U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Sve je kao pre... Jutros sam se probudila s umorom u nogama. Tragove vikend borbe sa skijaškim stazama na Jahorini još uvijek osjećam. Ništa za to. Važnije je nešto drugo, srce je puno. Skijanje u paru nakon 27. godina je fantastičan doživljaj. Sreći nema kraja.
Jahorina, ljepotica, ogrnuta bijelim ogrtačem, okupana suncem, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Osobito mene.
Sve je kao „pre“. Rajska dolina, Gola Jahorina, Poljice, Šator, Prača...Snijeg, sunce, miris borovine, cvrkut ptica...
Samo objekti, čuvari uspomena naše mladosti; ferijalni dom „Šator“, dom „Partizana“, „SSK-a“, hotel „Jahorina“, stara i nova „Košuta“, stoje razvaljeni, bez prozora, golih i izgorjelih zidova.
Uspomene žive na prve korake, ples na skijama, na svirku Index-a, razvlačenje harmonike Harisa Đinovića, prve ljubavi, prve prevare... Lijepa li si Jahorino moja... Vrijeme, vreme, vrime je lijepih sjećanja.