četvrtak, 17.08.2017.
O ONOM ŠTO ME HRANI, drugi dio: Rižoto i ostale sitne životne mudrosti
Jedno od "običnih" jela s kojima nažicam komplimente i od najvećih gunđala svakako je neka od varijacija na temu rižota: povrtni, juneći, s temeljcem kao i bez njega, na bijelo, šumski, you name it… I koliko god se talijanska kulinarska tradicija hvalila autohtonošću rižota, kao i svakom drugom klasiku, standardne francuske tehnike kuhanja čine Arborio žitaricu najboljom verzijom same sebe. U čemu je tajna? Zrnca zahtijevaju puno pažnje. Ako moraš pogledati na kutiju koliko se dugo sugerira kuhanje, već si u problemu. Nije to za tebe. Primi se juhe iz vrećice. Sigurno je sigurno.
To je glavni razlog zašto ga ne radim češće u posebnim prilikama. Doduše, svaka prilika sa mnom i nije nego posebna. Naime, skuhana riža nije poznata po strpljenju, dovršava se tek minute pred serviranje, a to je obično vrijeme kad me počnu salijetati moje uobičajene kompulzije poput vječnog cjepidlačenja oko čaša koje sam priredila za vino ili razmaka na koji sam postavila tanjure od ruba stola. Kad u silnoj panici još moram iznjedriti prvoklasni rižoto, osjećam se, pretpostavljam, poput beskrajno nesigurnog muškarca u krevetu. A pravi rižoto nervozu kao tajni sastojak, dakako, ne trpi.
Svojevremeno me u prepisci jedini srednjoškolski prijatelj vrijedan spomena rastavio na proste faktore prisjećajući se "mog" rižota.
Temperaturna inverzija
Dobro se ja sjećam tvog rižota. Ne samo zato što je bio vanserijski ukusan, već zato što sam tada po prvi puta u životu vidio jednu drugu Ninu - uplašenu, onako simpatično smotanu i do kraja iskrenu. Na neki način me to asocira na onu priču "Carevo novo ruho". Zamijenili smo tada uloge - prvi i zadnji puta. Bilo mi je neizmjerno drago vidjeti te tvojim očima, jer ja sam se uvijek kraj tebe tako osjećao "pomalo uplašen i nesiguran"!
Dobro se ja sjećam tvog rižota. Ne samo zato što je bio vanserijski ukusan, već zato što sam tada po prvi puta u životu vidio jednu drugu Ninu - uplašenu, onako simpatično smotanu i do kraja iskrenu. Na neki način me to asocira na onu priču "Carevo novo ruho". Zamijenili smo tada uloge - prvi i zadnji puta. Bilo mi je neizmjerno drago vidjeti te tvojim očima, jer ja sam se uvijek kraj tebe tako osjećao "pomalo uplašen i nesiguran"!
Ono što on tada nije znao pa će upravo saznati je da sam ja te jebene gljive ganjala dva tjedna po Branimircu od trenutka kad je ovlaš spomenuo kako voli sve s gljivama a čija je nabavka automatski postala moja životna misija jer mi se sviđao malo više nego što to pristojno prijateljstvo sugerira. I sve do fatalne nedjelje, kad je bio zakazan ručak, gljive nisam našla. Poprilično jasno se sjećam kako su mi se u hodu noge oduzimale u zadnjem obilasku tržnice, netom pred ručak, s mišlju da ću ih nabaviti pa taman mi to bilo posljednje u životu. Tako je i bilo. Njegov želudac bio je pun, on i više nego zadovoljan a meni je trebalo nekoliko dana da dođem k sebi od stresa.
I koliko god bilo zavodljivo, u ovom ljubavnom pohodu jelo mi nije naročito pomoglo, ali višekratno su moja uputstva za pileći rižoto otvarala vrata ljubavnicima nekih mojih kolegica. Ili su one barem tako sramežljivo tvrdile.
Od nedavnih uspjeha pohvalila bih se rado onim kako sam preobratila zakletog mrzitelja riže, susjeda koji se igrom slučaja našao na ručku gdje je serviran i moj rižoto od tikvica. Ižmikani šezdesetogodišnjak ispričavao se dok ga je grabio po četvrti put (pored stola krcatim i drugim jelima) uz opasku kako u životu nije pojeo ništa bolje. Umjesto da puknem kao nar pod naletom ega, pomislih – Zamisli da provideš cijeli jedan život jedući krivi rižoto. Nije li to tragedija epskih razmjera?