subota, 27.06.2009.

Moja duša i ja

petak, 30.11.2007....ne mogu vjerovati da je toliko prošlo od kako sam napustila ovaj virtualni svijet....Vraćam se kao ista, malo izmjenjena ja....um sazrijeva.....tijelo se mijenja....ali duša ostaje ista...

Čar ovoga mog kutka je bio taj što sam tu mogla biti otvorena, iskrena do kraja....i mogla sam izraziti svoje osjećaje a da ih čak i ne izgovorim.....I to je razlog i moga povratka....osjećam potrebu da nešto izrazim ...ali me strah to reći na glas....jer će onda postati stvarno....a to mi je zastrašujuće....
Iza mene je duga veza....u kojoj sam sazrela, s kojom sam se saživila....ali sada mi se počinje pojavljivati neka sumlja....jeli to još uvijek ono pravo...ili je sve postala navika....kada smo krenuli bili smo još praktično tinedžeri...godine su prolazile....mi odrasli...sada smo u sasvim drugom svjetu...svijetu odraslih....
I sada me strah...da ne pogriješim...jer ni u jedno ni u drugo nisam sigurna....strah me da ne odbacim nešto što vrijedi zadržati....a i da ću zbog starih osjećaja držati se nečega što je izbljedilo i ne dopustiti si da mi se dogodi nova priča....

tweety...

- 19:12 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 30.11.2007.

Carpe diem

Carpe diem….iskoristi dan….puno puta sam pokušala živjeti po toj rečenici….ali nikako da uspijem….vrijeme ide u nepovrat a ja nikako da ga iskoristim u potpunosti….
Otkad znam za sebe žalim za prošlosti….a živim za budućnost….sadašnjost mi jednostavno bježi iz ruku u tom vrtlogu žaljenja i nadanja….
Dugo se nisam mogla pomiriti sa prošlosti….stalno mi je bilo u glavi kako nisam ništa iskoristila….kada bi se vratila da bih sve drugačije napravila…Gledala sam one SF serije i filmove u kojima su se vraćali u prošlost i donosili „prave“, druge odluke….i maštala o tome da i ja to mogu…što bi napravila…koga voljela …
Činjenica jest da bih puno stvari sada drugačije napravila…ne bih bila tako naivna (godine ipak donose mudrost …) ali nisam više sigurna da bih u konačnici išta bitno promijenila….I tako sam se konačno počela miriti sa svojom prošlosti i neostvarenim očekivanjima…i krenula u drugu krajnost….živjeti za budućnost….
Razmišljala sam: možda ovo nije moje vrijeme, možda ću tek za 10ak godina biti zadovoljna….I opet sam pravila istu grešku, a to je da sam dopuštala da mi sadašnjost prolazi neiskorištena…
Hoću li ikada naučiti da živim za ovaj trenutak…upravo sada….i da budem zadovoljna???
….nadam se….

Zamislite da postoji banka koja Vam svakog jutra na račun položi 86.400 kuna. No, nema prijenosa na idući dan, pa banka svake večeri skine s računa iznos koji niste iskoristili toga dana. Što bi ste u tome slučaju činili?
Povukli svaku kunu, naravno!

Svatko od nas ima takvu banku. Zove se VRIJEME. Svako nam jutro daruje 86.400 sekundi. Svake noći otpiše kao izgubljeno ono vrijeme koje niste koristili u dobru svrhu. Nema prijenosa vrijednosti za drugi dan. Nema prekoračenja. Svaki Vam dan otvara novi račun. Svake noći spali neiskorišteni ostatak. Ne iskoristite li dnevni polog-gubitak je vaš. Nema povratka. Morate živjeti sada, na današnjem depozitu. Investirajte ga tako da izvučete najviše za svoje zdravlje, sreću i upijeh. Sat otkucava! Iskoristite svoje vrijeme!!

- 18:55 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2007.

Neka druga ja...ili samo malo promjenjena...

Prošlo je previše vremena da ga brojim….i previše toga se dogodilo da prepričavam…ali vratila sam se…barem zasada…u ovom trenutku…
Hoću li koga od vas ponovno naći u ovom mojem intimnom malom virtualnom svijetu??
Mogu reći da nisam više ona ista ja…vrijeme i okolina su me promijenili… ali ne potpuno…jer

duša se ne mijenja…
Navike su se promijenile…način života…
Sada se nalazim u poslovnom svijetu…ali dali se snalazim…to vam još ne mogu reći…prilagodba traje…
Mogu samo reći da sam ponovno osjetila potrebu za ovim svojim tajnim kutkom koji je samo moj…za kojeg nitko u onom fizičkom…materijalnom svijetu ne zna…
Ne znam koliko ću uspjeti odvajati vremena za vas…jer posao me iscrpljuje…ali treba smoći snage i za ostale stvari…to nastojim…da me ne slomi umor…
…vaša tweety…

- 19:37 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 13.03.2007.

Alterego

Ovo je moj prvi blog…ali kako što sam rekla u prošlom postu, ne i jedini….pa da vam ispričam priču o tome…

Za blogosferu sam čula od svoga dečka…i odmah pomislila to je „prava stvar za mene“…upravo mi je to trebalo: mjesto gdje ću se moći slobodno izraziti, bez straha od osude i odbacivanja...I nisam se prevarila…čim sam počela pisati osjećala sam se bolje, lakše…slobodnije…To je postao moj kutak, moja tajna…Iako su svi u mojoj okolini znali da ja pišem blog očuvanje identiteta mi je bilo jako važno…i to je imalo dodatnu draž, to što nitko od njih nije mogao zaviriti u moj tajni svijet…Tako sam upoznala vas, stvorila svoj svijet…i nikoga izvana nisam puštala…

Nakon nekog vremena zapela sam u neku vrstu depresije…isto sam se htjela osloboditi toga pritiska pa sam otvorila onaj drugi…mračni blog…da se ispušem…Jer su mi se ta razmišljanja činila premračnim za ovaj blog…Pisala sam ga par mjeseci …kada sam osjećala potrebu…I tamo sam našla par poznanika i jednog posebnog prijatelja, koji mi je pružao utjehu…Nakon što je pritisak prestao i ja sam prestala pisati…Ponekada sam znala svratiti do njega…čitala stare postove, sa čuđenjem…Kao da to nisam bila ja…te rečenice napisane u žaru osjećaja gotovo da nisam prepoznavala…kao moj alterego…podsjetnik na neko drugo vrijeme…

Treći blog sam otvorila čisto iz fore…kao humorističan blog…za njega su znali i moji prijatelji i gotovo ga jedini komentirali…Na njemu sam ostavila par šaljivih postova i zatim ga napustila…

To je moja ispovijest o „virtualnom ja“….

- 21:32 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 21.02.2007.

5 NEPOZNANICA O MENI

Štafeta je evo stigla i do mene…Bit igre je navesti 5 stvari koje vi – moji virtualni prijatelji ne znate o meni…Mogu reći da je bilo poprilično teško sastaviti ovaj popis…Jer kao i u stvarnom svijetu prijatelji su osobe koje znaju najviše o tebi…kojima povjeravaš svoje snove, nade i strahove…

Pa da krenemo:

1. krećem sa jednom tajnom koju ne zna nitko…Osim ovog prvog bloga svojevremeno sam pisala još dva…To su bile dvije krajnosti moga alterega…Jedan je predstavljao moju komičnu stranu (možete ga pronaći na smokvicacmok.blog.hr)…a drugi je bio mračna strana moje ličnosti, odnosno na kojem sam se borila sa svojom psihom…ni jedan ni drugi nisam dugo posjetila (njega još nisam spremna otkriti)…

2. od prvog do četvrtog razreda osnovne škole mama je mi bila učiteljica…Ispočetka nam se bilo objema teško naviknuti na to ali prilagodile smo se…iako je ljubomora određene djece zbog zasluženih petica trajala do kraja osnovne…ali pokazala sam im da te petice nisu bile samo zbog mame/učiteljice...

