Odšetala sam do groblja, privuklo me svojim visokim spomenicima, veličanstvenim grobnicama bogatih obitelji. Nudilo je mir koji sam prihvatila. Preskočivši ogradu, pustila sam njegovu ljepotu da mi svojom težinom legne na srce. Nisi li se već previše okružila smrću?, ukorila sam se prisjećanjem na događaje zadnjih nekoliko dana. Šećući među grobovima, divila sam se kamenim kipovima anđela, majestetičnim grobnicama od mramora, te svemu ostalome što je smrt trebalo učiniti podnošljivijom, lakšom za prihvatiti. Bilo je sasvim drugačije od tužnog, blatnog komada zemlje koju su mrtvi ljudi iz mojega nekadašnjeg sela sada koristili kao svoje mirno počivalište. Ljepota tog sablasnog mjesta pomagala je shvatiti smrt kao veličanstven završetak života, nečega uzvišenog i svetog. Ne bi bilo toliko strašno umrijeti ako se tada dobije ovako lijepi grob, čiji kamen će te ovjekovječiti kada te ne bude. No to je bila samo utjeha onima koji još neće pod zemlju; jer svi ljudi čiji ostaci negdje leže, bilo na groblju ili negdje sasvim zaboravljeni, izgubljeni su za ovaj svijet. Ne znamo gdje su njihove duše ako ih imaju. Svaka religija daje nam naslutiti nešto drugo, ali ipak samo naslućivati, jer niti jedna nema dokaz. Ja sam u tim trenucima pred sobom gledala i vidjela samo kamenje. Htjela sam vidjeti samo kamenje, no njegov šapat je bio preglasan. Govorilo je raznim natpisima o raznim ljudima čije ostatke je čuvalo odajući im počast dok su prolazili kroz najružniji mogući oblik ljudskog tijela.
Osmjehnula sam se smrti oko sebe, ne podrugljivo makar sam joj već nekoliko puta ponosno umakla, nego suosjećajno. Spokoj je smrt. Smrt je spokoj., pomislila sam ravnodušno, no brzo me obuzela tuga. Ljudi su umirali i umirat će, neki od njih mojom krivnjom, a ja ću ostajati za njima, umorna i usamljena.
Naglo postadoh oprezna, osjećajući prisutnost jednog nemrtvaca. Odlučila sam se povući, nije bilo dobro stupati u kontakt s drugim vampirima.
Krenula sam otići, kako bih po mogućnosti izbjegla sukob, no on je već istupio iza visokog spomenika. Iako mu je um bio zatvoren, loše je sakrivao osjećaje. Na grubom, četvrtastom, ali skladnom i lijepom licu se očitovala jasna nelagoda, želja za bijegom. Nisam mogla odrediti koliko je točno bio star kada je umro; vjerojatno između trideset i četrdeset godina. Na sebi je nosio istu odjeću u kojoj je pokopan i od koje su ostali samo neuredni, prljavi dronjci. Kosa mu je bila tamna, kovrčava i nepočešljana, dosezala je do ramena. Činio se dobro nahranjen, izgledao je zapravo poput sasvim zdravog čovjeka. Njegov vitalni izgled je zasigurno nedavno netko platio svojim životom. Nije me zanimalo kakve ljude je ubijao. Sitne, crne oči, visoko iznad osrednjeg, ravnog nosa, okružene tankim borama, nisu odvraćale uznemireni pogled od mene, s željom da se njihov vlasnik što prije makne od mene, koju je shvaćao kao opasnost.
Osjećala sam jednaki strah kao i on, ali nisam pokazivala nikakve osjećaje. Sumnjala sam da je mlađi od mene, što mi ne bi bilo od koristi kada bismo se potukli, no moj uglađeni izgled je naspram njegovih otrcanih dronjaka ostavljao dojam veće moći, to jest, boljeg snalaženja u drugom životu.
Odlučila sam se napokon na povlačenje, što nipošto nije smjelo ići prebrzo jer bi on to tada shvatio kao bijeg. Polako sam mu okrenula leđa, da ne izgledam kao na oprezu ili, još gore, uplašeno. Uspjela sam zadržati miran, dostojanstven, ali ujedno sasvim bezazlen izgled i dosta sporije otkucaje srca od njegovih. Laganim korakom, kao usred nedjeljne šetnje, napustila sam groblje, elegantno preskočivši visoku ogradu, koja je dijelila grad preko noći uspavanih živih od grada vječno uspavanih mrtvih.
Gledao je za mnom, vjerojatno se pitajući je li moje ponašanje samo varka, a zatim je nestao u suprotnom smjeru. Sad kada sam znala gdje on miruje preko dana, sigurno je otišao pronaći novo skrovište, gdje će se opet moći osjećati sigurnim. Barem bih ja tako učinila, a i bilo mi je svejedno za njega. On nije bio važan, niti što je radio nevezano uz mene. Važno je bilo samo nekoliko trenutaka provedenih u njegovoj blizini. Dobro sam upamtila njegovo lice, kao što sam, uostalom, pamtila i sve ostalo… znajući da ću njega možda opet sresti jedne noći, i opet ga zaobići. Uvjerena sam da je i on osjećao veliko olakšanje kada se udaljenost među nama povećala i nismo više osjetili prisutnost drugoga vampira.
Post je objavljen 29.03.2007. u 22:46 sati.