30

subota

lipanj

2007

...Rekla je nije mi ništa...

Drago društvo, od danas sam na ovoj adresi. wink
Pa mi tamo puštajte komentare... smijeh
pozdrav ...kap...

28

četvrtak

lipanj

2007

...Mutikaše: 4. A...

Da, maturirali smo... smijeh (...kap... sa četvorkom wink)
Hvala Vam što ste me bodrili. A najviše Crvenoj kiss i mojoj lasici kiss

Sada još samo podjela diploma... a to je 29. lipnja 2007. točno u podne...

Da, sada svatko ide svojim putem, svojim snovima. Polako otvarajući oči te nečujno koračajući u ono što se naziva, svijet odraslih...
I ne, ne ostaju samo sjećanja na srednju školu... Ostaju i prijateljstva...

4. A... Hvala za sve...


Image Hosted by ImageShack.us


Slika by: Pinky kiss
*Polovica 4. A u Grčkoj... Bliže, Posjedonov hram...

Sada si mislite koje su Pinky, jedna mala plava :) i ...kap... wink


(da, mrzim rastanke)



Nadodano: 29.lipanj 2007.
Tekst: Samo smo jednom maturanti
Izvedba: Ivančica
By:...kap...


Znači, provela sam četiri godine u ovoj školi. To bi bilo… svaka godina ima 365 dana. U školu idemo 9 mjeseci. Znači, ako pomnožim dane mjeseca sa onim mjesecima kojim idemo u školu dobivam broj 275. Bez vikenda 72 dana. Otprilike 20 dana odmora iiiiiii dobivam broj 201. Onda sve to pomnožim s 4 i dobivam broj 804. Ispravite, ako griješim. Matematika mi nije jača strana. Tih 804, otprilike bez vikenda i praznika, označava broj dana koliko sam provela u ovoj školi. Dobro, možda ne svih 804 dana što zbog bolesti što zbog namjernog izostajanja. Mislim da je ovih drugih razloga bilo više. Ali, što se može. U tih 804 dana upoznala sam ljude iz razreda te profesore, njihov način rada.
Samo riječ dvije o razredu. Smjer: opća gimnazija. Razrednica profa iz kemije. Kako znate, bilo nas je 16. Dobro, prvi razred 18, ali ostala tri 16. Sve do 25. svibnja 2007. godine kada je bio naš zadnji dan nastave. A tipično za nas je bilo to što smo bile same djevojke u razredu. 16 kokošaka u razredu. O da, to su bili dani! Četiri godine u dobru i zlu, u slozi i nesreći. 16 različitih sudbina, 16 različitih mišljenja, 16…. Da, dobro, nije ovo reality show. Ali eto, nostalgija.
Neće biti više istih osoba svaki dan, niti nama dobro poznatih rečenica kao: možete li nam odgoditi ispit? Ili: sve mi se pomiješalo, ili nisam spremna, može isprika? Ili cupkanje u mjestu profesora iz tjelesnog. Ah, da.
I sad dok razmišljam o tome sve će mi ovo nedostajati. Nedostajat će mi folije profesorice iz matematike. U 45 min 4 folije dimenzije A4. Bio je to „test izdržljivosti“ kojeg smo svladali, nekako. No, profa je koja nam je uvijek ispravila na vrijeme ispite.
Limena pernica će me podsjećati na profesoricu iz hrvatskog, kao i nepospremljen stol. Pita se gdje joj stoji prospekt od predstave „Gospoda Glembajevi“ i onda kaže da joj je na stolu sve pospremljeno…
Znate li što je harakiri? To je čin samoubojica koji se probadaju mačem kako bi sačuvali čast. Zorno nam je jednom demonstrirao profesor povijesti, ali olovkom. Pa zašto, profesore? Mladi ste, zgodni, imate lijepu suprugu, profu iz latinskog, a i nikada nisam vidjela toliko cura u školi da gledaju u istom smjeru. Profu iz latinskog nismo imali dugo, tek nešto malo na početku prvoga i na kraju drugoga razreda. Ali prvu deklinaciju neću zaboraviti. N-a, G-ae, A-am… i tako dalje. Neko vrijeme zamjenjivao ju je profesor filozofije. Prof koji više ne predaje ovdje, ali ga svakako vrijedi spomenuti. Njegove priče na logici i latinskome, a i filozofiji bile su legendarne. Još uvijek se pitam zašto ići tražiti šminku u podrum. I nikada nismo imali toliko svjetla