašili u svoje chalupe (vikendice) i da ih boli dupe što će po Židovskoj četvrti njihovog grada paradirati dno dna, a da im oni ne kažu Fuck Off! Čak se i moja Radka ustrtarila, a njoj je pola familije završilo u dimnjaku. Kaže mi da je najbolje ostati doma pod perinom, uostalom ne sviđa joj se ta anarho-ekipa. Ej, Radko, Radko, ostali su tako doma i susjedi u ona doba, ni njima se nije marširalo s Boljševicima. Kažem joj pa ajmo sa Židovima kod sinagoge, a ona neće, tamo će biti elita i političari, ne bu nas policija pustila...

Odnekud zatule shofari. Starci mi objašnjavaju da je u te rogove jako teško puhati, a ako trube mimo običaja, to znači da su vremena ozbiljna.

Nekakav čikica dohvati mikrofon i pozdravi nas u ime Židovsko-liberalne unije. Kaže hvala što ste došli, zlo trijumfira upravo zato jer dobri ljudi ne čine ništa.

"Bilo me je strah, ali više me nije strah", povjeri mi se ona bakica slijeva.
Neka mlađa žena se nasmije i pridigne koljeno:
"Poglečte", veli bakici i meni, "ja sam si obukla ove ružne tenisice za bježanje. Strah me je - što ako oni dođu, a kordon ne izdrži? A opet, bila sam prije mjesec dana u Auschwitzu i morala sam doći".

Čiča iz Židovsko-liberalne unije najavi Arnošta Lustiga.

Lustig također zahvaljuje ljudima koji su došli. Spominje "smrtnu ravnodušnost koja je vladala kad su nas odvozili". Poručuje mladim neonarcisima: "Ne budite uboge glupe kukavice! Ne brusite zube na mrtvima, ne ubijajte ih po drugi, treći, četvrti put!".
Kraj Lustiga leluja starac u logoraškoj uniformi. U njoj se dovukao iz Auschwitza, a danas ju je po prvi put ponovno obukao. Bojim se da će mu to biti i zadnji put; režite me di sam najtanja ako se stari izvuče bez upale pluća pod onom kišom i hladnoćom.

Kod Tynske vidim Peraicu s familijom. Ana objašnjava blizancima koji su u ovoj priči dobri, a koji zločesti likovi. Klincima je već dosadno i hoće kući na toplo.
"Aaaa ne!!!", kažem, "Sad tek počinje! Sad se morate tući sa zločestima. Nadam se da ste ponijeli nunčake!".
Blizanci kuže da zezam, ali nisu baš sasvim sigurni. Pogledavaju u majku.
"Mi sad idemo s anarhistima!", uskače Miro, "Mamu ćemo pustiti doma, a mi ćemo se skinuti goli do pasa i stati pred naciste - pičkiceeee, oćete se tuć'??????".
Heheheheheee, kiselo se smijulje Kastor i Poluks, oni bi se radije tukli s kompjutorskim igricama.

Negdje predvečer dvije su se grupe susrele kod Karlovih namjesti. Policija je privela 300-tinjak, zadržala četvoricu. Mlada Fronta lamentira nad lijevim i desnim ekstremistima. Urednike bih tukla vrućim koprivama po ogoljeloj zadnjici. Vrušt, vrušt, za svakog lijevog radikala, okićenog dreadlocksima i jointom!

Viktor Klemperer

December 3, 1938

Today is the Day of German Solidarity. Curfew for Jews from 12 noon until eight. When at exactly half past eleven I went to the mailbox and to the grocer, where I had to wait, I really felt as if I could not breathe. I cannot bear it anymore. Yesterday evening an order from the Minister of the Interior: local authorities are henceforth at liberty to restrict the movement of Jewish drivers both as to time and place. Yesterday afternoon at the library, Striege or Streigel, who is in charge of the lending section, an old Stahlhelm man of middling position and years ...: I should come into the back room with him. Just as he had announced the reading room ban a year ago, so he now showed me the complete ban on using the library. The absolute end. But it was different from a year ago. The man was distressed beyond words, I had to calm him. He stroked my hand the whole time, he could not hold back the tears, he stammered: I am boiling over inside ... If only something would happen tomorrow ... -- Why tomorrow? -- It's the Day of Solidarity ... They're collecting ... one could get at them ... But not just kill them -- torture, torture, torture ... They should first of all be made to feel what they've done ... Could I not give my manuscripts to one of the consulates for safekeeping ... Could I not get out ... And could I write a line for him. -- Even before that (I knew nothing about the ban yet) Fraulein Roth, very pale, had gripped my hand in the catalog room: Could I not get away, it was the end here, for us too -- St. Mark's was set alight even before the synagogue and the Zion Church was threatened, if it does not change its name ... She spoke to me as to a dying man, she took leave of me as if forever ...

But these few, sympathizing and in despair, are isolated, and they too are afraid. The developments of the last few days have at least rid us of inner uncertainty; there is no longer any choice: we must leave.

Post je objavljen 12.11.2007. u 22:02 sati.