NA KAVI BEZ PREDSJEDNIKA

subota, 22.07.2017.

O ONOM ŠTO ME HRANI, prvi dio: Uvertira



Većina prisutnih se sjeća da sam svojevremeno nešto pisala, a dio tog i pustila da bezbrižno i, uglavnom, neprimijećeno levitira u virtualnoj crvotočini. Kako se malo tog događa bezrazložno, ili da budem preciznija: besposljedično, tako se nanizalo i mnogo razloga zbog kojih sam prestala bilježiti svoja zapažanja. Jedan od njih je bio i trenutak kad sam sastavila popis esencija koje raspiruju moju ionako neukrotivu znatiželju i, sukladno tom, motiviraju da egzistiram u formi studiozno čeznutljivog fotona. Tad sam shvatila da, usprkos plamtećoj želji da zaronim u svaku od tih tematika bezuvjetno i do gubitka daha, nisam sposobna izreći nešto suvislo o tom. Beskrajno me je rastužila činjenica da niti o jednom predmetu svog interesa, kojeg tako strastveno proučavam, nisam sposobna reći apsolutno ništa. Podbacila sam u tom nastojanju kao neisplakana, inatljiva suza koja bi nepovratno olakšala sve što se tad moglo olakšati. Na popisu tema nalazili su se: more, glazba, ljudi, putovanja, dobra literatura, film/kazalište i bezvremenska estetika.

Deset godina kasnije, potaknuta nekim novim prozorima koje mi je život otvorio u zadnje vrijeme, htjedoh sklepati par rečenica o hrani i ostalim nečistim silama. Da se ne lažemo: intimna priča o hrani sve je osim banalna i jednostavna; to je slojevita intriga o koječemu pa tako i o meni, barem o onakvoj kakvom se zamišljam u uzoritim prilikama a prilike za stolom su upravo svečane. Svi koji misle da znaju nešto o meni nemaju sumnje u to da li je hrana za mene zajebancija. Doduše, bilo je već nekih pritužbi da ja ionako sve shvaćam previše ozbiljno. Kao što neki kroz život idu vođeni mačem ili perom, odabirem svoj trag krčiti primarno kuhačom.

Budući da održavam vrlo uzak krug ljudi u svi sferama života, pa tako i u ovom virtualnom, svi ste manje-više imali priliku probati nešto iz moje kuhinje. Kuham rado i često, pogotovo za ljude do kojih mi je stalo. Isto tako, uživam i u tuđim naporima, u intimi biranog društva ili u dobrom restoranskom iskustvu.

Koliko god je moje shvaćanje krajnje subjektivno, toliko sam uživala čitajući sljedeći ulomak s jednog bloga. U kojoj sam se mjeri mogla prepoznala u ovom opisu prosudite sami.

“Na Visu već godinama odsjedam u apartmanu šjore Nine G. Šjora Nina je predivna gostoljubiva domaćica i kuharica, visoka oko 170 cm i teška oko 100 i koju kilicu. Šjora Nina voli kuhati ali voli i jesti, za početak dovoljno sličnosti za obostrano simpatiziranje. Šjora Nina nema restoran, bar ne registriran, ali kuha gostima ribu koju muž ulovi, peče janjetinu pod pekom, radi višku pogaču, božanstvenu rožatu i hib.
Ako ju želite naljutiti, dovoljno je da ne pojedete sevirano jelo. Ako se ne naljuti, jako će se rastužiti, a ja nikada nisam želio rastužiti i još manje naljututi šjoru Ninu i nikada nisam ništa ostavio. I tako je iz godine u godinu naše uzajamno razumijevanje bivalo sve veće, naši gurmanski razgovori sve duži, dok me prije koju godinu nije jednom svečano pozvala u kuhinju, a to je više nego da vas pozove u spavaću sobu. U njenu kuhinju, dok radi, nema pristup ni njen muž.”
(tekst među navodnicima preuzet je s bloga Pellaprat)

22.07.2017. u 21:02 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Komentari da/ne?

Free Web Counter

hit Counter