3. nedavno sam proslavila 5. godišnjicu veze sa dečkom…To vrijeme mi je tako brzo proletilo…još uvijek smo zaljubljeni i sretni…ali ne planiramo brak…

4. tata me i dan danas zove „cvrcko“ jer sam (navodno) kao mala stalno cvrčala i plakala…To je bio naš interni nadimak dok ga nije čuo moj susjed i počeo me tako zvati u školi….

5. prije otprilike 2 godine sam se tetovirala…Tetovaža je kineski znak za ljubav i smještena je na leđima iznad struka…Razlog tome je jer sam htjela napraviti nešto što nije tipično za mene…kako uspomena na uspješno studiranje…neka vrsta protesta „finoj curici“ kakva sam bila…i nisam požalila (još :)…a planiram si uskoro još jednu na stomak staviti…

I to bi bilo to…štafetu predajem jednoj novoj blogerici dreaming in the night
Uživajte…

- 20:40 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2007.

Novi svijet… onaj poslovni…


Iako mi u životopisu stoji popriličan popis pod radnim iskustvom prije desetak dana sam išla na svoje prvo testiranje. Do sada se moje iskustvo svodilo na srednjoškolsku praksu i par poslića tijekom faksa (tipa hostese i sl.)…

I tako mogu reći da sam zakoračila u poslovni svijet… i to me užasava…Ne znam kako ću se snaći u tom nepoznatom okruženju…s nepoznatim ljudima…Po prirodi sam povučenija i hipersenzitivna pa mislim da se neću moći uklopiti i istaknuti na poslu…
Lako se zacrvenim, čak i na neki najmanji komentar, a kamoli na neku kritiku…i onda se osjećam glupo…

Na testiranju od treme nisam se mogla sjetiti nekih najosnovnijih stvari koje znam…Pokušam se sabrati ali rijetko kada uspijem…U glavi mi se vrti sto stvari i ne mogu se opustiti…

Sljedeći tjedan bih trebala ići na usmeno testiranje i već strahujem…što će me pitati…kakav ću dojam ostaviti …hoće li mi se dogoditi neki peh i sl…

Recite mi, opterećujem li se previše ili?? I kako si pomoći???


P.S. Odluka o promjeni dizajna je donesena...mijenjam...samo to je proces koji traje...pa budite u iščekivanju...

- 10:27 -

Komentari (31) - Isprintaj - #

subota, 27.01.2007.

Promjena - da ili ne????

Moram priznati da nisam baš sklona promjenama…više volim dobro-staro-poznato…Moglo bi se reći da sam sigurnjak, volim ono na što sam navikla…

Iako to ipak naravno ovisi o vrsti promjene…Recimo što se tiče hrane, tu volim isprobavati razne vrste, okuse, mijenjati omiljeno jelo i sl.
Ali kada je u pitanju izgled, onda se teško odlučujem…rijetko to mijenjam i sa puno prethodnog razmišljanja…jer kako mogu biti sigurna da će mi ta promjena donijeti nešto bolje…da će mi „pasati“

I cijela ova priča je uvod u moju dilemu: dali mijenjati dizajn ovog mog malog virtualnog prostora??
S jedne strane na ovaj sam se navikla… sa mnom je od početka…ta roza bojica, sličice i neizostavni zaštitni znak; mali tweety (naravno da će tweety i u alternativnom izboru imati svoje mjesto) …
A opet htjela bih unijeti malo elegancije u njega…ovaj mi djeluje malo djetinjast…Jer i inače volim eleganciju…i možda napraviti nešto što više karakterizira mene…moju osobnost i stil…

Što vi kažete?? Prihvaćam sve prijedloge, sugestije i ideje! Sama ću se teško odlučiti…pomozite mi odvagnuti sve za i protiv…

P.S. dizajn bih naravno sama pravila jer kako bih inače unijela svoj duh u njega…

- 19:21 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

Umjeće življenja

Nedavno sam čula jednu zanimljivu podjelu života…svodi se na tri faze…Naravno da nije sve tako jednostavno i da bi se svaka ta faza mogla podijeliti na bezbroj manjih…ali ugrubo ide ovako:

1. FAZA ODRASTANJA – nju bi mogli opisati kao djetinjstvo… manje-više bezbrižno razdoblje…barem bi tako trebalo biti…roditelji se brinu o osnovnim životnim pitanjima…na nama je da se igramo, družimo, učimo…nema ozbiljnijih problema (odnosno ti problemi iz ove sada perspektive djeluju banalno) Tu su škola, prijatelji, izlasci…i onda školovanju dođe kraj i tu dolazimo do druge faze…
2. FAZA RADA I ZARADE – u nju sam ja upravo ušla…iako kod mene trenutno ima više rada nego zarade, ali ne vrijedi kukati…bit će bolje…nadam se…U ovom djelu života “doprinosimo društvu“ kako se kaže…Poslovica ide: od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba…ali ja se nadam da će ovaj dio života koji mi dolazi ipak biti najbolji dio…biti moje vrijeme…Jer ipak u ovoj fazi smo sigurniji u sebe, manje ograničeni i sami odgovorni za svoj život…Sve greške i uspjesi naša su zasluga i nama se pripisuju…i onda treća … zadnja faza…
3. FAZA SLOBODNOG VREMENA, MIROVINE – nakon rada naravno dolazi vrijeme za odmor…hm…o toj fazi ne znam za sada mnogo…Napadnu te sve moguće bolesti…mirovina mala i sl. a s druge strane možeš se posvetiti nekim svojim hobijima, interesima…radosti igranja sa unucima i tako dalje

I to bi bilo to…život u tri faze – ugrubo! Donekle istina, ali sve je puno kompliciranije i ponekada puno zabavnije po mome mišljenju…
Što vi kažete na to??

- 10:22 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 12.01.2007.

VELIKI POVRATAK ???

Prošla je jedna godina od mog prvog posta…zamislite…a od mog zadnjeg gotovo 4 mjeseca…

Kako je moguće da nešto što mi je nekada bilo tolika strast tako zanemarim?? U potrazi za krivcem kroz glavu mi prolaze brojni razlozi…nedostatak vremena, ili možda inspiracije, drugi interesi, život… ili kombinacija svega toga

I cijelo to vrijeme nisam ni bila u posjetu malom tweety-ju…bilo bi preteško gledati tu zaboravljenu ljubav…
Tweety i ja smo se zajedno razvijali…od svakodnevnih postova o bilo čemu do rjeđih ali dubokoumnijih tema i razmišljanja…od 1-2 posjeta mojih sugrađana ovog virtualnog svijeta do mnogobrojnih bliskih prijatelja čiji su mi komentari izmamljivali osmijeh na usta…a ponekad i
suze…

I gdje je to sve nestalo…i zašto je prestalo??? Krivac sam ja i možda malo okolnosti… No ne vrijedi žaliti za prošlosti… ona se ne može ispraviti…ali budućnost je tu…na nju mogu utjecati….

Ovim počinjem novu eru…ja i tweety zajedno…u osvajanje svijeta…jer zajedno smo jači…
Nadam se da ćete nam se pridružiti u ovoj pustolovini…

- 21:52 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.09.2006.

Kako malo dobrog djela godi duši

Živimo u okrutnom svijetu…punom sebičnosti i zlih namjera…Ljudi su zaokupljeni sobom…misle samo na svoje potrebe…pomoć nude samo ako će nešto dobiti iz toga …ako će profitirati…većinom materijalno…

A obzirnost … to se rijetko kada sreće…dobro djelo je u izumiranju…
I kako to promijeniti…kako ispraviti taj put zla kojim smo krenuli???