u razredu kada smo imali njegov sat. On odlazi i dolazi nova profesorica. Profa iz filozofije. Nevjerojatno, ali ona namjerava doktorirati filozofiju. Svaka čast! Ipak treba strpljenja i živaca za to. Ah da, jedan od profesora na zamjeni iz povijesti i geografije bio je prof iz povijesti i geografije. Jao, kako se on brine da Hrvatska ne uđe u EU! Smatram da bi se on bacio pod vlak samo da Hrvatska ne uđe u EU, i da treba zabraniti idiotima da se razmnožavaju. Da prof, u tome ste u pravu. Mislim da bi se prof. Tadić složio s njim. Ipak, on je u politici. Odnosno profesor politike.
Znate li čije su ovo riječi: „Mislila sam da ćete to napraviti at home“ ili još: „Sada se možete pakirati“. E, ako ne znate, to su riječi profesorice iz engleskog. Kako smo joj se znale nasmijati. Ne zlobno već… A uostalom smijeh nas čini zdravijim, a i, što je nama mladima bitno, ljepšim.
Naravno da je „sat smijeha“ bio tjelesni. Simpa profesor iz tjelesnog nas je uvijek nasmijao s rečenicom: „Svima ću vam podijeliti komade i za kraj zaključiti dva“. Ma ne bi on nama dao komade niti zaključio dvojke za kraj, jer smo ipak bili njegove grančice, zar ne?
Uživancija je bila i pod satom vjeronauka. One priče koje nam je profa iz vjeronauka davala bile su super. Profesorice iz likovnog, ne postoji savršenstvo. Trebate se osloniti na onu: ništa ljudsko mi nije strano. Nismo spavale pod satom geografije, nego su nam kapci bili odjednom teški. Profesor iz geografije ima umirujući glas i još ako striček domar zagrije radijatore iznad prosječne temperature… e onda imate šanse zaspati, jako velike. Oh da, striček domar. Savjet mlađim razredima. Nikada, ali nikada ga nemojte zamoliti da kopira kada je ljut. Kažu da dobar savjet zlata vrijedi. Tako da profi iz knjižnice ne ostavljajte knjige bez kartica, i nemojte se svađati s profom iz njemačkog jer je bolje naučiti i ne izbjegavati satove njemačkog. Kažem iz vlastitog iskustva. Ne, nisam zaboravila profu iz informatike. Predavala nam je samo jednu godinu. Iako je Microsoft Word u školi bio na engleskom, a doma imam hrvatsku verziju... Naravno da se s veseljem sjetim i psihologa. Uvijek kad bih išla u školu, oko 7.40, on bi mojom ulicom prošao ljubičastim Opelom. Satovi profe iz psihologije bili su zanimljivi. Mislim, kome sati psihologije nisu zanimljivi? Isto kao i pokusi iz kemije. Još kada bismo jednim pokusom pokušali dići školu u zrak... Ali naša raska, profa iz kemije nije bila za to ili nije imala sredstava za to. No, tko zna? Možda profa iz biologije? Ona je isto imala pristup kabinetu. I da, profa je bila u pravu kada je rekla da tiha voda brege dere.
Sve je dobro kad se dobro završi. I još imam pitanje za vas: „Koga se boje svi profesori?“. Hmm… Ne znate? Pa ravnatelja, naravno. A naš ravnatelj je strog. Ali naravno, moramo ga shvatiti, ipak nije lako imati odgovornost za sve u školi, brinuti se o svemu da škola ostane na dobrom glasu.
Ah, opet me hvata nostalgija. I znam da ću za koju godinu reći: „Ja bih natrag!“

No, svemu dođe kraj. Danas je zadnji dan što smo svi zajedno, svi profesori i svi učenici završnih razreda, maturanti. Želim Vam se zahvaliti u svoje ime, a i u ime svih nas koji završavamo.
U ove tri ili četiri godine oblikovali ste nas u mlade samosvjesne osobe. Utjecali ste na naše živote, uvukavši se u njih kao sjene, ali ne one tamne. Pokazali ste nam nove vidike, pomogli da uočimo pogreške, upoznamo svoje mogućnosti, potencijale. Želim Vam reći da sam bila ponosna što sam bila Vaša učenica. Hvala što ste nam izlazili u susret, što ste nas trpili. Hvala Vam za sve.

