MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA


Get your own Poll!










"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.







Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (3)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (13)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


...komentari ima ih/nema ih

design: Viky

font: ×

slika: ×

Opis bloga

Blog posvećen misterijima svijeta, kriptozoologiji, i parapsihologiji sve od Yetija, Ogopoga do NLO-a, duhova i puno, puno više. Uživajte i možda otkrijete nešto zanimljivo



Get your own Poll!



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
duh_vremena
Death Of A Planet
Na Rubu Znanosti
Na granici mogućega
Telekineza
Dnevnici-NLO-a
Para(ne)normalan
Plejade
Galaksija forum
Dokumentarci
fx-files
2012
UFO
BeyondTheSilence
Skriveno
serije, filmovi, knjige

Misteriji, Kriptozoologija i Parapsihologija

Atlantida:najveća misterija prošlosti

Bermudski trokut (prvi dio)

Bermudski trokut (drugi dio)

Bermudski trokut (treći dio)

Drevni astronauti

Divlja djeca

Egipatska magija

Fantomski otoci

Gospodari noći: vampiri

Loptaste munje

Ljudi u svemiru

Na Zemlji su živjeli divovi?

MISTERIJI

M’kele M’bembe i ostale nemani

Morska čudovišta (prvi dio)

Morska čudovišta (drugi dio)

Orang-Pendek

Paranormalna iskustva

Parapsihologija: potraga za šestim čulom

Parapsihologija: duhovni pratioci

Parapsihologija: levitacija

Parapsihologija: mentalne fotografije

Parapsihološki fenomeni

Paranormalni snovi

Prapovjesne nemani

Rapa Nui-Uskršnji otok

Sve o vješticama (prvi dio)

Sve o vješticama (drugi dio)

Tajanstvene pojave na Mjesecu

Tajne zvjezdanih prostranstava

Tajne Stonehengea

Teleportacija

Tunguska eksplozija (prvi dio)

Tunguska eksplozija (drugi dio)

Tunguska eksplozija (treći dio)

Ufo svjedočanstva

Ukleti jedrenjaci (prvi dio)

Unutar NLO-a (prvi dio)

Unutar NLO-a (dugi dio)

Vu-Quang-misteriozni jelen

Zagonetke čovječanstva: Egipat (prvi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (drugi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (treći dio)

Zagonetne pojave

Žrtve otmica (prvi dio)

Žrtve otmica (drugi dio)

Žrtve otmica (treći dio)

Yeti











srijeda, 15.07.2009.

ŽIVOT POSLIJE SMRTI

MOŽE LI SE VRATITI IZ MRTVIH?
Velika mračna praznina, a onda, odjednom, blješteča misteriozna svjetlost, i, osječanje neopisivog blagostanja... Da li bi to mogao biti raj ili efekti halucinacije? Što je pokazala jedna znanstvena anketa?
Bert C. bio je jedan od onih za koje bi se moglo reći da su bili mladi i perspektivni kadrovi. Uspješan, poželjan u društvu i cijenjen vlasnik ateljea za građevinarstvo, volio je "vlast, slavu i novac". Njegova deviza bila je: rad i samo rad!
Tako je živio sve do jedne večeri kada je doživio srčanu krizu i kada su se njegov život i pogled na smisao života potpuno promijenili. Dok je bio na operacijskom stolu, njegovo srce je zatajilo. Prestalo je kucati!


NEVJEROJATNO ISKUSTVO
"Osječam da bol raste, a potom ništa. Svjetlo i zvuk se gase. Razmišljam: ubili su me! Oko mene, opažam paniku, opću užurbanost i veliko uzbuđenje. Ipak, moja zebnja nestaje. Uranjam u totalno blagostanje... I osječam nešto čudno. Kao da izlazim iz svoga tijela. Iznenada upadam u tamnu sferu. I dok se ona cijepa, pojavljuje se svjetlost, gore lijevo. Dolje, opažam ljekare, materijalni svijet, u pokretu. Cijelo moje biće se širi u toj svjetlosti, ja sam u raju. Osječam koliko mora biti divno ići dalje...

