Vicious Vampire

cemetery

Odšetala sam do groblja, privuklo me svojim visokim spomenicima, veličanstvenim grobnicama bogatih obitelji. Nudilo je mir koji sam prihvatila. Preskočivši ogradu, pustila sam njegovu ljepotu da mi svojom težinom legne na srce. Nisi li se već previše okružila smrću?, ukorila sam se prisjećanjem na događaje zadnjih nekoliko dana. Šećući među grobovima, divila sam se kamenim kipovima anđela, majestetičnim grobnicama od mramora, te svemu ostalome što je smrt trebalo učiniti podnošljivijom, lakšom za prihvatiti. Bilo je sasvim drugačije od tužnog, blatnog komada zemlje koju su mrtvi ljudi iz mojega nekadašnjeg sela sada koristili kao svoje mirno počivalište. Ljepota tog sablasnog mjesta pomagala je shvatiti smrt kao veličanstven završetak života, nečega uzvišenog i svetog. Ne bi bilo toliko strašno umrijeti ako se tada dobije ovako lijepi grob, čiji kamen će te ovjekovječiti kada te ne bude. No to je bila samo utjeha onima koji još neće pod zemlju; jer svi ljudi čiji ostaci negdje leže, bilo na groblju ili negdje sasvim zaboravljeni, izgubljeni su za ovaj svijet. Ne znamo gdje su njihove duše ako ih imaju. Svaka religija daje nam naslutiti nešto drugo, ali ipak samo naslućivati, jer niti jedna nema dokaz. Ja sam u tim trenucima pred sobom gledala i vidjela samo kamenje. Htjela sam vidjeti samo kamenje, no njegov šapat je bio preglasan. Govorilo je raznim natpisima o raznim ljudima čije ostatke je čuvalo odajući im počast dok su prolazili kroz najružniji mogući oblik ljudskog tijela.
Osmjehnula sam se smrti oko sebe, ne podrugljivo makar sam joj već nekoliko puta ponosno umakla, nego suosjećajno. Spokoj je smrt. Smrt je spokoj., pomislila sam ravnodušno, no brzo me obuzela tuga. Ljudi su umirali i umirat će, neki od njih mojom krivnjom, a ja ću ostajati za njima, umorna i usamljena.
Naglo postadoh oprezna, osjećajući prisutnost jednog nemrtvaca. Odlučila sam se povući, nije bilo dobro stupati u kontakt s drugim vampirima.
Krenula sam otići, kako bih po mogućnosti izbjegla sukob, no on je već istupio iza visokog spomenika. Iako mu je um bio zatvoren, loše je sakrivao osjećaje. Na grubom, četvrtastom, ali skladnom i lijepom licu se očitovala jasna nelagoda, želja za bijegom. Nisam mogla odrediti koliko je točno bio star kada je umro; vjerojatno između trideset i četrdeset godina. Na sebi je nosio istu odjeću u kojoj je pokopan i od koje su ostali samo neuredni, prljavi dronjci. Kosa mu je bila tamna, kovrčava i nepočešljana, dosezala je do ramena. Činio se dobro nahranjen, izgledao je zapravo poput sasvim zdravog čovjeka. Njegov vitalni izgled je zasigurno nedavno netko platio svojim životom. Nije me zanimalo kakve ljude je ubijao. Sitne, crne oči, visoko iznad osrednjeg, ravnog nosa, okružene tankim borama, nisu odvraćale uznemireni pogled od mene, s željom da se njihov vlasnik što prije makne od mene, koju je shvaćao kao opasnost.
Osjećala sam jednaki strah kao i on, ali nisam pokazivala nikakve osjećaje. Sumnjala sam da je mlađi od mene, što mi ne bi bilo od koristi kada bismo se potukli, no moj uglađeni izgled je naspram njegovih otrcanih dronjaka ostavljao dojam veće moći, to jest, boljeg snalaženja u drugom životu.
Odlučila sam se napokon na povlačenje, što nipošto nije smjelo ići prebrzo jer bi on to tada shvatio kao bijeg. Polako sam mu okrenula leđa, da ne izgledam kao na oprezu ili, još gore, uplašeno. Uspjela sam zadržati miran, dostojanstven, ali ujedno sasvim bezazlen izgled i dosta sporije otkucaje srca od njegovih. Laganim korakom, kao usred nedjeljne šetnje, napustila sam groblje, elegantno preskočivši visoku ogradu, koja je dijelila grad preko noći uspavanih živih od grada vječno uspavanih mrtvih.
Gledao je za mnom, vjerojatno se pitajući je li moje ponašanje samo varka, a zatim je nestao u suprotnom smjeru. Sad kada sam znala gdje on miruje preko dana, sigurno je otišao pronaći novo skrovište, gdje će se opet moći osjećati sigurnim. Barem bih ja tako učinila, a i bilo mi je svejedno za njega. On nije bio važan, niti što je radio nevezano uz mene. Važno je bilo samo nekoliko trenutaka provedenih u njegovoj blizini. Dobro sam upamtila njegovo lice, kao što sam, uostalom, pamtila i sve ostalo… znajući da ću njega možda opet sresti jedne noći, i opet ga zaobići. Uvjerena sam da je i on osjećao veliko olakšanje kada se udaljenost među nama povećala i nismo više osjetili prisutnost drugoga vampira.

| 29.03.2007., 22:46 |

| Give me a look in your mind (166) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

it is death, to feel what I feel, to desire what I desire, to love what I love...

Skočila sam dolje te se nečujno dočekala na zemlju i odlučno krenula za nesretnicom. Nije stigla vrisnuti, nije se stigla uplašiti; već je bila odvučena u mrak uske uličice i osuđena na sporu smrt. Razgledavala sam ju, držeći ju zarobljenu šokom što ga je zadobila, dok je vrijeme sporo puzilo kroz mrak tišine. Naravno, u daljini i posvuda za mene nikad nije mogla biti apsolutna tišina, probijali su ju zvukovi dovoljno glasni da dopru do mojih ušiju, ali i suviše nevažni da se obazirem na njih, osobito zato što sam pred sobom imala izvor jedinih zvukova koji su me zanimali. Kucanje srca, sve sporije kako se smirivala zbunjeno me gledajući, misleći da pred sobom ima anđela, padajući u trans koji sam joj donosila, pozivalo je moje tijelo i duh na zlokobnu gozbu.
U samo jednom, usamljenom trenutku žaleći što ću sa životom nepovratno odnijeti i ljepotu, primila sam sada svoju, mnogom muškarcu nesvojevoljnu ljubavnicu u smrtonosni, zadnji zagrljaj. Nije se mogla opirati ni da je pokušala.
Predala se odmah, prije nego su moji zašiljeni očnjaci dotaknuli vruću kožu njezina vrata te prodrli kroz nju u požudi za jedinim fluidom života koji je živom lešu poput mene mogao barem nakratko vratiti toplinu u tijelo, proteći mojim gladnim srcem te u njega vratiti blaženi spokoj. Spojivši tijela, zapravo krv i samo krv, u ugodi pri kojoj je ona samo gubila, a ja dobivala sve što je mogla dati i htjela sačuvati za sebe; spojivši umove, postale smo jedno. Dvije međusobno nepoznate, proklete grešnice, od kojih jedna drugoj protiv svoje volje, ali tako rado i strastveno daje svoju krv, svoj život, sebe i svoju dušu koja će, kako sam se nadala, nakon zadnjeg tjelesnog užitka smjeti napustiti svijet u čijoj ljepoti i ružnoći je moja duša zarobljena, osuđena na vječnost u vlastitoj tami.
Gutajući krv, što mi je tekla u usta i niz grlo ispunjavajući me svojom veličanstvenošću, osjećala sam ushićenje. Predala sam se, prepustila užitku pri kojemu um nije suvišan. Iako sam ju ubijala, iako sam ju uništavala slamajući je svojom strašću, pri činu kakav bi se prije povezivao s mržnjom, ja sam se osjećala potpunom, zaljubljenom u svoju žrtvu. Savršenstvo, koje bi bilo potpunije da krv kojom se gostim teče žilama božanstvenog čudovišta kakvo me stvorilo. No nisam se mogla žaliti, a niti razmišljati o većem užitku usred ovog okrutno lijepog zadovoljavanja nad umom i tijelom s toplom krvi, što je postajala moja kako je tekla zajedno s vremenom. Htjela sam da potraje, no krv je počela teći sporije od vremena, prestiglo ju je.
Osjećaj sličan gubljenju svijesti kada sam umirala u gospodaričinom tada nemilom zagrljaju, najednom me prožeo kada je ženino srce prestalo zvučati poput hipnotizirajućog bubnja i kucati u istom taktu s mojim. Stalo je, a ona me povlačila za sobom. Isti onaj osjećaj, spoznaja vlastite smrti… samo što nisam mogla izgubiti svijest jer mi je tijelo bilo već mrtvo, puno krvi i u naponu snage. Ne želeći spoznati taj osjećaj, naglo samo ju odgurnula od sebe te se mrtva žena srušila na pod. Bojala sam ga se, makar je bio potpuni vrhunac ovog užitka. Bio je presnažan za mene, a predati mu se je za nekoga slabog poput mene moglo značiti propast. Sada sam točno znala zašto mi je vampir od kojeg sam stvorena rekao neka obavezno prestanem prije nego srce utihne. Nagnula sam se leđima na zid kuće pored koje je prolazila uska uličica, osjećajući kako će novostečena toplina samo kratko ostati u mome tijelu zbog hladnoće oko njega.

svima koje ubija pozadina:vidio sam da je problem u Fire Fox-u jer ne prikazuje container. otovrite li blog u Internet Explorer-u, vidjet cete kako je tekst zapravo postavljen na crveni container (tako se zove u html-u) koji, sto se dalje ide prema dolje, postaje crn, a oci na crnome su iza toga, tako da bi se trebalo dosta dobro vidjeti citati, ali evo, samo za vas: podebljat cu slova ako je to od ikakve koristi ili ih oznacite dok citate, jer stvarno nemam zivaca mijenjati sve - dizajn sam samostalno sklepao i oduzeo mi je bome dosta vremena (o zivcima da ne govorimo) pa si ne zelim sve sjebati, a vampiri se navodno i ne mijenjaju...

| 21.03.2007., 19:23 |

| Give me a look in your mind (62) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

funeral of a heart

Zastala je na mjestu duboko u šumi, gdje ljudska noga ne kroči, koje joj se činilo pogodnim za sakrivanje komada leša.
Ispružila je ruku da joj ga dam kako bi ga pridržala dok kopam rupu. Osjećala sam težinu na svom srcu, pritisak u grudima dok sam predavala dio žrtve njezinoj pravoj ubojici, koja je izrekla zapovijed noseći istu krivnju kao čudovište koje je zapovijed prihvatilo s dobrodošlicom.
Tihim uzdasima i sućutnim pogledom upućenim meni šutke je oplakivala taj mali predmet, držeći ga na dlanovima stvrdnutog radi ledene okoline. Promatrala me dok sam, neprirodno sagnuta, rukama kopala rupu u tvrdom tlu snijegom pokrivene šume uredno odlažući zemlju pored nje, kako joj pogled ne bi pao na zastrašujućom snagom iščupan organ, koji je samo prije nekoliko sati kucao u tijelu muškarca kome je prije dosta vremena pripadalo njezino srce. Kad sam završila s kopanjem, brzo ostavivši u tlu usku jamu duboku koliko su moje ruke duge, odmah mi ga je predala, mučno hineći ravnodušnost. Prihvatila sam ga, s bolnom grimasom na licu se opraštajući od njegova vlasnika. Nakratko, samo koliko sam im dozvolila, suze od krvi su stvorile crveni veo na mojim očima te sam ih potisnula kako i meni i njoj ne bi bilo još teže. Kleknula sam te s najvećom nježnošću položila srce u njegov grob. Eleanor bi bilo lakše da je otišla, no ona je nerado birala lakši put, zato je ostala mirno stajati, odajući mu počast; jer barem je zaslužio pogreb, makar nas dvije nosile bijelu odjeću umjesto crnine koju su na mnogim mjestima ovoga svijeta nalagali oni običaji kojih se drže samo ljudi, njihovi začinjavci, a ne čudovišta kojima ljudski zakoni ne znače ništa osim zatajivanja ako ih se prekrši suviše javno. Prekrila sam ga tvrdom zemljom, neka ostane sakriveno dok ne nestane pod najezdom crvi i