utorak, 27.03.2007.
OSLOBAĐANJE
Tijekom cijelog ljudskog postojanja, barem onog zabilježenog putem raznih medija, učenja i proživljenih iskustava, provlači se priča o oslobađanju. Negdje je oslobađanje od grijeha, negdje od iluzije – maye, negdje od okova tjelesnosti, no to su oslobađanja definirana kroz razne kulture i učenja. Nemonovno se oslobađanje događa, negdje namjerno, negdje putem slučaja. Ipak, moderan čovjek, čovjek tehnologije i socijalnog uređenja možda nije siguran da je uopće zarobljen, kakve je prirode okov, te što je to sloboda. Upravo zbog nekako nespretne korelacije između drevnih učenja i današnjih uređenja, čini se da je modernom čovjeku nedostupna spoznaja o sopstvenom statusu. Današnji subjekti društva, puka, nailaze na određene nepravilnosti i nedoslijednosti u okolini i tijeku života, ali čini se da ipak nije dovoljno izražena definicija statusa čovjeka.
Sve je relativno, sve je iluzija, sve su ovo prividi, kažu neki tekstovi. Ali, činjenica jest također da mi unutar tih privida, primjerice mediji, komunikacije, znanost, alternativni izvori liječenja sasvim solidno plivamo. Činjenica da je povjerenje u mirovinske fondove, osiguranja i investicijsko bankarstvo jača religija od nekih službenih vjerskih sustava. Puno su skuplji, veće konstrukcije se grade, no ljudi ipak više vjeruju u index na burzi nego u Isusa.
Što je posrijedi?
Jako je puno današnje moderne znanosti povezano sa pojmom percepcije, načina kako doživljavamo svijet oko sebe i u sebi. “Mi stvaramo našu realnost”, “Mi smo odgovorni”, “Nema slučajnosti”...sve priče kojih se ishodište niti kraj ne vide za običnog čovjeka. Što to znači? I je li normalno i opravdano što se kvantni fizičari bune na ljudsku ignorantnost i poricanje? Što čovjek suočen sa svijetom oko sebe uopće očekuje od tog istog svijeta? Što njemu znači priča o sopstvenom stvaranju svoje realnosti dok se bori da otplati ratu kredita ???
1.S kim ili s čim uopće raspolažemo?
Mislimo da smo jedan, a nismo! O toj tezi ne bih razglabao jer postoje dovoljni tekstovi i knjige, počevši od “Potrage za čudesnim” pa sve do “Koji k...c opće znamo?”. Pričati o unutarnjoj podijeljenosti je besmislena kad su mnogi pisali o tome i dobro su učinili. Ipak, tko igra za naš tim? je dobro pitanje. Naša podijeljenost je uzgojila određenu kastu u nama koja se zove STAV. Naša akumulcija kloniranih iskustava uzgojila je drugu kastu koja se zove PREDRASUDA. Tjelesna, mentalna i emocionalna ovisnost o vanjskim stimulansima stvorila je kastu PREPRIČAVAČA. Nakazna potreba, proistekla iz nedostatka unutarnjeg jedinstva i moći, učinila je ogradu od OGLEDALA. Na kraju je sve to projicirano u tjelesnu realnost, koju mi primamo zdravo za gotovo. Dobar tim za početak. Svi igrači su protivnički iz pozicije Bića, ali saveznički iz pozicije okolne realosti.
2.Što je realnost?
Pitanje besmisleno kao i pitanje o smislu. Možda je bolje pitanje “S čime mi ispunjavamo našu realnost?” Sa smećem, svojim nutarnjim smećem. Jednako kao što i nokti i kosa nastaju od otpadnih tvari iz organizma, ali to nas ipak ne spriječava da trošimo i zadnje atome energije na uređenje istih kako bi sebe ispoljili u svijetu što prezentnije (ovu sam riječ čuo nedavno i sviđa mi se) Postoji ipak mehanizam kojim bi se mogao objasniti nastanak realnosti. Od malena puštamo slike u naš sustav koje zbog određenih utjecaja postaju dovoljno živopisne da povjerujemo u njih. Cijelo djetinjstvo nas uče, odgajaju, ocjenjuju, procjenjuju, objašnjavaju nam, hrane nas i na sve moguće i nemoguće načine okolina nam nameće realnost. Naš mozak tijekom razvoja svojih kognitivnih sposobnosti nije u stanju jednostavno otpasti od utvrđene entropije i u kasnijem radu i životu mi usvajamo stanovite obrasce ponašanja, emocionalnog ustroja bla bla bla. To su činjenice koje su OK, puno knjiga i o tome napisano. Za razliku od životinje koja ima sličan razvoj, koji u konačnici dovodi do borbe za teritorij, preživnjavanje i rasplod, ljudsko biće ne uspijeva izaći iz začaranog kruga. Dakle, ako je use, nase i podase jedino, tu priča prestaje i realnost je upravo to. Ako se pojavi nešto drugo, što izlazi iz dimenzije čula, tada priča postaje zamršenija i realnost, umjesto sobe u kojoj se čovjek nalazi postaje svijet koji se nalzi u čovjeku i koji se projicira u materiju.
3.Ili ja gledam svijet ili svijet gleda mene!
Nakon use, nase i podase dolazimo do priče o odvojenosti Ja i svijeta u kojem se Ja nalazi ili koji se nalazi u Ja. Što to znači za službenika na pošti? Pojednostavljeno, ako je službenik na pošti osoba bez unutarnje podjele, spontano jaka, jednostavna, de-identificirana sa okolinom, tada je taj službenik kreator svoje realnosti On/ona je temelj organizacije realnosti koja se odvija u skladu sa unutarnjim skladom i ustrojstvom tog istog službenika. On sretan, svi sretni, on voljan, svi voljni, on uređen, svi uređeni. Zakon rezonancije na dijelu. Osoba ne mora uopće biti svjesna da bi funkcioniralo na takav način. Zakonitost nije mentalne naravi ili pitanje vjere. Zakonitost jest objektivna i proizlazi iz uvođenja reda u kaos i sinhronizacijom sustava.
Osoba – službenik rastrgana podjelama, a takvih je 100%, ovisi o refleksijama u svijetu. Efekt ogledala ili refleksije proizlazi od “svijet gleda mene” odnosa. Takav stvor dolazi i ostaje na milost i nemilost okolini, preuzima odgovornost za sve stavove i posljedice proistekle s okolinom i kao osnovni parametar koristi Identifikaciju. Takav čovjek ipak nije životinja, iako se ponaša i vrednuje stvari i gore nego životinja, već netko tko ovisi o okolini i pati i uživa u isto vrijeme. Klasičnim rječnikom takav stvor se naziva ROB.
4.Tko je gospodar?
Koga rob odabere. Ipak je ovo svijet izbora :) Tijekom odgoja postoje određene deformacije u ličnosti koje zahvate svakoga od nas. Sve bitne stvari, nama bitne, čovjek pretvori u određene vrijednosti i pohrani u određeni spremnik. Kako vrijeme prolazi i kako se inputi izvana smanjuju jer dolazimo u odgovornu dob, koristimo unaprijed određene vrijednosti za procijenu. Tako recimo koristimo sliku oca koji nas uvjerava u našu super vrijednost ili bezvrijednost, kao parametar za odnose sa šefom. Nitko se ne može postaviti u objektivnu poziciju na radnom mjestu, jer naravno nitko nas nije naučio kako se to radi, pa očekujemo od šefa da nas pohvali ili strahujemo od kazne. Na taj način sudjelujemo u dinamici kolektiva i radimo ono što se zove život.
Nekad se, mada nezahvalno zvuči, prije dolazilo do točke pucanja uvjetovane veze. Ljudi su bili prirodno siromašni, puno je ratova i to krvavih bilo, i sam sustav uništenja sustavnih vrijednosti i izgradnje novih se događao puno češće i to u mlađoj dobi. Danas, u doba kada se sve može i kad svi moraju preživjeti, puno se teže oduprijeti sustavnoj grešci i puno je zahtjevnije, upravo zbog mnogih primamljivih nagrada, pokrenuti svoj sustava funkcionranja. Danas, upravo zbog toga, čovjek upravo traži već stvorene sustave funkcioniranja, sekte, udruženja, klubove, koji već imaju složenu infrastrukturu i koji najbolje odgovaraju, u ovom slučaju, objektovoj potrebi.
Stupidno – pobjeći iz jednog zatvora u drugi. To je realnost!
5.Koji je mehanizam takvog događanja i koje su manifestacije?
