ponedjeljak, 25.06.2018.
O ONOM ŠTO ME HRANI, treći dio: Kandirana tortura
Inspiracija za izradu osobitog deserta bitno je složenija i intimnija od svakodnevnog poriva za nečim hranjivim.
Poslastica dolazi zadnja, kao nagrada, kao finalni touché logičnog i ukusnog hranidbenog slijeda, te kao takva je sve samo ne zakašnjela, naknadna misao. To je točka usijanja u kojoj gosti, ako se još nekim čudom drže na nogama, moraju popadati ničice pred kulinarskim umijećem. Zavedeni adiktivnim svojstvom šećera, preklinju da u što skorijoj prilici uprizorite nastavak bakanalija. E, to ja zovem desertom. I, ne, to nikad nisu palačinke. S čim god.
Slatko od mene zahtijeva posebnu vrstu angažmana. Izrada ambicioznijeg deserta iziskuje mnoge odlike, kojima po prirodi karaktera ne obilujem: zahtjevna priprema, bezuvjetno povjerenje u recept, izuzetna preciznost i sitničavost, beskrajno strpljenje, zavidno poznavanje kemije, minimalan prostor za improvizaciju, strogo kontrolirani uvjeti, nježna završna ruka… Jebena tortura, kad bolje porazmislim! A povrh sveg, nisam ljubitelj sladunjavih podražaja. Dobra stvar je što stvaaaarno volim ozbiljne izazove. I zadovoljne goste.
Svi mi imamo neku tetu, mamu od kolege, susjedu, “ženu koju je oženio tvoj otac i nije ti majka, ali je nećeš zvati maćehom jer to još od jebene Snjeguljice sugerira da je zla a ti se ne bi htjela miještati u to”, koja već dvadeset godina pravi jako dobar kolač. Istinabog, svaki put joj uspije. Svaki put je netko zatraži i recept. Ali za tih dvadeset godina i pavijan bi naučio peći jedan te isti kolač. I znao bi recept napamet.
Ako to možemo tako nazvati, “problem” s mojim pristupom desertima je što nikad ne radim neke općepoznate uspješnice. Zaboravite na čupavce, šapice, kiflice i štangice. Najčešće su u pitanju kompleksne torte (ili dekonstrukcije istih), do desetak slojeva, nerijetko po uputama profesionalnih kulinarskih instituta. Osim tog, vjerojatnost da ćete probati istu slasticu kod mene dva puta je poprilično malena, jer izradu u pravilu ne ponavljam. Ideja nije naročito preseratorska kako možda zvuči - gledam na to kao prakticiranje, koje će isprobavanjem različitih komponenti u skorijoj budućnosti učiniti me spremnom složiti personaliziranu kompoziciju baš za birane goste. Tako ću znati kako i za koga upariti mrkvu, bademe, bijelu čokoladu i naranče ili prekrojiti marcipan s malinama i gorkim kakaom.
Na kraju dana, skrušeno bih priznala da put do gostiju u deliju, podjednak je onom kad sve jednostavno i neslavno završi - u kanti za smeće.