Tepljuh
ponedjeljak, 13.06.2005.
Kuća koje nema
|
Stojimo na kućnom pragu i gledamo niz polja, što kiša ga zakićena perjanicom škropi, a veče ogrnuta kabanicom tame njiše se. Iza nas nema kuće iz koje bi strujio miris tek skuhane večere. Iza nas nema dječje cike i kliktanja. Ne smijemo se okrenuti prema predjelu požutjelom i prezrelom, u kojem oblak posrće od udarca, dok glas iz mraka govori da konju opada griva, a rana na bedru, što vuk mu je zada ugrizom, sporo zarasta u oblogu ljekovitih trava, jer konj je star i ne sjeća se više. Zaljubljeni smo u nadu što kiša je prikaza nad večernjim gladnim poljem. Tuđa kiša u tuđem sutonu se dimi, u maglini, dok iz tobolca mokra, razgovarajuć u toplu predvečerju, vadimo prost duvan ljuta okusa i zamatamo u novine davne, po kojima otoci plove u magli. Na isječku, istrgnutu iz važne cjeline, vidi se, piše, ko da je juče štampano: "5.9.1919...dolje, dolje laž, dolje hrv zapravo zaleđen salon ---dolje sve --- živil Novo mora doći i ja vjerujem u novo --- ono doći...", ali tekst izgara u duvanskom pepelu. I gar u ustima godi. Crtež olova u tragu lišaja, na surovoj kori, dok nas prožima drhtavica od razjapljene rane, iza nas raskriljene, pred noćju i prikazama. To vrhunski je domet lirskog mučenja pred glogovim kocem i dječji magarčić, što leti nebom u snu. Osušeno goveđe crijevo, njiše se na vjetrovitu brijestu, škripeći o grane mraka kog doseže glas promuklog čekića iz kovačnice svijeta i zalogaji nad glavama: bezglave ptice ili plamsaj ognja u čađavu dolu, dok stojimo na kućnom pragu, kuće koje nema, a iza nas razjapljena rana gruša se preglasno. |
- 09:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Ožujak 2012 (1) Siječanj 2006 (2) Rujan 2005 (1) Srpanj 2005 (2) Lipanj 2005 (3) Svibanj 2005 (5) Travanj 2005 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||