Potrebno je krenuti malim koracima…“misli globalno, djeluj lokalno“…osvrnuti se oko sebe i samo se malo potruditi…jer dovoljno je samo malo obzira kako bi se primijetila promjena…

Treba pokrenuti lanac dobrih djela…ne tražiti da osoba kojoj ste pomogli pomogne vama…nego da uzvrati dobrim djelom nekom drugom…tada bi bili na dobrom putu…

Riječi HVALA…OPROSTI…postali su danas beznačajne…kao da su se izlizale…iako se izgovaraju nemaju onu snagu i iskrenost koja im je namijenjena…dubinsko značenje je izgubljeno…

Danas sam se vozila u busu i primijetila kako jedna bakica pokušava sa velikim koferom sići na stanici…prišla sam joj i iznijela torbu…iskrenost riječi HVALA koje mi je tada uputila uz veliki osmijeh ugrijali su mi dušu…To djelo meni nije bilo ništa teško ali je obradovalo staricu…a meni njezin osmijeh uljepšao dan…

Kako malo obzira treba da bi se tiho ušlo u sobu da se ne probudi sestru…kako malo treba da se ustupi mjesto starijoj osobi…kako malo treba…a kako često upravo to malo nedostaje….pa razmislite o tome…i pokrenite vlastiti lanac dobrih djela…

- 19:33 -

Komentari (39) - Isprintaj - #

petak, 01.09.2006.

Naša savjest – pokretač naših postupaka

Pri zakašnjelom proljetnom čišćenju koje smo obavljali prije par tjedana naišla sam na jednu svoju staru bilježnicu iz osnovne škole ( inače sam kao hrčak, sve skupljam i žao mi takve stvari baciti).
Bilježnica je iz ( što bi moja sestra rekla) prošlog stoljeća, odnosno iz 5 razreda…U njoj sam naišla na sastavak na temu savjest…zanimljivo štivo rekla bih…misli jedne 10-ogodišnjakinje….pa prosudite sami...


Često činimo stvari zbog kojih se kajemo…Ali zašto se kajemo?? Tko nam zabranjuje da se radujemo učinjenom djelu? To je naša savjest. Ona nam govori što je dobro, a što loše za nas.
Savjest je kao dobri anđeo koji nas pokušava zaštiti od nas samih. Učinimo li neko zlo grist će nas savjest toliko da ćemo se potruditi da to ispravimo.
No, tada se javlja pitanje: dali neki ljudi nemaju savjest? Dali se oni ne kaju ni kada učine nešto strašno? Ja mislim da ima ljudi bez savjesti. To su ubojice koje se na kaju zbog ubojstva. Njih vodi neka zla sila koja odbacuje grižnju savjesti, koja ne priznaje savjest. Takvi ljudi su osuđeni na propast.
Nedavno je bio članak u novinama o grižnji savjesti. U njemu je bio opisan slučaj jednog palikuće. Čovjek si je zapalio kuću , ali je napravio to tako da izgleda kao slučajnost. Motiv za to je bio novac od osiguranja. Tom čovjeku prevara je uspjela, nitko nije posumnjao. No kada je trebao potpisati papire i uzeti novac, javila se njegova savjest. Shvatio je da je to što je učinio loše i pokvareno. Na kraju je sve priznao i vratio novac.
Njemu je savjest proradila na vrijeme. Ali kod nekih ljudi savjest se javi prekasno i oni moraju do kraja života živjeti sa krivnjom koju osjećaju. Ali povratka nema, stoga treba dobro paziti što radimo i slušati taj mali glasić koji nas upozorava i usmjerava..

P.S. da podijelim svoju sreću sa vama: od danas sam dipl.oec. tweety !!!!!!!!

- 22:18 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 25.08.2006.

Mladost, ludost

Kao mala imala sam mnoge snove…maštala sam moguće i nemoguće… zamišljala svoj savršeni svijet…svoj savršeni život…
Uvijek sam smatrala da je mladost najbolji dio života…znate ono „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“ ili „samo jednom si mlad“. Ali sada je to vrijeme iza mene … i moram priznati da sam malo razočarana…kao da ga nisam proživjela u punini…kao da su drugi to bolje iskoristili …bolje proživjeli .

Dugo me mučilo to izgubljeno vrijeme…taj osjećaj da život prolazi pored mene i ne ostavlja mi nezaboravne i lude uspomene…. Nisam ispunila svoje snove…nisam bila i postala ono što sam htjela…

No onda mi je doletjela misao … kao tračak nade… možda mladost nije moje vrijeme…možda snovi čekaju…možda moje doba tek dolazi…Čvrsto sam se uhvatila te misli koja mi je izmamila osmijeh na duši…

Oduvijek sam htjela biti kozmetičarka, no kako su me splet okolnosti, utjecaja i prilika odveli u drugom smjeru to je ostalo još jedan neispunjeni san.

U ozračju novog razmišljanja shvatila sam da to još mogu postići …da ne mora ostati neispunjeni san…potrebno je samo to dovoljno željeti…

I tako kujem nove planove za budućnost gdje ću ispuniti svoje snove…Sanjam o svom Beauty centru koji će biti poseban, po nečemu jedinstven i moj…sanjam da ću i ja ostaviti trag u pijesku...

Sada manje žalim za „propuštenom“ prošlosti …zadovoljnija sam sadašnjošću … i radujem se budućnosti!!!!!

- 13:22 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.07.2006.

Dragi moji blogaši,

nisam vam se dugo javljala (ne zbog ljenosti) jer sam otišla kući na selo, a tamo nemam komp...tako da vas ne mogu komentirati...uspjela sam doći malo do neta ali ne stignem vas sve posjetiti...

Kada se vratim u 9 mjesecu ću sve to nadoknaditi i nadam se da ćemo obnoviti naša virtualna prijateljstva.

Opraštam se zasada od vas sa ovim željama...

Želim ti…

Utjehu za teških dana,
Osmijehe kad te spopada tuga,
Duge da slijediš oblake,
Smijeh da ljubi tvoje usne,
Zalaske sunca da ugriju tvoje srce,
Nježne zagrljaje kad duh ti klone.
Prijateljstva da razvedre tvoje postojanje,
Ljepotu za tvoje oči,
Povjerenje kad sumnjaš,
Vjeru da možeš vjerovati,
Hrabrost da upoznaš sebe,
Strpljivost da prihvatiš istinu,
I ljubav da upotpuni tvoj život.





Do čitanja, vaša tweety

- 16:40 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 27.06.2006.

Jedna obična cura

Tko sam ja?? Jeste li se ikada pitali dali me zapravo poznajete??? Dali vas zanima kako izgledam…kako provodim dane…kako se uklapam u okolinu…kako živim?? Osjećate li se povezanim samnom? Smatra te li me prosječnom…jednom od mnogih?? Imate li određenu predodžbu o meni?

Dok ovo pišem blogeditor broji 131.096 blogova….sasvim novi svijet…fascinantan…virtualan…svi umreženi i međusobno povezani…a ja dio njega….Nitko nije o nikome ovisan, ali ipak smo si potrebni…veže nas želja…želja da se upoznamo…da se izrazimo…da budemo priznati…da komuniciramo na sasvim drugi način…“ne licem u lice nego srcem u srce“

Živimo paralelne živote…stvaramo nove…maštamo…“oslobađamo se“…upoznajemo nove duše…dijelimo mišljena…suprotstavljamo se…sklapamo prijateljstva…otvaramo prozore u nova prostranstva…drugu dimenziju …
Ne mogu se oteti dojmu da je ovdje sve iskrenije…da nema toliko laži i pretvaranja…da nema potrebe za tim…mi smo jednostavno tu da postojimo … „mislim, dakle postojim“…nema traženja neke velike koristi osim vlastitog zadovoljstva i zajedništva…savršen svijet možda??

Hoće li doći netko da nam sve to uništi…kako to obično biva… netko zavidan na našu čaroliju… netko tko ne razumije da se ovdje rađa nada…snovi postaju bliži…

- 19:08 -

Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.06.2006.