Curke, srednjoškolske dane sigurno ćemo pamtiti po toploj atmosferi i hvala razredu na tome, a sve one kišne dane i sva loša sjećanja, sitne nepravde, ostavit ćemo da spavaju u nekoj hladnoj i mračnoj prostoriji.

I za kraj, riječ maturantima:
Od danas, kad izađemo iz ove dvorane s diplomama u ruci i suzom u očima, napravili smo prvi korak prema onome što vole nazivati svijet odraslih. Mogu vam reći riječ podrške da se mi nemamo čega bojati, oni bi se trebali bojati nas! Mladi smo i puni ideja. Na nama svijet ostaje, i mi ga možemo učiniti boljim.


Hvala!




Hej Crvena.. vidi što sam našla u dokumentima mojim.. wink Tvoja "imenjakinja"... wink

Image Hosted by ImageShack.us


E to ti je iz crtića "Tko je smjestio Crvenkapici" wink
Preuzeto sa googlea...

Nadodano: 23:25
Moco13.. zabavi se u Grčkoj...smijeh
I nemoj mi, molim te, uzeti mog omiljenog prijatelja i moju utjehu..
Ouza... wink

20

srijeda

lipanj

2007

...I'm sorry...

-Haha.. loviš!

Lijepim ovo...



... i bježim.

18

ponedjeljak

lipanj

2007

...At the End...

Pisano: za natječaj

Koji: kao da je bitno?

Vrijeme kada se je pisalo: gledali se "Brzi i žestoki" (molim čitati: Paula Walkera)

Za bolji ugođaj, slušati ovu pjesmu:



Naslov: Ja sam moru rođendan

Tekst: by Kap

Uživajte...


Došla sam u ponoć. Nečujno. Oblak je sakrio mjesec. Hodala sam tiho po pijesku pazeći da ne probudim more. Odjednom, oblak se pomaknuo i otkrio mjesec, a ovaj je obasjao lice mora, koje je bilo tako spokojno. Njegove plave duboke oči sakrili su kapci koji se na kraju spajaju sa dugim plavim trepavicama. A njegova plava gusta kosa, rasula se po cijeloj površini, skrivajući tako kamenje i domove malih životinjica od radoznalog oka mjeseca. Ne treba on sve znati, zar ne?
No onda se vjetar promeškoljio i od nekuda donio sa sobom glazbu, Enigmu. Tako znanu moru i meni. More je otvorilo oči te ugledavši mene kako stojim u dugoj bijeloj haljini, bosim nogama, zadubljenim do stopala u pijesak te dok mi se vjetar provlačio kroz kosu, glasno se nasmijalo te se počelo protezati, dolazivši mi do nogu i nježno udarajući o obližnje stijene.
-„Zaspao sam čekajući te“- reklo je more pospano.
-„Znam“- rekla sam mu, približavajući mu se dok su mi se crne oči sjajile na mjesečini
-„Znam da si me čekao. Sada sam ovdje.“
Već sam do gležnjeva bila u njemu kada se počelo uspinjati po meni. Raširila sam ruke, lagano sam zabacila glavu, zatvorila oči i pričala moru, a ono se smijalo. Moja duga bijela haljina sada je bila natopljena njime. Milovao mi kosu i bilo sretno što sam ovdje s njim, što mu dolazim jednom na godinu. On mojim dolaskom svake godine postaje starije. Više se ne sjećam koliko sam ponoći dolazila k njemu. Ali znam koliko su mu važne te ponoći, koliko me dugo čeka. Zatim me more uzdigne i zagrli me s njegovom plavom kosom. Tako zagrljeni pričali smo jedno drugome, a vjetar je u naletima donosio glazbu. Nama tako znanu.
Zagrljeni, ostali smo tako dok se sunce nije probudilo. Tada me je more okrenulo na bok i nježno me stavilo na pijesak. Zaspala sam na pijesku dok mi je more pjevalo. Pjesmu tako znanu. Sunce se sve više budilo, a ja sam polako blijedjela na pijesku dok me je more gledalo sa željom da što prije vratim.


Da mi je znati što bi vi napisali za taj naslov ("Ja sam moru rođendan")wink

16

subota

lipanj

2007

...Zlatne godine...

