Pogled iz drugog kuta (1)

Sasvim obično jutro… ili ne?

Dan nije mirisao na dobro. Krafnu koju jedem svako jutro nije imala svoj hrskav okus al svejedno sam je pojela. Navika. Kava okupana mlijekom bila je hladna, čak hladna. Imala je okus olova. Teškog olova. Vijesti na telki nisu bile dobre, čak, preloše. Čak me ni papiga nije živcirala kako to obično radi.
Dan je mirisao na nevolju.
Uzela sam torbu, pozdravila papigu. Ne baš s pretjeranom voljom tek iz neke navike. Zaključala sam stan, ključ stavila na njegovo mjesto i spustila se niz stepenice. Koliko sam ih puta samo prebrojala ali uvijek zaboravim koliko ih ima. 20? 19? Nisam sigurna, možda i 23. Vani je bilo toplo. Pretoplo za ovaj mjesec. „Globalno zatopljenje. Majka Priroda nam vraća. Oko za oko.“- mislila sam u sebi dok sam stavljala sunčane naočale. Prolazim pokraj kuća koje viđam svaki dan. Prije su me fascinirale a sada kao da ih više i ne vidim. Kao da nisu ovdje.
-„Sada ćemo staviti pitu u pećnicu..“ – vrištao je glas sa telke iz kuće starijih ljudi. Očito je da su gledali nekakvu emisiju za kulinarstvo.
„Oh super. Sada moram preći na cestu. Jej!“-ova sarkastična misao bila je kada sam vidjela ljestve nasred kolnika, naslonjene na glavu kuće. Dva starija radnika, sjedeći na krovu, promatrali su moje gibanje prema školi. S lijeve strane bio je izlog namještaja. Tako da sam mogla vidjeti svoj odraz u njemu. Naušnice su mi visile do ramena i svjetlucale su se na suncu. Duga smeđa kosa gibala se s mojim ritmom hoda. Ruke sam sada duboko zakopala u džepove. „A tu si mi“-obratila sam se mislima MP3-iju. Stavila sam slušalice i upalila ga. Svirala je loša pjesma. Preloša. Nije mi se dalo mijenjati je. Bila sam preumorna za bilo što iako je bilo jutro. Pogled mi se spustio na cestu. Gledala sam svoje starke kako se izmjenjuju. Lijeva. Desna. Lijeva. Desna.