sličnih stvorenja kojima će biti dobrodošlo. Ni da ga je itko tražio, grob njegovog srca nije mogao biti nađen; čak sam se potrudila namjestiti snijeg preko zatrpane rake, a novi snijeg je trebao početi padati za najviše pola sata, tako da naši koraci neće poslužiti kao putokaz… Kao da bi ikome i mogli poslužiti kada ovo nitko neće tražiti. Ovo…, osjetila sam stezanje u grudima. …srce…, uzdahnula sam pogledavši okrutno savršeno obavljen posao, odlučivši ne ostaviti nove tragove u bijeloj, izdajničkoj hladnoj masi na kojoj sam stajala, za što bih morala postati utvara. Utvare ne ostavljaju tragove, no bojala sam se biti nešto samo polovično tjelesno. Ljudi su tjelesni… i ljudi najčešće smiju ostavljati tragove svog postojanja, što je meni, kao i samo postojanje, bivalo zabranjeno od strane smrtnika i svih njihovih svjetonazora praćenima lažnom moralnošću koja je služila većinom za pokoravanje pokorenih.

| 13.03.2007., 23:13 |

| Give me a look in your mind (46) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Zvjezdano nebo. Sitna zrnca pijeska na tamnoplavom baršunu... Topla ljetna noć. Mjesec se smiješi u tankom srpu. Uzvraćam mu osmjeh, ali samo nakratko. Htjela bih prići zvijezdama, ta sunca bi me uništila da su bliže. Miris zemlje na čijoj travi ležim tako je dalek. Šuma me okružuje poput visokih stražara. Drveće šapuće nešto kroz vjetar. Livada usred šume lagodno diše. Životinjice izađoše iz rupa i trčkaraju oko mene, zaobilaze tog nemrtvog stvora što se prije oko pola sata jecajući bacio na travu i tek sada prestao plakati krvave suze pune boli. Obrišem oči ostavivši crveni trag na rukavu bijele haljine. Lice mi je krvavo, sva sam se uprljala suzama prokletnika. Ustanem sa meke trave i polako krenem prema šumi. Uplašena košuta istrči iz grmlja, pobježe preko livade i opet se izgubi među drvećem.

Lijepa vila krvavog lica i duge plave kose; gledam svoj odraz u jezeru. Zar mi je kosa stvarno nepočešljana s pokojom zarobljenom grančicom? Očito je. Ali ne marim previše. Saginjem se do ledene vode i skupljam je dlanovima da operem lice. Tako je ugodno hladna! I samu me čudi što uživam u njoj. Umijem se i operem ruke. Dignem pogled prema nebu. Nasmiješim se. Zazebe me oko srca, ne mogu se smiješiti. Nebo postane crvenkasto, opet gledam kroz suze.

| 05.03.2007., 20:13 |

| Give me a look in your mind (12) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Vicious Vampire

cemetery

it is death, to feel what I feel, to desire what I desire, to love what I love...

funeral of a heart

Description:

LINKS:

Favorite Lyrics: