Zvjezdano nebo. Sitna zrnca pijeska na tamnoplavom baršunu... Topla ljetna noć. Mjesec se smiješi u tankom srpu. Uzvraćam mu osmjeh, ali samo nakratko. Htjela bih prići zvijezdama, ta sunca bi me uništila da su bliže. Miris zemlje na čijoj travi ležim tako je dalek. Šuma me okružuje poput visokih stražara. Drveće šapuće nešto kroz vjetar. Livada usred šume lagodno diše. Životinjice izađoše iz rupa i trčkaraju oko mene, zaobilaze tog nemrtvog stvora što se prije oko pola sata jecajući bacio na travu i tek sada prestao plakati krvave suze pune boli. Obrišem oči ostavivši crveni trag na rukavu bijele haljine. Lice mi je krvavo, sva sam se uprljala suzama prokletnika. Ustanem sa meke trave i polako krenem prema šumi. Uplašena košuta istrči iz grmlja, pobježe preko livade i opet se izgubi među drvećem.
Lijepa vila krvavog lica i duge plave kose; gledam svoj odraz u jezeru. Zar mi je kosa stvarno nepočešljana s pokojom zarobljenom grančicom? Očito je. Ali ne marim previše. Saginjem se do ledene vode i skupljam je dlanovima da operem lice. Tako je ugodno hladna! I samu me čudi što uživam u njoj. Umijem se i operem ruke. Dignem pogled prema nebu. Nasmiješim se. Zazebe me oko srca, ne mogu se smiješiti. Nebo postane crvenkasto, opet gledam kroz suze.
Post je objavljen 05.03.2007. u 20:13 sati.