Odjednom osječam dvije snažne veze: to je moj sin. Ne mogu ga napustiti. Idem dalje?!... Ne, ne idem! Izgledalo mi je da to dvoumljenje traje cijelu vječnost... Za to vrijeme, dolje, pokušavaju da me vrate u život. Srce počinje kucati. Vračam se u moje tijelo. Osječam hladnoću operacijskog stola... Bol! Strašna bol!..."
Dvadeset godina kasnije, Bert nije zaboravio to što je doživio na pragu smrti. Tokom tog "putovanja" kojeg opisuje kao pravu "katalizmu", činilo mu se da je imao pristup nekom drugom "nivou spoznaje, da je shvatio smisao života. Napustio je sina, živi od danas do sutra, ne trči za materijalnim uspjesima. Trudi se da bude korektan prema drugim osobama".
Pomirio se s Bogom i više se ne boji smrti!
Na kraju tunela, činilo mu se, da vidi cjelokupni strip svog života. Da li je Bert zaista doživio putovanje ka onome svijetu?!...

ASTRALNA PUTOVANJA
Ovo pitanje je sasvim umjesno, s obzirom da njegov slučaj nije usamljen. Prema jednoj nizozemskoj studiji, u situacijama bliskim smrti više od 20 posto osoba doživjljava neku vrstu iskustva kojoj su specijalisti dale ime NDE (Near Death Experience - blisko iskustvo sa smrču).
Najinteresantnije je to što, bez obzira na dob, spol, nacionalnost, kulturu ili religiju pripovijedača, sve priče prezentiraju iste dodirne točke. Posebno što neki svjedoci, primjerice djeca, nikada nisu čuli razgovore o tome prije nego što su doživjeli vlastito iskustvo.

Uopćte "povratnici, govore o osječanju izuzetnog blagostanja; o tome da su napustili svoje tijelo, te da su ga posmatrali sa visine. Nekima se čini da su usisani u veliku tamnu prazninu, ponekad opisanu kao dugi tunel; govore o pojavi blješteće svijetlosti, misteriozne i neodoljivo privlačne; o susretu sa poznatim osobama ili sveštenim licima; o okolini nezamislive ljepote, o reviji ubrzanog života; o shvatanju da "njegov čas još nije došao; i nazad o neugodnom povratku u svoje tijelo.
Obično, preživjeli žive samo neke od pomenutih etapa, a vrlo često sve etape istovremeno. U pet posto slučajeva, putovanje na "onaj svijet" vezuje se sa pravim "silaskom u pakao"!Bilo kako bilo, dobro ili loše iskustvo, svjedoci insistiraju na činjenici da je nemoguće riječima opisati sve što su doživjeli ali da je sve bilo savršeno realno.
Ove neobične astralne avanture ostavljaju, konačno, prilično pozitivne rezultate! Mnogobrojni "povratnici" postaju humaniji, tolerantniji, manje gramzivi, prepuštaju se porodicama i odgoju svoje djece. Večina izjavljuje da se više ne boji smrti, svi su uvjereni da su obustavili neprijateljstva.
Ipak, po definiciji, smrt je mjesto odakle se niko ne vraca. Kako je moguće da su se neki vratili? Što je NDE?


ŠTO SE DOGAĐA
Za tradicionalnu znanost "blisko iskustvo sa smrČu" (NDE) nije ništa posebno. VeČina neurobiologa smatra da se jednostavno radi o halucinacijama što ih je proizveo ugroženi mozak. Točno je da pred neminovnošču smrti, stresom, umorom ili strahom, mozak često gubi kontakt s vanjskim svijetom (loša veza sa čulnim organima) i uznemiri se (neuroni se nasumice aktiviraju bez povezivanja sa čulnim centrima). Pretpostavka je, smatraju znanstvenicima, realna i prihvatljiva.
Medutim, smatraju drugi istraživači, bilo bi nedopustivo prebrzo regulirati račune sa NDE. Jer, ako su ti fenomeni zaista halunacije koje proizvodi mozak, kako objasniti da uzimaju tako izuzetne oblike?
Izaći iz svog tijela, putovati kroz tunel, vidjeti defile svog života... Sve nam se to čini neobičnim i složeniji, zar ne?
Dr. Susan Blackmore, britanska psihologinja, smatra da nije potrebno biti na pragu smrti da bi se doživjelo jedno takvo neobično iskustvo. Uzimanje halucigenih sredstava, droge, napadi migrene ili epilepsije, seanse opuštanja ili meditacije..., mogu dovesti do sličnih doživljaja. Prema studiji provedenoj u Bristolu, 20 posto stanovništva moglo je imati osječanje da izlazi iz svog tijela... I to u trenutcima kada su se jednostavno odmarali!
Što to pokreće i izaziva utisak da čovjek osjeća da se nalazi u unutrašnjosti svog tijela?
Činjenica da opaža dah vjetra na svom licu, bol od uboda, bol od opekotine, težinu nečije ruke na svom ramenu... Upravo to ga čini živim i postojanim. Lišen tih osječanja, čovjek bi bio samo duh. To se upravo događa tokom "izlaska iz tijela". Glede više ili manje realnih scena što ih "povratnici" opisuju, one su konstrukcije mozga na bazi mrvica percepcije, sječanja i mašte.