Noć bez zvijezda, gradovi bez imena
i moja sjećanja



Prije neku godinu, otprilike 3 ili 4 godine, išla sam u vrtić nekim poslom. Tamo sam i išla u vrtić. Prije nekih 15. godina, da se razumijemo.
-„Ti si Kap, zar ne?“- upitala me jedna teta koja me čuvala.
-„Da, jesam.“- smiješeći sam joj odgovorila.
-„A ti si ona koja je stalno na glavu padala. Skala si i onda padala. Ali nisi pala na noge već na glavu. I morala sam na to paziti“ - ovdje sam se okinula smijati- „I stalno si bježala kod bura u njegovu grupu.“- i dalje smijanje.


Tragovi kočenja na cestama
što vode do neba



Jedan dan me mama pitala koliko imam godina. Pokazala sam joj prstima 8.
-„Pif, da barem imaš toliko“- odmahnula je rukom
-„Ma nemam ja 8. Imam 4. Ali zato što sam toliko visoka, mama je rekla da drugima moram govoriti da imam 8.“- da da, tako sam joj rekla
-„Da, opet je mama kriva.“


A bio sam na kraju svijeta sam
bez tebe korak do dna
sam protiv svih na kraju vremena
a gdje si ostala ti?



Jučer sam se dotjerala. Zurka, odijelo i neke sandale (liče na rimske ali imaju više pete, tako da sam pored frendice izgledala kao div, ili se to meni samo činilo… a i slikaše me s mobom).
Još me je jedan stariji gospodin pozdravljao preko ulice. Više mi se dero. Da, izgledala sam kao mlada zrela osoba. Spremna? Ne… još sam dijete…


Zlatne godine i duge sjene
pomoli se za naše vrijeme
jednu svijeću ljubavi zapali za mene



Danas sam mislila: „Neka me svi puste na miru. Želim se začahuriti i ne izaći. Nikada.“
Previše mi se toga skupilo. Željela sam plakati i derati se. Ali nije išlo. Nešto u meni je govorilo da će sve biti ok.


Hladna kiša moje noći umiva tvojim suzama
nije život posuo sa ružama sva moja sjećanja



Sat vremena kasnije zvala je mamina sestra (moja teta. Bila je ista ja u mladosti). Pitala da li mama ide kod svojih. Oooo da, super prilika da vidim baku i dedota. I da, mačora. Posvojili nekog malog, sivo bijeloga. I da, izgrebena sam.


A bio sam na kraju svijeta sam, bez tebe korak do dna
sam protiv svih na kraju vremena, a gdje si ostala ti?



Kada smo se vraćali. Mislila sam na njega. Kako bi bilo dobro da se zaletim u njega i da me miluje. No on nije tamo, znam. Oči su mi milovale drveća. A uši su mi milovali stihovi Thompsona, „zeleno je bilo polje, zlatno sunce iznad nas…“. Poznato?


Zlatne godine i duge sjene
pomoli se za naše vrijeme



I sada ostajem sama. Gutam suze. Da, tek sada teku. To su one kojima je temelj ljutnja… To je ono kada te neko pritišće, a ne možeš van iz toga kruga. Dereš se, a nitko te ne vidi, a još manje čuje. Želiš olakšat dušu, ali ne možeš. To se ne može opisati riječima.


Jednu svijeću ljubavi zapali za mene


Da, to je samo pubertet…
Tješim se?
Možda, ali to je najbolji način.


Zlatne godine i duge sjene
pomoli se za nase vrijeme
jednu svijecu ljubavi zapali za mene, za mene...



Sutra je novi dan... I sve će biti u redu...

Ooh da... da barem uvijek bude uz mene...

13

srijeda

lipanj

2007

...Pupak Svijeta...

Pitate se koji je pak to naslov? Pupak svijeta? Zar on postoji?
Da, postoji. Imam dokaz wink
Sliku.

Image Hosted by ImageShack.us

Da, to je pupak svijeta. naughty I da, Kap bila u Grčkoj smijeh. Na maturalcu.yes
Nalazi su u Grčkoj, pobliže Delphi. Delphi su mjesto gdje je (ne znam ime točno, ne zamjerite) proročica "čitala" budućnost iz lista.
Ovo su ostaci nekadašnjeg hrama u kojem je proricala.

Image Hosted by ImageShack.us

Zašto baš pupak svijeta u Grčkoj?
Znate da su stari Grci imali više bogova. Sjedište im se nalazilo na Olimpu, a vrhovni bog im je bio Zeus.
Prema legendi, Zeus pušta dva orla letjeti oko svijeta. Gdje se oni sastanu tamo će biti pupak. Oboje su preletjeli svijet te se našli u Delphima.
I tako pupak svijeta-Delphi.
Mogu vam reći da je jako vruće. Hladna se voda ugrije za 5 min. Postane mlaka.
Još malo slikica iz Delpha. To su slikale cure iz razreda kiss
I da, puno hvala Sretnom djetetu na pomoći kako staviti slike.


