|
Zbirka pjesama:
PRIDAVANJE ZNAČAJA
Čedomir Čolović
|
Tepljuh
srijeda, 22.06.2005.
BEZVREMENO MJESTO
Grožđe se suši
u kasno ljeto,
dok prezrelo podne,
poljupcem bronze,
oglušuje se o poziv svoj.
Stepenice poljske penju se
na nebo začaranih svodova,
po tvrdoj svilenoj paučini,
gdje tavani su zvučnih voda.
Dok sumrak sinji
mrzne se i kasni.
Pluća vjetra
udahnjuju u ljušturu kućnu
noćno sjemenje i dah mira.
Širiće se ona od zračne svježine
i duhovi njeni,
u večernjem dimu modrom,
propjevaće.
|
ponedjeljak, 13.06.2005.
Kuća koje nema
Stojimo na kućnom pragu
i gledamo niz polja, što
kiša ga zakićena perjanicom škropi,
a veče ogrnuta kabanicom tame njiše se.
Iza nas nema kuće iz koje bi
strujio miris tek skuhane večere.
Iza nas nema dječje cike i kliktanja.
Ne smijemo se okrenuti prema predjelu
požutjelom i prezrelom,
u kojem oblak posrće od udarca,
dok glas iz mraka govori da konju opada griva,
a rana na bedru, što vuk mu je zada ugrizom,
sporo zarasta u oblogu ljekovitih trava,
jer konj je star i ne sjeća se više.
Zaljubljeni smo u nadu što kiša je prikaza
nad večernjim gladnim poljem.
Tuđa kiša u tuđem sutonu se dimi,
u maglini, dok iz tobolca mokra,
razgovarajuć u toplu predvečerju,
vadimo prost duvan ljuta okusa i zamatamo
u novine davne, po kojima otoci plove u magli.
Na isječku, istrgnutu iz važne cjeline,
vidi se, piše, ko da je juče štampano:
"5.9.1919...dolje, dolje laž, dolje hrv
zapravo zaleđen salon ---dolje sve --- živil
Novo mora doći i ja vjerujem u novo --- ono
doći...",
ali tekst izgara u duvanskom pepelu. I gar
u ustima godi. Crtež olova u tragu lišaja, na
surovoj kori, dok nas prožima drhtavica
od razjapljene rane,
iza nas raskriljene, pred noćju i prikazama.
To vrhunski je domet lirskog mučenja pred
glogovim
kocem i dječji magarčić, što leti nebom u snu.
Osušeno goveđe crijevo, njiše se na vjetrovitu brijestu,
škripeći o grane mraka kog doseže glas
promuklog čekića iz kovačnice svijeta i zalogaji
nad glavama: bezglave ptice ili plamsaj ognja
u čađavu dolu,
dok stojimo na kućnom pragu,
kuće koje nema,
a iza nas razjapljena rana gruša se preglasno.
|
subota, 04.06.2005.
NIČIJA ZEMLJA
Nitko nam ne može oduzeti veče
koja otvara vrata neba,
burno jato galebova
i dotok Golfske struje.
Ulazimo, ne kucajući,
na ljusku groma, kao plodovi njeni,
pa kažemo: dobra veče vama
što ništa vam ne treba.
|
|
|