NA KAVI BEZ PREDSJEDNIKA

četvrtak, 17.08.2017.

O ONOM ŠTO ME HRANI, drugi dio: Rižoto i ostale sitne životne mudrosti


Jedno od "običnih" jela s kojima nažicam komplimente i od najvećih gunđala svakako je neka od varijacija na temu rižota: povrtni, juneći, s temeljcem kao i bez njega, na bijelo, šumski, you name it… I koliko god se talijanska kulinarska tradicija hvalila autohtonošću rižota, kao i svakom drugom klasiku, standardne francuske tehnike kuhanja čine Arborio žitaricu najboljom verzijom same sebe. U čemu je tajna? Zrnca zahtijevaju puno pažnje. Ako moraš pogledati na kutiju koliko se dugo sugerira kuhanje, već si u problemu. Nije to za tebe. Primi se juhe iz vrećice. Sigurno je sigurno.

To je glavni razlog zašto ga ne radim češće u posebnim prilikama. Doduše, svaka prilika sa mnom i nije nego posebna. Naime, skuhana riža nije poznata po strpljenju, dovršava se tek minute pred serviranje, a to je obično vrijeme kad me počnu salijetati moje uobičajene kompulzije poput vječnog cjepidlačenja oko čaša koje sam priredila za vino ili razmaka na koji sam postavila tanjure od ruba stola. Kad u silnoj panici još moram iznjedriti prvoklasni rižoto, osjećam se, pretpostavljam, poput beskrajno nesigurnog muškarca u krevetu. A pravi rižoto nervozu kao tajni sastojak, dakako, ne trpi.
Svojevremeno me u prepisci jedini srednjoškolski prijatelj vrijedan spomena rastavio na proste faktore prisjećajući se "mog" rižota.

Temperaturna inverzija
Dobro se ja sjećam tvog rižota. Ne samo zato što je bio vanserijski ukusan, već zato što sam tada po prvi puta u životu vidio jednu drugu Ninu - uplašenu, onako simpatično smotanu i do kraja iskrenu. Na neki način me to asocira na onu priču "Carevo novo ruho". Zamijenili smo tada uloge - prvi i zadnji puta. Bilo mi je neizmjerno drago vidjeti te tvojim očima, jer ja sam se uvijek kraj tebe tako osjećao "pomalo uplašen i nesiguran"!


Ono što on tada nije znao pa će upravo saznati je da sam ja te jebene gljive ganjala dva tjedna po Branimircu od trenutka kad je ovlaš spomenuo kako voli sve s gljivama a čija je nabavka automatski postala moja životna misija jer mi se sviđao malo više nego što to pristojno prijateljstvo sugerira. I sve do fatalne nedjelje, kad je bio zakazan ručak, gljive nisam našla. Poprilično jasno se sjećam kako su mi se u hodu noge oduzimale u zadnjem obilasku tržnice, netom pred ručak, s mišlju da ću ih nabaviti pa taman mi to bilo posljednje u životu. Tako je i bilo. Njegov želudac bio je pun, on i više nego zadovoljan a meni je trebalo nekoliko dana da dođem k sebi od stresa.

I koliko god bilo zavodljivo, u ovom ljubavnom pohodu jelo mi nije naročito pomoglo, ali višekratno su moja uputstva za pileći rižoto otvarala vrata ljubavnicima nekih mojih kolegica. Ili su one barem tako sramežljivo tvrdile.
Od nedavnih uspjeha pohvalila bih se rado onim kako sam preobratila zakletog mrzitelja riže, susjeda koji se igrom slučaja našao na ručku gdje je serviran i moj rižoto od tikvica. Ižmikani šezdesetogodišnjak ispričavao se dok ga je grabio po četvrti put (pored stola krcatim i drugim jelima) uz opasku kako u životu nije pojeo ništa bolje. Umjesto da puknem kao nar pod naletom ega, pomislih – Zamisli da provideš cijeli jedan život jedući krivi rižoto. Nije li to tragedija epskih razmjera?