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Znam da nisu baš velike slike, ali nije mi se baš dalo zezati s njima.
Nadam se da vam se sviđaju. Istina, snimane su amaterski... al kome smeta? wink
Pozdrav... iz šume wink (kiša pada, kiša pada... ok, lažem rolleyes)
...kap...

10

nedjelja

lipanj

2007

...Želim da je moje nebo... plavo...

-„Drago društvo. Od noćas nastupaju promjene. Od sada više nisam Kap već.. hmmm hmmm… Mutikaša.“-stavlja šminkerske naočale na „skakaonicu“-„Nisam više Kap, tako malena, a s toliko snova. Već sam Mutikaša. Jedna i jedinstvena. Tako velika, a….“
-„Ma o čem ova trabunja?“- pokazao je Bimbo crnim palcem na Kap ispred ogledala, pogledavši Kapljicu koja je tako vjerno kopala po marelici, ne dižući pogled. Kao da su joj se plave oči zabetonirale na tu marelicu, naređujući prstima da kopaju što dublje da bi one vidjele što se krije ispod površine. Ako tako nastavi, mareličina koštica pretvorit će se u prah. Ako se koštica može pretvoriti u prah.
-„Ne znam“- rekla je kao da ju ne zanima ovaj svijet.
-„Ha?“- pogledala ih je Kap ispod naočala- „Šta vas dvoje ovdje radite? Znate da je…
-„ …nama, a pogotovo meni, zabranjen ulaz u tvoju sobu. Da znam.“- nastavio je Bimbo njenu dobro mu poznatu rečenicu.
-„Pa šta radite tu?“
-„Gledamo tebe kako se lijepo blamiraš.“- sada je prekrižio ruke na prsa. –„Kao i svaki puta. Samo znaš u čemu je razlika u ovim prošlim blamiranjima i ovoga sada?“- nastavio je Bimbo važno.
-„Ajde, prosvijetli me“- bahato mu odgovorila Kap gledajući ga i dalje ispod naočala sa rukama u džepovima od traperica
-„Stvar je u tome da“- počeo je Bimbo iskreno. Lamatajući rukama kao da lovi muhe po sobi ili miče sjenu sumnje sa sebe-„si u onim prošlim blamiranjima bila ti, a sada nisi. Kužiš? Sada nisi više Kap, nego osoba koja bi to htjela biti, a koja nije ti. Želiš se mijenjati. Zbog koga? Nama si dobra i ovako“- nasmijao se iskreno, i popravio svoju crnu šiltericu koja je uvijek okrenuta naopačke.
-„Idemo Kapljice. Ovdje smo završili“- zagrlio ju je oko vrata, a ona se poslušno okrenula od Kap i krenula s Bimbom u nove pustolovine, a da nije digla pogled sa marelice.
Kap nije mogla vjerovati. A mislim, tko i bi?
Skinula je naočale te ih bacila na krevet. Zatim se zavalila u svoju fotelju te glasno, na liniji, navila „We were born to be wild“.
-„Da, ja sam samo Kap. Tako malena, a s toliko snova“-promumljala je sebi u bradu. Stavila je ruke iza glave, zatvorila oči te se sama sebi nasmijala.

09

subota

lipanj

2007

...What a Feeling...

Ehoj društvo drago wave. Kao što vidite, probudih se wink. Došao princ na bijelom konju? NE.. Ne mogu tak dugo spavati... (zvrk po prirodi wink.. kako gdje..rolleyes).
Vidim u komentarima da brišem blog... loooool... Ne, ne brišem (i da Šaško, to nije zato jer mi prijetiš. Aha, di si sada? wink). Mislila pauzu napraviti al eto nisam. Uhvatilo me nešto. Vidim da je Crvena isto pauzirala pa ono, zaš Kap ne pauzira? rolleyes (-Kap, nisi malo dijete. -Ali.. -Pomiri se. Nisi. -Dobro. rolleyes).

Mmmmh što vam htjedoh reć. Aha da. Zašto sam ja otvorila blog?
Pa ovako, ako niste znali, već sam imala jedan blog, adresa je bila: kapokap.blog.hr. Tamo sam mislila neku priču sastaviti, neki vilenjaci, blaa blaa. Kamov-ić će se sigurno sjećati, jer ga od tada "poznajem". Ali prije tih vilenjaka mislila sam pisati o svojem životu. No, malo sam razmišljala i shvatila da je moj život malo "kompliciran" (mislim, a čiji nije), i tako odustala od toga nauma i posvetila se vilenjacima. smijeh
Aha, da. Skrećem s teme rolleyes
Jednom sam frendici pričala jedan događaj i valjda joj se svidio, kažem valjda wink. I onda mi je ona rekla kao:
"Mogla bi otvoriti blog i pisat što ti se dogodilo" (tako neš). (Možda joj se me nije dalo slušati..hmm tko zna wink)
Kasnije razmišljam i razmišljam i otvorim blog. I dalje znate. Onda sam pobrisala onaj blog (kapokap) a otvorila ovaj. Drago mi je da jesam jer sam "upoznala" ljude sa drugih blogova. smijeh
A i željela sam da nacija vidi neke moje uratke smijeh.
Barem SMUTLJIVCI wink
A zašto ste vi otvorili blog? wink

A što se tiče ovoga posta dolje. Da, volim šokirati ljude smijeh
No dobro, neću više...

Sve vas pozdravlja
...kap... iz šume (vidi nadimka novogwink) i da.. pjevate nešto ljubavno...smijeh
.d3flex!, čekam pjesmu...yes

Sretn0dijete, ovo za tebe wink Pošto ih tako voliš...smijeh

…ruža…




Nadodano u 22:14

Veliki pozdrav mojoj frendici Pinky...
Rasturat ćemo u petak! wink

08

petak

lipanj

2007

...Zadnje zbogom...?!



-Šššš.... stišaj to. Kap spava.
-Dobro... A zaš Kap spava?
-Umorna je.


…ruža…
-A čija je ovo ruža?
-Od Kap.
-Dotaknula ju je i sada spava?
-Upravo tako
-A...
-Šššš... Kap spava...

06

srijeda

lipanj

2007

...Dee Dee...

Prije nastavka priče „Red crnog viteza“ moram vas upoznati s nekim. Prema naslovu možete vidjeti kako je ime. Da, piše se tako, sa velika D, sa dva E kod svakog D, sa razmakom, bez crtice između, a čita se Didi. Ne, to nije Dee Dee iz crtića Dexterov laboratorij, nego je ime iz crtića Oggy i žohari. Znate ona mala tri žohara. Joey, Marky i Dee Dee te slavni mačak Oggy i onaj zeleni mačak, ujedno i Oggijev prijatelj, Jack (btw. super crtić). E moj Dee Dee nije žohar već mačak. Mačak kojeg danas nema, a kojem sam odlučila posvetit post, ma koliko to glupo zvučalo. Rado se vežem za životinje. Prije njega imala sam plavu tigricu Rikšu, no o njoj drugom prilikom.

-„Mama, a zamisli da imamo malu macu. Jednu malu svatku macu“- počela sam se ulizivat i mjaukati kao mačka. Bilo je to prije 2 godine. Mama i ja smo bile u vrtu i nešto me je uhvatilo da imam mačka.
-„Kap, ne može. Koliko sam ti to puta rekla?“
-„A mama. Maju svatku macu.“- da, ne odustajem tako lako od svoga nauma.-„Ona ti dođe i počne ti presti. Pa bila bi s tobom doma. Pravila ti društvo“
I tak sam mamu pilila sve dok nije pristala.

Sutradan u školi
-„Ej. Možda dobijem mačku.“- pohvala frendici koja obožava životinje (danas nismo baš u dobrim odnosima) i biljke. Da, „mijenjale“ smo se za kaktuse.
-„Mda? Pa to je super.“- oduševljenje
Sjedimo mi u školi na podu.
-„E pa ja ti znam tko ima male mace“- počne frendica
-„Ozbiljno?“- malo sam se začudila
-„Da, susjeda. Sada ću ti nać njen broj. Hoćeš?“
Nakon dosta premišljanja, pristala sam. Vadi frendica mob, tipka službu za informacije, piše njen broj na mali papirić.
-„Evo pa zovi“- rekla je mi i dala mi papirić ispisan njenim rukopisom
-„Hvala“- osmjeh od uha do uha.

At home
-„E mama, si ti siurna da mogu imati mačku? Ono, 100 %?“- bez pozdrava sam uletjela u kuhinju.
-„Da možeš“- ovo je rekla nesigurno. Nisam htjela dalje ispitivati jer ne znam da li bi mi dopustila. Uzela sam papirić s brojem i utipkala broj.
-„Dobar dan. Trebam N.N.“- rekla sam optimistično
-„Dan. Da, ja sam.“- ženski glas s druge strane nije zvučao prijateljski. Učinilo mi se kao da je mislila da ju zove banka pa da joj kaže kako joj je račun u minusu.. ili tako nešto.
-„Ovdje Kap. Zovem vas u vezi.. jer sam čula da imate male mačiće.“- nastavila sam i dalje optimistično.
-„Da da. Imam male mačiće“- e sada se oraspoložila. Dalje mi je rekla da ih mogu doći pogledati za nekih 20 min. Na što sam se obradovala.
No ipak sam morala pojesti ručak. A ga jesam probrljavila.

Kod Didijeve familije (ova mi riječ baš lijepo zvuči, „familije“, malo na cimet miriši. Mda, inače povezujem neke riječi s mirisom)
Došla sam na prvi kat zgrade. Pozvonila sam. Iza vrata provirila je se žena srednjih godina sa crvenom kosom. Predstavila sam se (kak sam samo ljubazna) i išla mi je pokazati mačiće. Ukupno 4 mačića. Dvije ženske i dva muška. Rekla sam joj da želim muškoga na što je ona pristala. Još mi je rekla da su maleni i da će me nazvati kada će biti „spremni“ za odgoj pod tuđom rukom. Naravno, pristala sam. Rekla mi je da njegova mama nosi ime Sonja (predivna mačka. Nekako narančaste boje), a otac Žućo (učinio mi se kao huligan, tigrast mačak)
Još malo me ispitivala. Tko sam? Što sam? A i ona je meni rekla gdje radi.

Kasnije, at home
-„Je ti sada kost na mjestu?“- pitala me mama kada sam došla doma
-„Je“- osmjeh od uha do uha-„Ma hvala, mamič“- malo ulizivanja dobro dođe.

Za 2 mjeseca (mislim da je datum bio 2.5., četvrtak. Dan prije ispita iz matiše)
-„E rekla ti je ona žena za mačke da si dođeš po mačka“- reko mi je bur kada sam došla doma
-„Šta da?!“- viknula sam uzbuđeno-„Kada? Ajde mama, idemo. Spremi se“
-„Ajde prvo ručaj“- odvratila mi mama
I opet sam ručak sam na brzinu sredila.

Istog poslijepodneva Dee Dee je bio kod nas doma. Mali tigrasti mačak sa velikim ušima.
Ako nekoga zanima, dobila sam 1 iz matiše. A koliko se moglo i očekivati?


Evo za jednu malu plavu :)

Daleka Obala - Kur...


Nadam se da ti se sviđa wink
Pozdrav svima... sa asfalta wink
...kap...

04

ponedjeljak

lipanj

2007

...Ordo equitis nigri...

(u prijevodu s latinskog "Red crnog viteza")

Poglavlje 1.

Zadnje zbogom?

-„Viteže, kuda žuriš?“- pitala sam te u hladno poslijepodne dok sam stajala na kiši i smrzavala se, gledajući te upitno velikim crnim očima. Ti si mi se samo nasmijao i pogledao me svojim plavim očima, onako zvrkasto.
-„Idem na Paklene otoke, curo draga“- odgovorio si mi to ponosno, sjedeći na svom Vrancu dok ti je kiša mazila tvoj crni oklop.
„Pakleni otoci“-mislila sam u sebi
-„A gdje se to nalazi? Daleko od Samobora?“- tužno sam te upitala-„Zašto tamo ideš?“
-„Daleko, mala moja, daleko“- rekao si gledajući u daljinu, sanjarski. Drugo pitanje kao da nisi čuo. Htjela sam te ponovno pitati ali ti me nisi mogao pogledati u oči. U sebi si osjećao bol.
-„No, ne brini“- osmjehnuo si se, pokazujući svoje bijele zube –„Doći ću po tebe i oženiti te“- rekao si to toliko optimistično da sam povjerovala u to. Znali smo da je to laž. Nećeš se vratiti, ja ću doći. Milo sam te gledala, zaboravila sam na sve, jedno sam tebe vidjela i čula. Ti si mi se osmjehnuo i pogledao u mene kao što to nitko drugi nije znao. Gledali smo se na kiši dok nas je magla okruživala. Ti, u teškom crnome oklopu, za kojega je pričvršćen mač, koji se u vašoj obitelji prenosio s koljena na koljeno, uspravno sjediš na Vrancu, crnome kao noć. Stavljaš tešku crnu kacigu na plavu kosu, plavu kao zlato s kojom se voljela igrati među prstima dok ti je glava ležala u mome krilu. U jednoj ruci držiš uzde, a u drugoj štit na kojem je tvoj obiteljski grb, dva zlatna mača stoje ukriženo, na bijeloj boji, simbolu slobode, dok iznad njih je glava lava. Lav, simbol ponosa, mačevi simbol za jaku riječ, neustrašivost. Ja, stojim u seljačkoj odjeći dok mi kiša polako pada na moju kapu, napravljenu od teškog lana koja jedva pokriva moju glavu, skrivajući crne uvojke. Gledam te i pitam se:“Hoćeš li se vratiti?“. A ti, kao da čitaš moje oči kao otvorenu knjigu odgovaraš:
-„Malena, vratit ću se uskoro“- pogladio si me po obrazu svojom mekom rukom, sada teškoj zbog oklopa koji si nosio, koji te prikazivao kao nekoga tko hita u smrt, tko želi ubijati, jednostavno, kao bez duše, kao da si čudovište. Ruka ti je došla do moga uskoga struka. Nagnuo si se prema meni. Morala sam stati na prste, primio si me čvršće. U tvome naručju osjećala sam se sigurno. Tvoje usne približile su se mojima. Zadrhtala sam. Osjetila sam tvoj žar, tvoju strast koju si osjećao prema meni. Još si me jednom poljubio, kratko i pogledao me svojim očima, plavim kao nebo, tako nevine, a ipak toliko hrabre, govorile su-„Čekaj me“. Prošao si palcem preko mojih usana. Zatvorila sam oči i željela da taj trenutak ostane vječan. Kada sam otvorila oči, ugledala sam te spremnog za put. Suze su mi se sakupljale u očima, knedla mi je zapela u grlu.
-„Hej, ne gledaj me tako. Vratit ću se, malena, samo po tebe“- nasmijao si se ali ne iskreno, više za utjehu. Dao si znak konju da krene. U tom trenu mrzila sam tog konja koji ti je bio drag, što te vodi daleko od mene. Koji svaki svojim korakom, pogledom, dahom bio spreman boriti se uz tebe i umrijeti. Mržnja je postala ljubomora. On će biti uz tebe cijelo vrijeme, a ja? Što je sa mnom, viteže moj plave kose? Meni ostaje tvoja riječ, obećanje da ćeš se vratiti. Stojim na kiši i gledam svog viteza koji polako nestaje u magli. Još dugo stojim, sa rukama stavljenim u molitvu, s nadom da ćeš se vratiti po mene. Ali, ti se ne vraćaš. Toneš sve dublje u maglu.


Napomena: ovaj naslov mi je jednom prevela jedna cura s bloga. Ne mogu naći njen blog, ali svejedno joj hvala... wave
...kap...

03

nedjelja

lipanj

2007

...Kišni Čovjek..

…kišobran za dvoje…

Hello društvo drago.. (upaljuje smilete)mah (razmišlja što napisati.. tek je sada napisala naslov.. koji nema veze s ovim postomrolleyes.. mjenjenja pjesmu u windows media playeru.. (Dido-thank you).. još razmišlja i onda počne)
Ovih dana stavit ću jednu priču koja je bila pisana za natječaj (a koja nije bila rolleyes) a koju nisam poslala zbog lijenosti. Ta priča nema svoj kraj ali ću ga napisati. smijeh
Sastoji se, trenutno, od dva poglavlja (imat će ih više, oko 6). Ima dosta teksta pa kome se da čitati, neka izvoli. A kome se ne da... ne mora...
Samo jedna napomena. Znam da sam stavila tekst pod imenom "Pogled iz drugog kuta (1)" ali ta priča nije oživjela, mislim na papiru. U mojoj glavi već joj i otpadaju latice wink. Tu ću priču nastaviti... smijeh (opet mjenja naslov)

Pozdrav iz šume (danas je bilo lijepo ali nisam se sunčala jer sam.. ovaj... odmarala se od subote wink)
...kap...
(pita se gdje je lasica...)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se