SVE JE OBJAŠNJIVO
Kako se sluh gasi posljednji od čula, preživjeli je mogao napabirciti neke dijelove razgovora. I, u specifičnoj tjeskobi trenutka, on vjerovatno panično nastoji shvatiti što se događa. Čak i u jako lošem stanju, sječat će se udesa, bolnice, kirurga; boli u trenutku srčane krize i eventualno informacija (o operaciji, primjerice) koje je dobio posredstvom televizije ili čitanjem.

Fotka priče dobijena je putem čula i sječanja pa mašta nema problema da popuni rupe i proizvede viziju blisku onome što se uistinu dogodilo. Najzad, ako vam činjenica da su opisane scene viđene kao iz aviona izgleda neobična, pokušajte se sjetiti što ste radili jutros za doručkom...
Vidjeli ste samo svoju ruku kako zamače kruh u mlijeko ili možda čak i kuhinju, stol i sebe lično, kao da se promatrate?
A što je sa tunelom?!... Putovanjem kroz dugi mračni tunel?!...
Vjerovatno se radi o najučestalijoj vrsti halucinacija i najjednostavnijim proizvodima mozga, smatraju znanstvenici. Jedna od tri osoba već je vidjela tu epizodu.
Defile svog života?!... Što reći o njemu? Kako ga objasniti?
Klasika (taj fenomen se redovno proizvodi tokom napada epilepsije) koja baš i nije tako misteriozna. Tokom slučajnih povečanja aktivnosti, nije neobično da mozak "pali" neke zaboravljene dijelove sječanja. I to je to!
Što se drugih svjetova tiče, neosporno, oni su najvjerovatnije plod naše mašte. U trenutku umiranja čovjek vidi ono što očekuje da vidi. Osobe na samrti, sveštena lica, očekuju putovanje u svijet kojem se nadaju ili kojeg se boje...
Večina duhovnih tradicija vjeruje u duh koji napušta tijelo. Tako, čak i ako se okvir i ličnosti mijenjaju, zavisno od nacionalnosti li religije pojedinca, svjedočanstva su slična.
Da li je NDE proizvod naše mašte?
Preživjeli su uvjereni da je stvarno sve ono što su vidjeli za vrijeme svojih navodnih astralnih izleta. To je d odatna činjenica koju treba pripisati na račun njihovog zamagljenog mozga, nesposobnog da sagleda granicu izmedu imaginarnog i realnog.
Pa, kako saznati ima li života poslije smrti?...
Misterija ostaje. U osnovi, oni koji su umrli neće se vratiti da nam to ispričaju!

Vidjeti sebe kako leti kroz mračan tunel prema svjetlosnom izvoru, plod je poremečaja vizuelnog korteksa. Ova moždana struktura prima informacije koje šalje mrežnica i prenosi ih na točke zadužene za formiranje slika. Tokom "bliskog iskustva sa smrču" (NDE), korteks više nije u vezi sa mrežnicom. Potpuno izgubljen, emitira signale nasumice, lišene smisla.
Pošto je više od polovine kortikalnih celija posvečeno formiranju slika u majušnoj zoni u centru našeg vidnog polja, dva puta su veće šanse da se svjetleća točka upali u tom centralnom dijelu nego na periferiji. Rezultat: prva slika mogla bi biti svjetleća centralna točka na crnom dnu.
Kako je aktivnost korteksa sve snažnija, svjetleće točke upalit će se na periferiji. Centralna točka će se progresivno povečavati sve dok ne ispuni vidno polje. Da li bi to mogla biti slika predstavljena kao tunel?