Kad se sve karte slože…

Život može biti kaos…nekada upravo to i jeste …ali malo organizacije može puno pomoći. Ja uživam u organiziranju i planiranju…često me optužuju da sam previše ukočena i da se uz planiranje ne mogu zabaviti, ali to nije istina…barem što se mene tiče…Naravno ne organiziram si svaki trenutak života, dio prepuštam slučaju…ali volim držati konce u rukama…
Ako ništa u životu ne želiš planirati znači da nemaš nikakvog cilja…i što te onda tjera naprijed…što te motivira, kako ćeš znati što želiš?? Više se ne obazirem na takve komentare u vezi moje organiziranosti…
Za mene je dobra organizacija pola posla…onda mogu bez opterećenja krenuti dalje…Naravno draž cijelog procesa planiranja je kada ostvariš svoje planove…i osjetiš to zadovoljstvo nakon izvršene misije…No treba uvijek paziti da si ne postavimo previsoke i nedostižne ciljeve jer je razočarenje isto tako jako ako ne uspijemo…
Još od osnovne škole sam si planirala učenje…za svaki predmet je bilo određeno dan i vrijeme učenja…sve crno na bijelo…i nakon izvršenja tu je dolazila kvačica ili plusić. Takav način učenja ostao mi je do danas…uzmem knjigu, pobrojim dane do ispita, podijelim stranice na broj dana, ostavim par dana za ponavljanje i plan je gotov…svaki dan imam određeno vrijeme za učenje (najčešće ujutro učim a popodne ponavljam) ali ostavim si dovoljno vremena za odmor kako se ne bih osjećala preopterećenom… a ako završim učenje prije planiranog osjećam se presretnom…kao da mi je netko poklonio vrijeme da u njemu uživam… Činjenice da sam 8 godina osnovne + 4 godine srednje škole prošla sa odličnim i sada završavam fakultet u roku govore u prilog mojoj teoriji…iako je neki još uvijek uporno osporavaju pa čak i ismijavaju…
Popise obožavam sastavljati: kada, gdje, što ponijeti, što napraviti…mala je vjerojatnost da ću zaboraviti ponijeti nešto na put ako o tome dobro razmislim i napišem na papir koji prije polaska pregledam…onda nema strke pred sam polazak…sve je već spremno…
Kada bi ste me pitali koji bi bio moj savršeni posao, odgovor bi bio: organizator vremena…mislim da bi u tome bila uspješna i usput uživala…Nažalost kod nas mislim da još uvijek nema takvog zanimanja (kao ni prevelike potražnje za tim) ali možda ga ja pokrenem jednog dana…tko zna …

- 23:51 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.06.2006.

Odrastanje

Zašto uvijek težimo za onim što ne možemo imati??? To je kao neki virus koji hara među ljudima…uvijek želimo nešto drugo…biti netko drugi…trava kao da nam je uvijek zelenija u tuđem dvorištu…uvijek smo korak do sna …nikada zadovoljni…žalimo za izgubljenim…kao da uvijek želimo živjeti u budućnosti, žalimo za prošlosti a zaboravimo uživati u sadašnjosti…
Kada smo mali želimo odrasti…biti veliki i sami odlučivati…a vrijeme nam sporo prolazi…Kada sam bila klinka od 10-ak godina nisam mogla dočekati da budem punoljetna…naivno sam vjerovala da će onda biti sve drugačije…bolje…
Još se sjećam mudrih riječi jedne žene koje tada nisam shvaćala ozbiljno….rekla mi je: do 18-te će ti godine sporo prolaziti, htjeti ćeš se požuriti…i onda će doći ta punoljetnost…ništa posebno se neće dogoditi…ti ćeš ostati ista kao i sa 17 godina…ali onda godine počinju dolaziti bržim tempom…ne stigneš se ni okrenuti i već proleti par godina…sada je razumijem…
Često gledajući malu djecu kako se bezbrižno igraju pomislim kako je njima super…jedina briga im je igra…kada su gladni čeka ih jelo…kada su umorni idu spavati…na moraju brinuti za novac…za učenje…kao da je cijeli svijet njihov…sada vidim da je to najljepše doba u čovjekovom životu…samo mi je žao što se ne sjećam dobro tog razdoblja…



Enjoy the power and beauty of your youth. Never mind. You will not understand the power and beauty of your youth until they have faded. But trust me, in 20 years you´ll look back at photos of yourself and recall in a way you can´t grasp now how much possibility lay before you and how fabulous you really looked.

- 13:50 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

Besmislice

Zakoni su tu kako bi se spriječio kaos i uspostavio neki poredak i pravila…to nam je prijeko potrebno, slažem se…Inače se ne putim previše u zakonske odredbe i propise…ono što trebam znati znam, a ostalo me ne zanima…ali kada me osobno zakvače rupe u zakonu e onda se stvarno naljutim….ovaj put riječ je o JMBG-u … ne znam na koji su način zakonodavna tijela zaključila da ga se treba maknuti sa osobne jer očito je da ne možeš malte ne ni kihnuti da ti ne traže JMBG…
Evo nekoliko primjera….prije par dana zbog posla sam trebala izvadit sanitarnu knjižicu … uputili su me u Zavod za javno zdravstvo da uplatim te da dobijem potvrdu s kojom ću ići na pregled…i tako se ja uputim sa 350 kn tamo ….dođem, objasnim što trebam i za koju svrhu…kažu u redu, trebate 324 kn i dokument sa JMBG-om kako bi uplatili…
E tu dolazi do problema…vadim osobnu (novu), naravno na njoj nema ….vadim zdravstvenu iskaznicu…ni na njoj nema…hvatajući se za zadnje slamke nade pokušavam naći na vozačkoj JMBG…naravno opet bezuspješno… To su sve dokumenti koje normalna osoba nosi u novčaniku…ali ne, oni su zaključili da ni na jednom od tih ne treba JMBG…i tako sam morala prevaliti ne mali put do stana kako bi tražila Domovnicu ili Rodni list da bi mogla uplatiti…
Primjer drugi: prije 3-4 mjeseca izgubila sam bankovnu karticu….kao sam imala dosta novca na njoj odmah sam se uputila u poslovnicu te iste banke kako bi blokirala račun…no ispada da ne možeš u bilo kojoj poslovnici blokirati račun nego samo u onoj u kojoj si izradio karticu (iako je riječ o istoj banci, još jedna besmislica) a kako je baš ta poslovnica bila zatvorena dali su mi broj koji ću nazvati kako bi to obavila…i tako ja okrenem taj broj, kažem kako sam izgubila karticu…i oni ne tražeći ni ime ni prezime kažu: molim vas vaš JMBG…naravno da ga znam napamet ali zašto su ga maknuli sa osobne kada je očito prijeko potreban…Meni nije jasno….A vama???
I kada sam već krenula sa prigovorima da se odmaknem malo od tog famoznog JMBG-a i prijeđem malo na Rodni list…tijekom brojnih upisa prijava i ostalog što sam morala obaviti prilikom upisa i studiranja zapalo mi je za oko da uvijek traže Domovnicu i Rodni list ne stariji od 6 mjeseci…ajde za Domovnicu mi je donekle i jasno, državljanstvo mogu i promijeniti pa trebaju potvrdu da nisam to napravila…Ali nije mi jasno zašto im treba novi Rodni list…jer činjenice gdje i kada sam rođena i u koliko sati ne mogu promjeriti ni da hoću kao ni tko su mi majka i otac, a teško da ću i neprimjetno promijeniti spol (iako je to teorijski moguće)…
Eto to su jedne od nejasnoća koje nikada neću shvatiti i za mene će to biti besmislice…
Jeli se vi imali sličnih iskustava??

- 12:40 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.06.2006.

Pogledi...

Razmišljate li kada kakvo mišljenje ljudi imaju o vama?? Ma naravno da razmišljate…to se ne može izbjeći … neki razmišljaju često o tome (kao npr. ja)… neki samo ponekad…neki se opterećuju time…nekima to samo prođe kroz misli… ali prije ili kasnije pitati ćemo se kakav smo dojam ostavili na druge…
Naravno većina nas želi ostaviti što bolji dojam…bilo da se nalazili u svome društvu ili u nepoznatom okruženju….jer se onda možemo osjećati ugodnije i opuštenije…biti više svoji… Kao što sam već rekla ja sam dosta opterećena tuđim mišljenjima pa uvijek nastojim se uklopiti što bolje, ne nametati se…odnosno biti nezamjetna…pa da se o meni ni ne priča ni ne razmišlja mnogo…Još sam se u školi uvijek užasavala onih skupina koje te gledaju ispod obrva i znaš da upravo pričaju nešto o tebi…i onda slijedi smijeh…ali djeca su takva…
Sada u okruženju odraslih stvari su drugačije…nema više očitog smijeha ali situacije nije ništa lakša… ali sve je to dio života i s time se treba znati nositi…
Ali ponekada se dogodi nešto što ti digne moral…samopouzdanje…izmami ti osmijeh na lice..Meni se to dogodilo prije par dana…bila sam u društvu kojeg poznajem svega 1-2 mjeseca…družimo se na crkvenom zboru…i igrali smo jednu igricu…Na leđa smo si zalijepili papire sa našim imenom i onda su nam drugi na leđa pisali svoje mišljenje o nama…moram vam priznati da sam bila prilično iznenađena…ugodno iznenađena…nisam se ni sama takvom doživljavala u tom novom društvu….
Natuknice su glasile:
• komunikativna ( zar ja!! pa ja sam mislila da sam stidljiva )
• vesela
• interesantna
• zabavna u društvu ( nisam baš neki klaun ali imam svojih trenutaka )
• simpa curka
• dobar govornik (samo što mi glas drhti kad god nešto izlažem )
• jednostavna ( to stoji )
• otvorena i jednostavna, mogu računati na tvoju pomoć
Sve u svemu mislim da sam ostavila prilično dobar dojam u tom društvu i to mi je drago…

- 14:58 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.06.2006.

Ovisnost...o osobama...

Postoje razne vrste ovisnosti…ovisnost o drogi, alkoholu, hrani…i tako u nedogled….i svaka je po sebi štetna na svoj način….destruktivna i vodi u propast….Ali ja želim pisati o jednom drugom obliku ovisnosti…ovisnosti o drugima…i pod time ne mislim o ovisnosti djece o roditeljskoj brizi…ili nečemu sličnom…nego psihičkoj ovisnosti o ljudima…potrebi da je uvijek netko pokraj tebe….da te usmjerava i donosi odluke umjesto tebe…ili barem da podupire tvoje odluke…da nikad nisi sasvim sam i da te uvijek netko prati svojim savjetima…
Psihička ovisnost je bliska fizičkoj po manifestacijama (nešto čovjeku nedostaje), no uzrok nije tvarni, dakle ne mora se raditi o opojnim tvarima. Uskraćivanje stimulansa dovodi do kriza sličnih kao i kod fizičke ovisnosti.
Izlječenje je uvijek moguće, a pristup ovisi o problemu…no kažu da je prvi korak priznanje….

„Ja sam tweety i ovisna sam o drugima“

Moja ovisnost je ova: ovisna sam o tuđim mišljenjima….kao da bez njih ne postojim…Otkada znam za sebe imam osjećaj da bez potvrde drugih ništa ne vrijedi…i tako sam se oblikovala prema tuđim očima… Nije stvar da ja nemam svoje mišljenje nego sam nesigurna i stalno tražim potvrdu od drugih…i ako se oni ne slažu sa mnom moje se mišljenje protiv moje volje mijenja …jednostavno počinjem upijati stavove drugih a svoje odbacim kao nedovoljno dobre… Tako često ni ne iznosim svoje mišljenje u javnosti nego radije prešutim…Nisam uopće sigurna u sebe i svoje odluke…stalno mislim što će drugi reći…hoću li se nekome zamjeriti…
Osjećam se kao da sam stalno na nekoj pozornici i da je svaki moj pokret pomno promatran i izložen kritici…Pa pokušavam ostaviti što bolji dojam…i teško je to kada moraš paziti na svaki svoj pokret…svaki potez…ali ni jedna ovisnost nije laka pa tako ni ova moja…
Dali se liječim? Pokušavam… odlučna sam da uspijem…iako znam da je predamnom dug put…nastojim se ne obazirati na tuđe komentare odnosno ne uzimati ih toliko ka srcu…Ali to je borba sa sobom…kao što poslovica kaže: „Hrabar je onaj tko pobjedi sebe“. I ovo je dio moje terapije za oporavak…ovaj blog…na njemu izrazim mišljenje i otvorena sam za sve komentare…čak i one negativne i anonimne…

- 22:18 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.06.2006.

Maturalna večer

Ovih tjedana se dosta pričalo o kraju nastave za maturante i o raznim norijadama i proslavama…Tako sam se i ja prisjetila svog završetka srednje škole…Znam da to nije bilo tako davno ali meni se čini čitavu vječnost daleko…neki drugi život…neki drugi ljudi…Sa bojazni da ću zvučati kao neka stara baka ipak izjavljujem : “to su bila vremena“…Sve je onda bilo bitno, a sitnice su predstavljale ogromne probleme…Ali kako sam već rekla u postu „ Životne nedaće“ te probleme sada promatram sa smiješkom…ne mogu se načuditi da me to patilo…
Jedna od bitnih stvari tada je bila Maturalna večer i o njoj se pričalo i razmišljalo mjesecima…Naravno glavna okupacija za nas cure je bila: što obući! Kako je to bila večer svečanog karaktera bilo je potrebno naći dugačku svečanu haljinu za tu prigodu…
E tu su počeli moji problemi…Ja po prirodi perfekcionist nisam bila zadovoljna niti jednom…Mama je sa strpljenjem samnom obilazila brojne trgovine …gradove…pa čak i države!! Haljine ili mi nisu stajale…ili mi se nisu sviđale…ili je netko iz razreda već imao takvu …U drugoj rundi obilaska istih trgovina naišli smo na novu kolekciju…i ja sam pronašla svoju haljinu… bila je to duga satenska haljina na bretele, metalik sive boje…odluka je pala: to je bila moja maturalna haljina!
Ali tu priči nije ni približno kraj!! Moji problemi su tu tek počeli…Kako smo na Maturalnu večeru mogli pozvati 5 osoba ja sam se odlučila za svoju obitelj i prijateljicu…Tjedan dana prije Velike večeri prijateljica me je obavijestila da je nabavila haljinu u kojoj će doći… zatim bez stanke rekla: „Ista je kao tvoja, samo u crvenoj boji!!“ Nisam mogla vjerovati to što čujem…Ona koja je bila upoznata sa mojom beskrajnom potragom za savršenom haljinom koja će se razlikovati od ostalih kupila je istu…a ona će biti moj gost…Duboko me pogodila njezina bezobzirnost ali nisam joj to mogla reći…od šoka…Kod kuće sam lila suze…mama nije znala što da radi samnom… Odlučili smo da ću si sašiti drugu haljinu…kupila sam materijal ali kako je to trebalo biti gotovo za tjedan dana niti jedna krojačica nije imala vremena…moj očaj je bio sve veći…Mama je odlučila da će ona pokušati sašiti ( inače je prilično vješta što se tiče toga) ali je materijal bio kompliciran i nikako nije stajalo…Iscrpivši i zadnju mogućnost pomirila sam se da ću doći u haljini kao i moja gošća (njoj sam već bila dala pozivnicu pa nisam htjela povući poziv).
No dan prije Maturalne haljina se „misteriozno“ zaflekala…tada sam već bila na rubu živčanog sloma spremna da dignem ruke od cijele večeri… Uz angažiranje cijele obitelji haljina je odnesena na kemijsko čišćenje …nazad sam je dobila samo par sati prije početka…
Večer je došla i prošla…bilo kako bilo, haljina je bila najmanje važna…sada to vidim…S prijateljicom se ne čujem više…naravno nije haljina razlog…o našem prestanku prijateljstva sam pisala u postu „Prijatelj se u nevolji poznaje“…iako sam trebala ovo prepoznati kao pokazatelj da nešto nije u redu…no sada to nije ni važno…
Moja obitelj kaže da sa strepnjom iščekuje moje vjenčanje…jer misle ako sam za ovo pravila tolike afere što će biti tek tada….Zajedno se nasmijemo…No ja sam si obećala nešto: Kada i ako dođe vrijeme moga vjenčanja jedino važno će biti zabava…neću se opterećivati vjenčanicom…frizurom…haljinom…jer to je manje važno…osjećaj je bitan…Dali će to biti „obećanje ludom radovanje“ ćemo tek vidjeti…

- 20:24 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.05.2006.

Zona sumraka…

Bila je to sredina ljeta…dan je bio sunčan i sparan…sat je pokazivao tri poslijepodne …i ništa nije naslućivalo na ono što će se dogoditi…
Niotkud je započeo puhati vjetar … crni oblaci su se u par minuta navukli na do tad sunčano nebo…toliko se smračilo da je se činilo da je večer…vjetar je puhao sve jače popraćen snažnim pljuskom…struje je nestalo a u kući je bio potpuni mrak …brat i mama su pokušavali zadržati vrata od ograde da se ne otvori…nisu mogli…stolice su letjele po dvorištu kao da su od papira…
Ja sam bila mala i bojala sam se …mama nas je brzo uvela u kuću…došli smo do kupatila da se tamo sakrijemo…voda je navirala iz svih otvora…pogledala sam prema prozoru i vidjela da voda prolazi ispod okvira kroz zid…gledajući taj užas pomislila sam da je to kraj…mama nas je pokušavala smiriti ali u glasu joj se vidjelo da je i ona prestravljena…otrčali smo do sobe…tepih je bio natopljen vodom…kroz luster je išao mlaz …
Nismo više znali kamo da se sklonimo od tog nevremena… sve je ličilo na zonu sumraka…tako nestvarno…
Cijela oluja je trajala svega 15ak minuta ali meni se činila kao da je prošla vječnost…prestalo je tako naglo kao što je i došlo…kao da je netko stisnuo prekidač…ponovno je nastupio sunčan ljetni dan…ali nije prošlo bez posljedica…izašli smo na ulicu i imali smo što i vidjeti…vjetar je odnio crijep sa naše kuće…Svi susjedi su poizlazili van sa nevjericom i strahom u očima…Iako je i kod drugih bilo štete činilo se da je vihor vjetra prošao upravo kroz naše dvorište …svi su priskočili u pomoć kako bi što prije pokrili kuću…sve je plivalo...
Prije par dana sam se prisjećala tog dana sa mamom…priznala je da je i nju bilo strah i da je mislila da je to bio kraj … ali izvukli smo se…

- 14:24 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 24.05.2006.

Životne nedaće

Kada nam se dogodi neki problem u životu mislimo da je to najveća katastrofa…da dalje ne možemo…da više ništa neće biti isto…da je to ravnu smaku svijeta…vrijeme prođe…mi preživimo…osvrnemo se na taj događaj…i osmjehnemo se… ne možemo vjerovati da smo se zamarali takvim sitnicama…

Kada je došlo vrijeme upisa na fakultete za moju generaciju ja sam se prijavila na 2 fakulteta…i pala prijemni na oba…ja koja sam cijeli život prolazila sa 5…koja sam voljela i željela učiti…ja od koje su svi očekivali da ću proći bez problema nisam uspjela…Za mene je to bila katastrofa…nisam mislila da ću moći dalje…osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši…bile su to gorke suze…Osim što sam bila razočarana svojim neuspjehom bilo me je sramota što nisam ispunila očekivanja svih…Nisam izlazila jer sam se bojala pitanja: „I što si upisala??“ Nitko me nije mogao utješiti…ni moji bližnji ni činjenica da još imam jesenske rokove…
Sada, 4 godine poslije, ponosna sam apsolventica… upisala sam se na sljedećem roku…

Kada se sjetim onih vremena vidim da to nije bila nikakva katastrofa…taj događaj me naučio da se život sastoji i od padova…i da što nas ne ubije čini nas jačim…samo treba hrabrosti dignuti se i nastaviti…jer svaki je dan početak ostatka našeg života….

P.S. nije me bilo dugo jer nam je komp bio pokidanno…sve se izbrisalo…pa sam ja u međuvremenu otišla kući…ali sad sam ovdjewave….

- 11:16 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

Moralni sud

Što je moral??
“Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što zlo. Moral je nešto objektivno kao oblik društvene svjesti, sistem običaja, navika, normi. To je zahtjev društva za određenim ponašanjem, odnosno, principima koji određuju kako nešto treba da bude.“
Tko određuje što je moralno a što ne?? Kažu društvo…a društvo čine pojedinci…uvijek postoje pojedinci koji su jači i glasniji od ostatka…dakle moral određuju ti pojedinci…
Jasno je da moraju postojati određena pravila koja će regulirati međuljudske odnose jer bi inače ovaj svijet bio još veći kaos nego što je sada …a to nam ne treba…
No kada netko nama presudi svojim moralom vrlo smo brzi sa tvrdnjom „tko si ti da meni sudiš; tko je tebe postavio da predstavljaš moral??“
Roditelji svojoj djeci nastoje usaditi moralna načela i poštenje…naučiti ih običajima i normama ponašanja…naravno nekada ne uspiju…ali se trude… No pitam se što bude sa onom djecom čiji su roditelji očiti primjer nedostatka morala i društvene svijesti?? Dali oni imaju ikakvu šansu da postanu dio moralnog društva?? I kako tražimo slične sebi ta će djeca odrasti i naći nekog poput sebe…imati zajedničku djecu…ta će djeca postati druga, treća generacija koja nije imala priliku biti naučena moralu…Znam, moral i ponašanje se ne uči samo kod kuće…ali iz nekoliko primjera mogu reći da se ni u školi ne može puno utjecati na to pogotovo ako iza te djece stoje roditelji koji su spremni dizati bunu na svaku stvar koja nije u skladu sa njihovim stajalištima…onda ni učitelji i učiteljice nemaju puno prostora za „usadit“ nešto…
No postoji jedna divna stvar zvana „savjest“ koja nam unutrašnjim glasom govori kada je nešto dobro a kada loše...mi samo trebamo biti spremni na slušanje…pa onda i ona gore spomenuta djeca imaju priliku da razbiju taj krug…i da putem vlastite savjesti prosude što je ispravno…

- 17:03 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2006.

Sukob

Sukobi su svakidašnja pojava…javljaju se zbog sukoba mišljenja…sukoba interesa ili jednostavno zbog karaktera…Iako nisu skoro nikada ugodni nekada su upravo neizbježni…
Inače ne volim sukobe i izbjegavam ih koliko mogu...radije se povučem nego uđem u otvoreni sukob...znam da to nije dobro i da se treba izboriti za svoje stajališta ali jednostavno ne mogu...jer obično ja završim u suzama i ne postignem ništa s time jer unesem previše osjećaja u sve pa me to pogađa... A pogotovo ne volim kada se nađem u sukobu jer imam osjećaj da sam ja kriva …
Neki dan sam bila na probi jednog zbora sa prijateljicom...obje smo bile prvi puta tamo a ljude smo znali onako iz viđenja...to samo po sebi mi je izazivalo neku nelagodu jer se ja u nepoznatom društvu ne mogu opustiti... pa djelujem šutljivo a neki to protumače i kao umišljenost... No atmosfera je bila ležerna pa smo se i mi nekako uklopile...
Taj zbor nije nekog službenog tipa (crkveni zbor mladih) pa smo se više zezali nego radili...no jedna cura je se ozbiljno zagrijala za to pa je se počela derati na ostale što se smiju i šale...na to je reagirao kapelan koji je inače opušten i uvijek spreman na šalu...rekao je da se ne smije tako obraćati drugima...na to je ona krenula galamiti i na njega, da ih on nasmijava i da stalno ometaju...rekao joj je da je to zadnji puta da se ona izderala na njega i tu je počeo otvoreni sukob između njih dvoje...neću birati strane i govorit tko je od njih bio u pravu jer sam tamo bila prvi puta i ne znam ih dobro, ali mogu reći kako je svima ostalima, a pogotovo meni bilo strašno neugodno...našli smo se između dvije vatre…svi su zašutili i gledali u pod...ja sam htjela propasti u zemlju ili pobjeći od tamo...osjećala sam se kao da na mene galame...koliko god imali jedno ili drugo pravo tu su raspravu trebali ostaviti za nasamo...Sukob je trajao nekoliko minuta i nakon toga naravno da ništa nije bilo kao prije...kapelan je pokušao ponovno uspostaviti ležernu atmosferu ali ubrzo nakon toga je proba završena i svi su se razbježali...
Sutradan se ta cura došla ispričati za ispad …rekla je da je jednostavno pukla, jer ona kada radi onda radi i ne voli miješati vrijeme za zabavu sa vremenom za rad…na neki način je i razumijem ali ipak nije trebala reagirati na takav način…

- 14:49 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2006.