Pitanje sa protupitanjem – kad ste zadnji put vidjeli svoje roditelje? Jučer, danas, prošli tjedan ili možda nikad? Nije glupo, već činjenica. Po nekoj zdravo seljačkoj logici, niste ih vidjeli nikad. Vi nemate pojma kako oni stvarno izgledaju i o čemu stvarno razmišljaju. Nemate pojma tko su ti ljudi. Kad ste bili mali, vidjeli ste ono što su vam oni priredili, kad ste odrasli, vidjeli ste sliku roditelja zarobljenih u vašem umu, hrpu impresija koja se mijenja ovisno o promijeni stanja u okolini. Odlučili ste ih vidjeti onakve kakve ste ih nekad davno odlučilli pohraniti u vaš um. Kad pričate s njima pričate sa slikama u sebi, čak ste uvjereni da znate na što će regirati ovako ili onako. Obzirom da ravnoteža ima svoj upliv u prirodu odnosa, tako se i vaši roditelji ponašaju s vama. I normalno je da oni vas uvijek gledaju kao djecu, a vi njih kao autoritete. Ali vidjeli se onako za pravo kao ljudi, vjerojatno niste nikad. Na taj način funkcionira i sa djecom i partnerom i kolegama s posla, s fizičkim manifestacijama, emocionalnim dojmovma i mentalnim konstruktima. Recikliranje i jad, svaki put sa sve manje hranjive vrijednosti u supstancama. Ovo jest nevjerojatno, i jako tužno u isto vrijeme. Proći cijeli atlantski ocean za života, a ne smočiti noge u njega je nekako prazno. Starci se ovoga dosjete kad je kasno i kad im treba opravdanje za život, pokušavaju mladima reći, ali kao što napomenuh, nitko ih ne vidi niti ne čuje.
Poprilično je bolno ne znati da si živ, a bojati se smrti!
Kako nas drugi opisuju i kako pokušavamo pomicati ogledala oko sebe da ispadnemo što ljepši ili barem prihvatljiviji, a za koga? Kome pokušavamo prodati iluziju o nama samima? To je pitanje svih pitanja. Ako mislimo da nismo sposobni, s kim se mi to uspoređujemo? Jer ako sam kronično nesposoban u pjevanju, pa u sviranju, pa u plesanju, možda glazba nije za mene. Ako nisam i kronično glup, kako to da se ne mogu dosjetiti da promjenim struku u kojoj ću biti uspješan? Čije kriterije zadovoljavam?
Postoji i još strašnija činjenica – jednako kako nismo nikad vidjeli objektivno drugog, tako nismo u stanju vidjeti sebe. Nekad davno smo dobili ocijenu da smo nesposobni, nekada davno smo dobili ocjenu da smo privlačni, pametni, potrebni. I povjerovali u tu sliku. Potpuno. Slijepo.
Od toga trenutka našim životom gospodari slika koju smo okačili na umjetni virtualni zid, slika o nama. Sve što radimo je svakodnevna molitva na oltaru s tom slikom i ispunjavanje nama svojstvenog zakonika. Nema vjere na ovom svijetu, nema sile u ovom svemiru koja će nas odvući od te slike. Mi vjerujemo i gledamo u ono u što želimo vjerovati. A godine idu. Onaj tko nam želi na bilo koji način pomaknuti sliku je naš najgori neprijatelj. Onaj tko nam daje podršku u gledanju i obožavanju nas samih je naš prijatelj i jedina osoba koja nas razumije.
6.Što učiniti?
Pa ništa. Onaj koji je nekad bio slobodan, težit će slobodi ponovno. Onaj koji je rođen u zarobljeništvu, u divljini neće preživjeti. Isto kao životinje u ZOO parkovima. Sloboda nije kretanje, niti stvar izbora, niti opcija, niti bilo šta takvoga. Današnji gurui pišu, pričaju i rade s ljudima na način kao da je sloboda posljedica nekog napora, nekog truda, neke težnje. Neki govore o slobodi kao o letenju u beskonačnosti, ali letenje u beskonačnosti nije ništa nego sposobnost. Jako zgodna, ali ipak samo sposobnost. Sloboda zahtjeva smrt, to je sve što znam. Ona nije oslobođenje od straha od smrti, smrt je osnovni sastojak slobode. Nema se što učiniti. Gladnom čovjeku ne treba Bog, treba mu burek. Bolesnom ne treba Bog, treba mu zdravo tijelo ili um. Čemu brkati sve što opet dovodi do zarobljavanja? Osim ako je potrebna hrana za neke više igrače. Tada je serviranje onostranog opravdano u kontekstu manpulacije.
Zgoda do zgode, Iskustvo
Slika do slike, Grijeh
Ako pišate u more to je OK
Ako pišate po moru to je bljak.
Djeca to ne razumiju pa im objasne
Odrasli razumiju jer su naučili
Sve je voda.