ODGOVOR: nikada nečemo saznati dok smo živi tako da možda saznamo sutra, možda za 10god., a možda puno, puno kasnije

Nastavlja se...



~ komentiraj (2) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 09.07.2009.

RAPA NUI-USKRŠNJI OTOK

OKAMENJENI ASTRONAUTI
Nijedan otok na svijetu nije toliko usamljen kao sto je Uskršnji otok. Smješten je u beskrajnom Pacifiku, nasuprot lileanske obale, ali je od nje udaljen više od 4000 kilometara. Prvi otolki susjedi nalaze se na sjeveru, u Polineziji, i udaljeni su gotovo nezamislivih 3800 kilometara. Zbog toga se na Uskršnji otok rijetko dolazi brodom, a avioni na jedinoj avionskoj liniji iz Santijaga (Cile) polijeću samo dva puta tjedno. U njima je teško dobiti mjesto i karte se nerjetko rezerviraju i godinu dana unaprijed.
Pored karakteristične usamljenosti, Uskršnji otok krije i nebrojne tajne. O njegovoj prastaroj zagonetnoj prošlosti gotovo se ništa ne zna. Ali se zna da je na otoku živio narod koji je imao svoj jezik, svoju kulturu, svoju povijest i svoj jezik. Stoljećima su otočani na posebnim dasčicama strpljivo bilježili kronike svog vremena, ali su katolički misionari, proglašavajuči ih “đavoljim djelom”, sve uništili i spalili, namečući gostoprimljivim otočanima svoja vajerovanja. Tako su završili najdragocijenija svjedočanstva iz povjesti najmisterioznijeg otoka na svijetu.


KO SU I ODAKLE SU?
Posjetioce Uskršnjeg otoka najviše fascinira uobičajni prizor: svuda, duž kamenitih obala uzdižu se kameni divovi, “moai”, nerjetko i 22 metra visoke statue od otvrdlog vulkanskog kamenja. Ima ih ukupno 276 i očigledno predstavljaju ljudska tijela sa duguljastim glavama, velikim ušima i ovalnim očima čije su bjeonjače pravljene od morskog sedefa. Osim toga, 53 kamena kolosa imaju na glavi i čudnovate crvene kamene šesire,
Niko danas ne zna točno u koju su svrhu preci današnjih stanovnika otoka pravili "kamene bogove", niti koga su ti šutljivi kolosi uopće predstavljali. Po mišljenju većine istraživača, oni nikako ne predstavljaju otočane, jer tipični oblik lica kamenih statua uopće ne odgovara njihovom obliku lica.

Da li su ti kipovi, koji kao da čuvaju Uskršnji otok, okamenjeni drevni astronauti, možda portreti bića iz nekog stranog svijeta, iz dalekih zvjezdanih prostranstava, kako misli švicarski pisac Erih fon Deniken? Ili je možda ova jedinstvena galerija pod vedrim pacifičkim nebom, okamenjeni spomenar koji nas podsjeća na močne stanovnike legendarne Zemlje Mu, pacifičke verzije Atlantide? Ko su i šta su ti nijemi kameni divovi? O čemu sanjaju i što nam poručuju?

DOŠLI SU SA ZVIJEZDA
Postoji bezbroj teorija i bezbroj neuvjerljivih odgovora. Ipak, najnovija teorija koju su postavili američki naučnici, govori o njihovoj nevjerovatnoj sličnosti sa likovima sa statua, pronađenih u runama najstarijeg južnoameričkog grada Tiahuanakau. Ovaj grad na Andama, nalazi se u blizini legendarnog jezera Titicaca(spomenuto jezero u temi M’KELE M’BEMBE I OSTALE NEMANI), u samom graničnom području između Perua i Bolivije, poznat je po čuvenoj Kapiji Sunca, najvrednijoj arheološkoj ostavštini čije šifre i kodove znanost još uvijek nije uspjela da dešifrira. Povijest Tiahuanaka zadire u najdublje vrtloge vremene a puni sjaj doživio je prije skoro tri tisuće godina. Njegovi hramovi, popločani trgovi i veličanstveni kameni kipovi, svjedoče o visoko razvijenoj kulturi čiji su pripadnici oko 1100. godine iznenada napustili sve što su do tada podizali i nestali u nepoznatom pravcu. Prema drevnim legendama, tada vladajući bog-kralj Kon Tiki pretrpio je u jednom boju užasan poraz i nakon toga se sa malobrojnom svitom preživjelih povukao preko mora - možda na Uskršnje otoku?

Udaljenost – kako će se ispostaviti - nije mogla da bude razlog koji bi to onemogučio. Norveški istraživač Tor Hajerdal to je 1947. godine i dokazao sa svojim splavom Kon-Tiki, napravljenom prema antičkom uzoru. Prepuštajući se pacifičkim vjetrovima i morskim strujama, Hejerdal je uistinu sa peruanske obale uspio stiči do Polinezijskog otočja.
Ako je stvarno bilo tako, onda se realno može zamisliti da su relativno primitivni i gostoprimljivi polinezijski otočani kao bogove prihvatili bjegunce iz Tiahuanaka, koji su bili na visokom kulturnom nivou i koji su im podizali kamene spomenike nalik bogovima u koje su vjerovali. A ko su bili njihovi bogovi i odakle su došli?
Najstarije legende najčešće govore o zagonetnim misionarima što su stigli iz dalekih zvjezdanih prostranstava donoseći narodima Pacifika i Južne i Srednje Amerike visoka znanja iz matematike, astronomije i graditeljstva.
Ali, ma kako vjerojatna bila ova teorija - čovjek zasigurno nikada neće saznati da li je ona i točna.

NASTAVLJA SE...



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

petak, 03.07.2009.

DIVLJA DJECA

KNJIGA O DZUNGLI
Moglo bi se reći da je to najpoznatija legenda u svijetu. Ona već skoro tri tisuće godina uzbuđuje maštu mališana i nadahnjuje umjetnike, koji uzaludno pokušavaju stvoriti djelo dostojno njenog fascinantnog sadržaja...
Vrijeme događaja: osmo stoljeće prije naše ere. Mjesto: obale talijanske rijeke Tibar. Glavne ličnosti: blizanci po imenu Romul i Rem. Sve ostalo je vec odavno poznato. Da ne bi postali nasljednici rimske krune, njihov djed, kaže možda najpoznatija legenda na svijetu, zli i pokvareni imperator, nareduje da se Romul i Rem pogube!
Saznavši za tu strašnu odluku, sirota majka čini što je u tim okolnostima mogla učiniti: svoje blizance stavlja u pletenu korpu, i prepuštajuči ih sudbini, pušta ih niz rijeku Tibar. Zahvaljujući riječnoj matici, korpa je plutala sve dok je na jednom sprudu nije pronašla brizna vućica, koja je zahvaljujuči majčinskim instiktima, pregladnjele mališane podojila, a zatim odnijela u svoj usamljeni brlog i othranila. Kada su odrasli, kaže legenda, Romul i Rem su osnovali najblistaviji grad antike - Rim!


NEPOUZDANA STATISTIKA
Od tada pa do danas mnogi istraživači i znanstvenici pokušavaju odgovoriti na jednu misteriju: postoje li uistinu divlja djeca?! Djeca koju su othranilie i odgojile divlje zvijeri?!
Poznati francuski publicist L. Malsones tvrdi da su divlja djeca neosporna činjenica. Ona ne postoje samo u egzotičnim i antičkim legendama. Ona egzistiraju i danas. I ne samo u dzunglama Afrike, Azije i Južne Amerike. Ima ih i u Europi. Doduše, u mnogim slučajevima njih ne odgajaju samo vučice, već i majmuni, medvjedi, pa čak i leopardi, a poznati su i slučajevi gdje su roditelje zamijenili psi ili kojoti, kao u slučaju američkog nacionalnog junaka Pecossa Billa!
Malsones tvrdi da su u raznim krajevima svijeta - od 1344. godine do zaključivanja prvog izdanja svoje zanimljive knjige "Divlja djeca" - pronadena 53 divlja djeteta, a od tada do danas, koliko nam je poznato, otkriveno ih je jos nekoliko.
Najnoviji slučajevi zabilježeni su u Indiji. Sredinom maja 2001. godine, svjetske novinske agencije javile su iz New Delhia dvije gotovo senzacionalne vijesti. Prva se odnosi na dječaka Sudama Pradama, koji je kao 12-godisnji dječak, nestao u dzungli dok je sakupljao drva za ogrev. Događaj se odigrao 1990. godine i rođaci kod kojih je Sudam živio bili su uvjereni da je mrtav. U travnju 2001. godine, međutim, indijski su seljaci prijavili lokalnoj policiji da su u dzungli, u grupi divljih primata koji su skakali s drveta na drvo, primijetili obnazeno kosmato stvorenje nalik divljem čovjeku. Organizirana hajka urodila je plodom - u rukama policije našao se divljak, zbunjen i preplašen. Umjesto riječi ispustao je neartikulirane glasove. No, nije bilo sumnje da se radi o mladicu koji je odrasto među divljim životinjama, daleko od ljudi i civilizacije.
Zahvaljuči ogromnoj policijskoj i novinarskoj istrazi, nakon tridesetak dana, ustanovljen je identitet divljeg mladića. Otac davno otpisanog i već prežaljenog Sudama Pradama prepoznao je svog sina, a kako su pisale lokalne novine, i on je prepoznao neke članove porodice i svoj dom, ali nije uspio komunicirati s njima, jer je potpuno zaboravio jezik!

PANIKA U NEW DELHIJU
Drugi slučaj je mnogo zanimljiviji, pa je stoga za vrlo kratko vrijeme postao udarna tema informativnih radio-televizijskih emisija, bulevarske stampe i svjetskih tabloida. Sredinom srpnja 2001. iz indijskog glavnog grada, novinari su javljali da indijska policija nema dovoljno vozila kojima bi intervenirala na svim mjestima odakle stižu panične dojave o susretima sa supersnažnim čovjekom-majmunom, koji je izazvao nezabilježenu paniku i histeriju u New Delhiju i njegovim prigradskim naseljima.
Posljednja žrtva tog čudovišnog stvorenja bila je trudnica koja je poginula dok je pokušavala pobječi, jer su susjedi počeli vrištati da se približava čovjek-majmun. Preživjeli očevici ispričali su policiji da je riječ o biću obraslom gustom dlakom, visokom izmedu 135 i 185 centimetara, s oštrim metalnim noktima, kacigom na glavi i raznim zavojima. The Times of India poveo je novinarsku istragu i ustanovio da su na tijelima mnogih ljudi, koje je napao divlji čovjek, ostale neobične ozljede. Neimenovani policajac otkrio je novinarima lista The Statesman sumnju da se radi o skupini maskiranih ljudi koji teroriziraju neuke ljude, a zamjenik sefa policije u Istočnom Delhiju, Manoi Kumar Lal, izrazio je svoju bojazan da bi medu stanovništvom moglo doći do tragične histerije.
To raspoloženje najdrastičnije je osjetio lutajući dugokosi jogin Jamir koji je tumarao ulicama kada je na njega nevjerojatnom silinom nasrnula razjarena rulja, brutalno ga premlatila i predala policiji vjerujuči da su uhvatili opakog čovjeka-majmuna.

Panika se širi a policija priznaje da je potpuno neuspješna u lovu na tajanstvenog divljeg čovjeka, koji je samo u jednoj noći, navodno, viđen na 50 različitih mjesta u glavnom gradu Indije. Policajac Suresh Roy, izjavio je novinarima kako je potvrđeno 12 napada u samo jednoj noći, čime je ukupni broj napada na ljude premašio 65. Večina prepada grozomornog divljeg stvorenja odigrala se u New Delhiju, Ghaziabadu i Noidi. Poričući da je policija dobila naredbu da puca čim vidi monstruma, Suresh Roy navodi da su liječnici prema ozljedama žrtava došli do zakljucka da opaki napadač nije ni životinja, a ni čovjek!
Bez obzira hoće li indijska policija ikada otkriti da se iza identiteta nasrtljivog i opasnog čovjeka-majmuna krije neki maštoviti psihopata ili će potvrditi da je riječ o divljem čovjeku, daleko najpoznatije priče o divljim dječacima, koji su odrasli u dzungli, medu divljim životinjama, svakako su one o Tarzanu i dječaku Mogliju, glavnom junaku jedne od najčitanijih knjiga svijeta - "Knjige o dzungli", engleskog književnika i nobelovca Rudyarda Kiplinga (1865-1936). Kako se o njima, njihovom nastanku i njihovim uzbudljivim avanturama, gotovo sve zna, nećemo se mnogo baviti njihovim interesantnim biografijama.
Ispričat ću vam neke druge, manje poznate autentične priče...

POPUT VUČIJIH MLADUNACA
Zahvaljujući jednom misionaru evangelističke crkve, svečeniku indijskog podrijetla A. L. Singhu, koji je u London 1920. godine poslao detaljno izvješće, svijet je saznao za potresnu sudbinu dvoje napuštene indijske djece, koje je - zajedno sa svojim mladuncima - odgajala jedna vučica.
Boraveći u tihom i egzotičnom Midnapuru, engleski je misionar saznao da se u blizini tog gradića okrzenog nepreglednim dzunglama, s vremena na vrijeme, u pratnji vučice pojavljuje i dvoje malih čovjekolikih stvorenja, sjajnih i preplašenih očiju, koji svojim pojavama plaše seljake i napadaju stoku. A. L. Singh je organizirao hajku i uskoro otkrio njihovu jazbinu. Vučica je ubijena na licu mjesta a u brlogu, zajedno s dva vučja mladunca, pronađene su i dvije divlje djevojčice - osmogodišnja Kamela i 18-mjesečna Amela!
Gotovo izbezumljene od straha sirote djevojčice, koje su preživjele tešku traumu organizirane hajke i bile svjedocima užasne smrti njihove "majke" vučice, odvedene su u jedno midnapursko sirotište gdje su dugo vremena, pod očitim stresom, odbijale hranu, ponašajuči se prema ljudima poput vučijih mladunaca - divlje i s nepovjerenjem!
Kamela i Amela nisu mogle stajati na nogama, ali su bile veoma brze kada bi trčale četveronoške; nisu naučile da spavaju u postelji, već su se jedna uz drugu privijale i tako spavale; nisu naučile da se smiju niti da govore, a u prisustvu ljudi najčešće bi prijeteći rezale i ispuštale ljutite neartikulirane glasove. Divlje djevojčice su imale izvanredno razvijena čula mirisa i sluha; pokazivale su paničan strah od vatre; izbjegavale su zatvorene prostorije i bezbroj su puta pokušale bježati kako bi se domogle slobode!

Njihov jelovnik bio je krajnje siromašan i jednoličan: isključivo su pile mlijeko i jele sirovo meso, ali je Kamela s vremenom pocela jesti i kašu spravljenu od riže i žitarica. Kada je godinu dana nakon hvatanja Amela umrla, Kamela je skoro pune dvije godine neutješno tugovala i plakala. No, okružena pažnjom sestara misionarki, divlja je devojčica u sirotištu živjela još sedam godina i za to vrijeme naučila se kretati uspravno, nositi odjeću, jesti kuhanu hranu i da s mnogo manje straha komunicira s ljudima. Čak je naučila i oko pedeset engleskih riječi, koje je koristila u svakodnevnom životu. Umrla je sa šesnaest godina, ali je njena mentalna zrelost - kako su znanstvenici ustanovili - bila zapanjujuće niska, na razini trogodišnjeg djeteta!

DIVLJI DJEČAK IZ FRANCUSKE
Ništa manje potresna nije ni priča o Victoru, divljem dječaku iz Avignona. On je, kažu ljetopisi, davne 1799. godine bio senzacija o kojoj se raspravljalo i na francuskom dvoru. Pronađen je u dubokim i neistraženim šumama južne Francuske i zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proučavali europski znanstvenici. No, ni s Victorom nije išlo baš lako i bez poteškoča. Ubrzo nakon hvatanja, uspio je izmaknuti pažnji svojih čuvara i ponovo netragom nestane. Sljedečih se šest mjeseci krio u šumama Avignona, uspješno izbjegavajuči organizirane potjere i policijske zasjede. Uhvačen je u blizini sela St. Servena, u trenucima kada je onemocao od stalnog skrivanja, progona i gladi, tragao za hranom.
Nitko nikada nije saznao koliko je Victor dugo bio prepušten surovoj divljini, ali se moglo zaključiti da je tamo odrastao i stekao životinjske instikte. Preko vrata je imao dugu i opasnu brazgotinu, pa su francuski znanstvenici zaključili da je, najvjerojatnije, još kao malo dijete u polumrtvom stanju ostavljen u šumi kako bi izdahnuo.
Kada je uhvačen mogao je imati izmedu 11 i 12 godina i bio je visok oko 140 centimetara. Njegovo mršavo, ogrubjelo divlje lice neprekidno se gršilo, a svaki čas je trljao oči i opasno skrgutao snažnim zubima. Nije mogao mirovati na jednom mjestu, pa se u prostoriji kretao tamo-amo, poput kakve zarobljene zvijeri. Nije podnosio ničije društvo i svojim je oštrim zubima ujedao svakog tko bi mu se približio.
Victor nikada nije zaplakao, a njegovo lice bilo je bezizražajno - nikada nije odavalo unutarnje raspoloženje. Volio se kretati nag, nije podnosio nikavu odjeću, niti je želio da spava na krevetu ili na posteljini. Nije znao govoriti, niti je hranu prepoznavao po izgledu. Jeo bi tek pošto bi dobro onjušio ono što je pred njega stavljeno.
Prvih su se mjeseci o divljem dječaku brinuli službenici seoske uprave u Svetom Sernenu, ali kako se vijest o Victorovom hvatanju brzo pročula Francuskom, grupa pariških znanstvenika uputila je vlastima zvanični zahtjev da se "divlji dječak iz Avignona" obavezno prebaci u neku znanstvenu instituciju u kojoj bi se mogao podvrgnuti različitim testovima i detaljnim proučavanjima. Uskoro se to i dogodilo.

SMRT U USAMLJENOSTI
Kako nije govorio, siroti Victor je dospio u Nacionalni institut za gluhonijeme, a zadatak da o njemu skrbi dobio je doktor Jean-Marck Hutar, osječajan i plemenit znanstvenik, koji se, kažu, o Victoru brinuo kao o vlastitom sinu!
Sljedečih godina, divlji je dječak izrastao u stasitog mladića. Dr. Hutar ga je naučio "lijepom ponašanju", ali ga nikada do kraja nije uspio ukrotiti i prevaspitati. Naučio ga je da se odjeva, da se redovno kupa i održava higijenu tijela, da spava na krevetu, da se služi priborom za jelo i da jede istu hranu koju su u to vrijeme jeli i njegovi francuski vršnjaci. To je dalo povoljne rezultate. Victor je nakon nekoliko godina čak počeo pokazivati interesovanje i za društveni zivot, ali se ubrzo povukao u osamu, jer se nije mogao naviknutii na ceste zlobne primjedbe ljudi sa kojima se sretao.
Zahvaljujući plemenitom dr. Hutaru, Victor je naučio i pisati, ali nikada nije naučio točno govoriti. Doduše, znao je izgovarati mnoge riječi, ali nikada do kraja nije uspjevao sastavljati rečenice u osmišljene jezičke forme.
Zašto?
Na to pitanje dugo vremena nitko nije znao pravi odgovor. Tek u novije vrijeme znanstvenici su došli do jedinstvenoig stava:
- Svako dijete govor mora savladati prije svoje četvrte godine - smatra Burton Vajat, glasoviti američki stručnjak za razvoj djeteta na sveučilištu Harvard. - Ako ga do tada ne uspije savladati, pouzdano se može tvrditi da ga nikada nece točno govoriti!
Da li je to značilo da je Victor bio odbačen prije svoje četvrte godine i da je u divljini, među divljim životinjama, proveo najmanje sedam-osam godina?
Drevne francuske kronike kažu da je Victor umro usamljen, u domu umirovljenog dr. Jean-Marck Hutara i da nikada nije odgovorio na ovo pitanje. Iza sebe je ostavio i mnoge druge zagonetke. Među njima i onu, mozda najznačajniju - tko su bili njegovi roditelji, pod kakvim su ga okolnostima odbacili i koje su divlje životinje preuzele roditeljsku skrb nad "divljim djetetom iz Avignona"?!

Nastavlja se...



~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se