"Izvan domašaja uma"

Naš um je nevjerojatan instrument neograničenih mogućnosti…ali činjenica je da ga ne iskorištavamo i njegov potencijal ostaje…vjerojatno je 99% čovjekovih mogućnosti neiskorišteno
ponašamo se poput obitelji koja ima na raspolaganju golemu palaču, ali radije boravi u nekom kutku podruma“
Moto današnjice je: brže, jače, bolje…svijet usmjeren na materijalno bogatstvo i vanjski sjaj… Bezbroj savjeta kako učvrstiti tijelo, nabildati mišiće, skinuti suvišne kile, ispeglati bore…No nismo li nešto zaboravili?? Brinući se za svoju vanjštinu jesmo li zaboravili na svoj zakržljali duh koji vapi za širenjem?? Kada ste zadnji puta osjetili onu pravu istinsku sreću koja nije potaknuta vanjskim materijalnim podražajima?? Jednostavno da ste zadovoljni sobom u dnu duše…sve treba ravnotežu pa tako i naš duh se treba razvijati usporedno sa našim tijelom…
Živimo u užurbanom svijetu...sve je danas "fast"... fast food, fast cars...A gdje žurimo, hoće li nam nešto pobjeći? Ili nas netko proganja? Ne znam. Ljudi većinu vremena provode radeći poput strojeva, bez razmišljanja…uvijek kao da smo korak do sna...Civilizacija usmjerena na materijalni svijet, na ovladanje prirodom stvorila je velika tehnološka postignuća, ali nitko nije mislio na cijenu toga… Ponekad se pitam dali su naši preci bili sretniji, zadovoljniji…nisu imali ove sve „prednosti“ koje se nama nude na raspolaganje, ali čini mi se da je život bio lakši i jednostavniji…sve se odvijalo lagano, bez opterećenja…ljudi su odvajali vremena za zajedništvo… A mi? Zastanemo li da pomirišemo ruže??

„Sjediš prikovan, kao u zatvoru.
Sve je mračno kao u crnoj noći.
Ne znaš hoćeš li još uopće živjeti.
Ali tvoj duh je jači od tvoga tijela.
On opet pali svjetlo,
možda samo jedno posve slabo svjetlo.
Ali ti ipak možeš opet malo vidjeti.“


- 21:52 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.05.2006.

Sudbina...

Život kakav živimo…život kakav želimo…kažu da svatko bira svoj put…ali prepreke na tom putu biraju nas…mogu nas skrenuti sa našeg puta…zustavit nas u ostvarenju snova…želja…

Bila je ta cura…najbolja u razredu…uvijek je prolazila sa odličnim…bila draga i pristojna…dobra prijateljica…moja prijateljica…Imala je svoje snove… svoje planove…Još kao mala shvatila je da je život težak…roditelji su joj se rastali, oni su ostali sa majkom koja je bila psihički bolesna…sa 15 godina morala se odseliti…otac je dobio skrbništvo…Bilo je teško ali ona se prilagodila…

Približavao se kraj srednje škole i svi smo razmišljali o faksu…i ona je o tome pričala…veselila se…Ali odjednom je prestala biti vesela…povukla se…nije htjela reći što je muči…postala je drugačija…Saznali smo da je trudna…to joj je srušilo sve nade i snove koje je do tada imala… Škola je završila i svi smo se upisali na fakultete osim nje, osobe koja je to najviše zaslužila…
No tu nije bio kraj njezinoj priči…odselila se kod dečka…vjenčanje je bilo u planu…oni su živjeli sa njegovim roditeljima…ona je radila po cijele dane oko kuće…bila je vrijedna…ali svekrvi nije odgovarala…počela je sinu govoriti laži o njoj…on je povjerovao…istjerali su je iz kuće…trudnu…Kod oca se nije mogla vratiti pa je otišla majci…znala je da ni tamo ne može dugo ostati…Odselila se daleko u nepoznatu okolinu…rodila je dijete…mislila je da nikada neće vratiti se kući…Ali sudbina je htjela drugačije…U njemu su se javili očinski osjećaji…otišao je po nju…sada su zajedno…vratili su se kući…jesu li sretni…to sumnjam…jeli ona sretna…zbog djeteta jeste…Rekla mi je nemoj: „nikada reći nikada…ja sam mislila da se ovo meni ne može dogoditi….ali prevarila sam se…mislila sam da se nikada neću vratiti kući…sada znam da je život neizvjestan i ništa nije sigurno“

- 23:16 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.05.2006.

Hodočašće



Pula…arena…20 000 mladih…duh vjere u zraku…ushićenje…pjesma…Ja jedna od 20 000…To se ovih dana događalo u Puli….Nezaboravno iskustvo….

Krenuli smo u pola 5 u subotu ujutro…Iako je bilo prerano za naša mjerila svi su stigli sa osmijehom na licu…nismo mogli skriti oduševljenje…Put je trajao 10ak sati a cijelo vrijeme se busom orila pjesma uz gitare…neizostavna je bila himna ovog susreta koju smo morali izvježbat…KAP JEDNA MALA…Jedino što je ometalo naše raspoloženje je bila kiša koja nas je pratila cijelim putem…čak i 10ak kilometara od Pule je pljuštilo…i onda smo stigli… Nismo mogli vjerovati…tamo je bilo sunčano, vedro i toplo…
Bog nam je podario prekrasno vrijeme kako bi smo mogli zajednički slaviti Njega…Domaćini su se pobrinuli da imamo okrijepu cijelo vrijeme…U programu prije mise su nas zabavljale brojne glazbene grupe, a pozdravio nas je i Lino…
Misa je protekla u prekrasnom raspoloženju…uz pjesmu i molitvu…tisuće glasova i molitava su bili usmjereni ka Bogu…Oduševila me srdačnost nepoznatih mladih ljudi koji su bili spremni pomoći...pružiti ruku iako se nismo znali...osjetilo se prisustvo Duha...nakon toga smo izvan arene pjevali…širili transparente i pozdravljali se...
Zatim su nas busevi razvezli po župama gdje je bilo organizirano prenoćište…Mi smo bili smješteni u Poreču…Sutra smo išli na misu u baziliku…sve je bilo u duhu mladeži pa je misa bila popraćena uz ples i ritmički pljesak…pozdrave i predstavljanje grupa...Bilo nas je odasvud...od Slavonije..Hercegovine...Zagorja...Nakon toga je sljedio ručak u hotelu i povratak kući…Pjesma i ples po busu su trajali do samog povratka…
Iskustvo koje će mi ostati u sjećanju cijeli život…
Jel tko od vas išao na susret??

- 21:01 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2006.

Snovi...tajni polusvit...

Kažu da su snovi odraz naših želja, iščekivanja…naših strahova…odraz duše…
Netko sanja u boji…netko crno-bijelo…nečiji snovi su bez tona…drugi imaju jasan zvuk…
No jedno je zajedničko, svi sanjamo osjećaje…Nekada su to osjećaji sreće, uzbuđenja, radosti…ali nekada se javlja strah, jeza, tuga, bijes, tjeskoba…to onda zovemo noćne more…
I ti osjećaji su tako stvarni da nas nekada drže čak i kada se probudimo…
Postoje razne sanjarice i tumači snova koji nam pokušavaju objasniti što koji pojam u snovima znači…suze znače sreću…ako trčiš u snu znači da u javi bježiš od nekog problema…i još bezbroj toga…
No ne vjerujem da je ti sve tako jednostavno da se može klasificirati u kategorije…snovi su proizvod našeg uma, koji je toliko složen da ga se ne može nikada do kraja istražiti…
Da li nas snovi mogu upozoravati na neku opasnost?? Da li možemo snovima predvidjeti neke događaje?? Ili to već spada u znanstvenu fantastiku??
Kada sam imala 15ak godina sanjala sam da se sestra i ja igramo u dvorištu…pogledala sam prema nebu i vidjela kako ogroman komet pada upravo prema nama…strah je bio stvaran…mi smo se zagrlile i zažmirile…i tada sam se probudila… Par dana kasnije sam pročitala u novinama kako je upravo tih dana neki komet prolazio jako blizu zemlji … Jeli to bila slučajnost ili nešto drugo?? Ne znam!
Jedno vrijeme sam imala neobjašnjive noćne more…sve su bile vezane uz kuću koju su moji roditelji počeli graditi kada sam se ja rodila…ali nikada nismo u njoj živjeli…išli bi tamo za vikende ili preko ljeta. Te more su trajale mjesecima i bile su strašne…
Ne znam zašto mi je ta kuća predstavljala kuću straha, jer nikada mi se tamo nije ništa strašno dogodilo…Iako sam imala samo 10ak godina još se sjećam svih detalja iz tih snova…Bili su to snovi puni krvi…U snovima je kuća bila puna tajnih prolaza, skrivenih soba i pomičnih zidova i tajnih prolaza…i uvijek me je netko progonio i ja sam se morala skrivati…
Dugo me je bilo strah ići tamo…
Da li su ti snovi upućivali na opasnost u budućnosti?? Ili neko potisnuto sjećanje iz prošlosti?? Vrijeme će pokazati…

- 20:35 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2006.

Mit o savršenstvu

Već sam vam jednom pisala o opsesiji izgledom…o tome kako sam i sama bila uvučena u taj začarani krug…opsjednuta svojom kilažom…nezadovoljna svojim izgledom…

Ovih dana se priča o kampanji za stvarnu ljepotu…Ali preko svih mogućih medija se nameće to savršenstvo…idealne proporcije , kilaža…Nije ni čudo što nam je izgled postao tako važan, kada se ne može otvoriti ni jedan časopis a da nema savjeta kako postići to savršenstvo…kako izgubiti 5 kg za tjedan dana … kako se riješiti celulita…kako biti seksi …Čak i u časopisima za tinedžerice ih se podučava da budu seksi…

Nedavno sam naišla na jedan ANA blog. Ispočetka nisam skužila da se radi i blogu posvećenom anoreksiji. Autorica je bila tinedžerica… u box-u je navela svoju visinu u trenutnu kilažu…nisam mogla vjerovati kako misli da je debela jer je bila visoka oko 170cm a teška svega 45 kg…U postu je opisivala koliko je pojela i kako je sve povratila…bila je ponosna na sebe…

Iako kada sam ja bila u tim godinama nije bilo toliko pritiska javnosti na savršeni izgled, ja sam zamišljala kakve bi sve pothvate trebala poduzeti da bi bila savršena…
Pa da to podijelim sa vama…na licu nisam bila zadovoljna svojim nosom (imam prćast nos odnosno zavrnut malo prema gore), zatim mi se nisu sviđali moji zubi jer imam veliki razmak na sredini (iako su mnogi govorili kako je to simpatično kao kod Madone). Zbog tog kompleksa sam uvijek pokrivala usta kada sam se smijala (to često i danas radim). Na tijelu nisam bila zadovoljna svojim malim grudima, preširokim ramenima i leđima, širokim strukom, kratkim nogama, debelim listovima… čak mi se nisu sviđala ni moja stopala ..jednostavno nisam se smatrala lijepom i zbog toga sam patila…

Iako i danas nisam zadovoljna u potpunosti sa sobom (a rijetko tko je ) naučila sam živjeti sa svojim sitnim manama i ne opterećivati se time…

Enjoy the power and beauty of your youth. Never mind. You will not understand the power and beauty of your youth until they have faded. But trust me, in 20 years you’ll look back at photos of yourself and recall in a way you can’t grasp now how much possibility lay before you and how fabulous you really looked.
You are NOT as fat as you imagine.


- 23:00 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 21.04.2006.

Nadnaravno iskustvo...



Vjerujete li u duhove?? Nešto nadnaravno?? Moj stav o tome je nejasan...Gdje ide duša nakon što napusti tijelo?? Dali ide u vječnost ili se zadržava neko vrijeme među nama?? Ne znam odgovore na ta pitanja...

No vjerujte mi da sam jednom doživjela nešto jako čudno, jezivo i da i danas ne mogu objasniti što se to zbilo...
Bilo je to prije 5-6 godina...još sam živjela kod kuće...spavala sam sama u dnevnom boravku...u noći me nešto probudilo, nikakav zvuk, jednostavno sam se probudila...ležala sam na leđima, otvorila sam oči...bila je mjesečina tako da je u prostoriji bilo dosta svijetlo...u sobi nije bilo nikoga (što je i logično). Odjednom sam osjetila kako me netko ili nešto pomiče...sa leđa sam se okretala na bok...nisam mogla vjerovati...htjela sam se pomaknuti, ustati... ali nisam mogla...bila sam potpuno ukočena...tijelo mi je bilo ispruženo i polako se okretalo protiv moje volje... kada sam došla do bočnog položaja prestalo je ... ali ja se još uvijek nisam mogla pomaknuti...bila sam prestravljena...nisam mogla vjerovati što mi se to događa...Svom snagom sam se pokušala pomaknuti...makar mali prst...nisam uspijevala...Ne znam koliko je to stanje trajalo... par minuta...Odjednom sam se uspjela pomaknuti ... skočila sam i upalila televizor...nikoga nije bilo...Prekrstila sam se i počela moliti...

Još i sada kada se toga sjetim prođu me trnci...još ni sada ne znam što mi se dogodilo...znam da nije bio san!!
Imate li vi objašnjenje??


P.S evo se ja konačno vratila pa se sada bacam na čitanje....

- 22:28 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2009  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

moja razmišljanja

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Ne propustite...


Carpe diem!

Zamislite da postoji banka koja Vam svakog jutra na račun položi 86.400 kuna. No, nema prijenosa na idući dan, pa banka svake večeri skine s računa iznos koji niste iskoristili toga dana. Što bi ste u tome slučaju činili?
Povukli svaku kunu, naravno!

Svatko od nas ima takvu banku. Zove se VRIJEME. Svako nam jutro daruje 86.400 sekundi. Svake noći otpiše kao izgubljeno ono vrijeme koje niste koristili u dobru svrhu. Nema prijenosa vrijednosti za drugi dan. Nema prekoračenja. Svaki Vam dan otvara novi račun. Svake noći spali neiskorišteni ostatak. Ne iskoristite li dnevni polog-gubitak je vaš. Nema povratka. Morate živjeti sada, na današnjem depozitu. Investirajte ga tako da izvučete najviše za svoje zdravlje, sreću i upijeh. Sat otkucava! Iskoristite svoje vrijeme!!

Posjetite
mima
run´n´gun
pegy
Extion
horsey
malo čudovište
just me
Hopes&Fears
otrovna iva
škorpion

SANJAJ

Kada te svijet okrutni guši,
a sve oko tebe u bezdan se ruši,
u snove kreni, zatvori oči,
ljubav koju želiš
u snove pretoči.
Ma, možda će i koja suza poći
na topli jastuk
u zagrljaju noći.
Al dok god je tebe,
postoji nada,
zatvori oči,
sanjaj sada...



"Ako smo prevareni
nek to traje pola dana.
Ako smo nesretni
nek to traje jedan čas.
Ako smo sretni
nek to traje čitav život
jer sreća, to je ljubav
a ljubav je cijeli život."

Mudre izreke


*Mislim, dakle postojim.
*Tko je odsutan, ne dobiva ništa.
*Djela, ne riječi.
*Prijatelj je polovica duše.
*Umjetnost je duga, život je kratak.
*Nauči biti zadovoljan malim.
*Griješiti je ljudski.
*Svatko je kovač svoje sreće.
*Nije zlato sve što sija.
*Znanje je samo po sebi moć.
*Pravi prijatelj je kao drugo "ja".
*Istina je gorka.
*Riječi lete, a ono što je napisano ostaje.
*Hrabar je onaj tko pobijedi sebe.


PROĆI ĆE..

Ne žali za onim što je prošlo
Ne čezni za onim što ne može biti
Ne boj se onog što treba doći
Ako je tužno - jednom će proći.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se