17.08.2017. u 00:18 • 4 KomentaraPrint#

subota, 22.07.2017.

O ONOM ŠTO ME HRANI, prvi dio: Uvertira



Većina prisutnih se sjeća da sam svojevremeno nešto pisala, a dio tog i pustila da bezbrižno i, uglavnom, neprimijećeno levitira u virtualnoj crvotočini. Kako se malo tog događa bezrazložno, ili da budem preciznija: besposljedično, tako se nanizalo i mnogo razloga zbog kojih sam prestala bilježiti svoja zapažanja. Jedan od njih je bio i trenutak kad sam sastavila popis esencija koje raspiruju moju ionako neukrotivu znatiželju i, sukladno tom, motiviraju da egzistiram u formi studiozno čeznutljivog fotona. Tad sam shvatila da, usprkos plamtećoj želji da zaronim u svaku od tih tematika bezuvjetno i do gubitka daha, nisam sposobna izreći nešto suvislo o tom. Beskrajno me je rastužila činjenica da niti o jednom predmetu svog interesa, kojeg tako strastveno proučavam, nisam sposobna reći apsolutno ništa. Podbacila sam u tom nastojanju kao neisplakana, inatljiva suza koja bi nepovratno olakšala sve što se tad moglo olakšati. Na popisu tema nalazili su se: more, glazba, ljudi, putovanja, dobra literatura, film/kazalište i bezvremenska estetika.

Deset godina kasnije, potaknuta nekim novim prozorima koje mi je život otvorio u zadnje vrijeme, htjedoh sklepati par rečenica o hrani i ostalim nečistim silama. Da se ne lažemo: intimna priča o hrani sve je osim banalna i jednostavna; to je slojevita intriga o koječemu pa tako i o meni, barem o onakvoj kakvom se zamišljam u uzoritim prilikama a prilike za stolom su upravo svečane. Svi koji misle da znaju nešto o meni nemaju sumnje u to da li je hrana za mene zajebancija. Doduše, bilo je već nekih pritužbi da ja ionako sve shvaćam previše ozbiljno. Kao što neki kroz život idu vođeni mačem ili perom, odabirem svoj trag krčiti primarno kuhačom.

Budući da održavam vrlo uzak krug ljudi u svi sferama života, pa tako i u ovom virtualnom, svi ste manje-više imali priliku probati nešto iz moje kuhinje. Kuham rado i često, pogotovo za ljude do kojih mi je stalo. Isto tako, uživam i u tuđim naporima, u intimi biranog društva ili u dobrom restoranskom iskustvu.

Koliko god je moje shvaćanje krajnje subjektivno, toliko sam uživala čitajući sljedeći ulomak s jednog bloga. U kojoj sam se mjeri mogla prepoznala u ovom opisu prosudite sami.

“Na Visu već godinama odsjedam u apartmanu šjore Nine G. Šjora Nina je predivna gostoljubiva domaćica i kuharica, visoka oko 170 cm i teška oko 100 i koju kilicu. Šjora Nina voli kuhati ali voli i jesti, za početak dovoljno sličnosti za obostrano simpatiziranje. Šjora Nina nema restoran, bar ne registriran, ali kuha gostima ribu koju muž ulovi, peče janjetinu pod pekom, radi višku pogaču, božanstvenu rožatu i hib.
Ako ju želite naljutiti, dovoljno je da ne pojedete sevirano jelo. Ako se ne naljuti, jako će se rastužiti, a ja nikada nisam želio rastužiti i još manje naljututi šjoru Ninu i nikada nisam ništa ostavio. I tako je iz godine u godinu naše uzajamno razumijevanje bivalo sve veće, naši gurmanski razgovori sve duži, dok me prije koju godinu nije jednom svečano pozvala u kuhinju, a to je više nego da vas pozove u spavaću sobu. U njenu kuhinju, dok radi, nema pristup ni njen muž.”
(tekst među navodnicima preuzet je s bloga Pellaprat)

22.07.2017. u 21:02 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Komentari da/ne?

Free Web Counter

hit Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se