Marketing
ŽIVOT POSLIJE SMRTI
MOŽE LI SE VRATITI IZ MRTVIH?
Velika mračna praznina, a onda, odjednom, blješteča misteriozna svjetlost, i, osječanje neopisivog blagostanja... Da li bi to mogao biti raj ili efekti halucinacije? Što je pokazala jedna znanstvena anketa?
Bert C. bio je jedan od onih za koje bi se moglo reći da su bili mladi i perspektivni kadrovi. Uspješan, poželjan u društvu i cijenjen vlasnik ateljea za građevinarstvo, volio je "vlast, slavu i novac". Njegova deviza bila je: rad i samo rad!
Tako je živio sve do jedne večeri kada je doživio srčanu krizu i kada su se njegov život i pogled na smisao života potpuno promijenili. Dok je bio na operacijskom stolu, njegovo srce je zatajilo. Prestalo je kucati!
NEVJEROJATNO ISKUSTVO
"Osječam da bol raste, a potom ništa. Svjetlo i zvuk se gase. Razmišljam: ubili su me! Oko mene, opažam paniku, opću užurbanost i veliko uzbuđenje. Ipak, moja zebnja nestaje. Uranjam u totalno blagostanje... I osječam nešto čudno. Kao da izlazim iz svoga tijela. Iznenada upadam u tamnu sferu. I dok se ona cijepa, pojavljuje se svjetlost, gore lijevo. Dolje, opažam ljekare, materijalni svijet, u pokretu. Cijelo moje biće se širi u toj svjetlosti, ja sam u raju. Osječam koliko mora biti divno ići dalje...
Odjednom osječam dvije snažne veze: to je moj sin. Ne mogu ga napustiti. Idem dalje?!... Ne, ne idem! Izgledalo mi je da to dvoumljenje traje cijelu vječnost... Za to vrijeme, dolje, pokušavaju da me vrate u život. Srce počinje kucati. Vračam se u moje tijelo. Osječam hladnoću operacijskog stola... