subota, 25.04.2009.
iz bilježnica
|
tonem u ponor
u bezdan guši me, steže, stišće, potonula sam u prostor bez svjetla hodam gradom i ne vidim ništa, ne vidim nikoga. ne znam kako ću izdržati sljedeći korak sljedeći udisaj ne znam kako ću podnjeti sljedeći sat večer noć sutra. tako je to bilo. čitam i prisjećam se vremena dok sam pisala, puno pisala i tako preživljavala teške momente. sad su sklonjene. znam kako mi može biti. blizak je to osjećaj još uvijek. pristajem na sve što traži od mene, i pristajem na ono malo što mi daje jer ne mogu zamisliti više da ponovo tako duboko potonem u hladni i mračni dio sebe. pobunim se tu i tamo, zahtijevajući više, odbijajući ono što ne želim, ali se i brzo povučem pred neumoljivim saznanjem da nema pomaka. sad sam pomirena sa sobom jer vidim da ne mogu otjerati od sebe to za što se moje biće tako vezalo, to u što se ulovilo, to što je tako važno i snažno da ne mogu, jednostavno ne mogu se boriti više s tim, ni protiv toga. |
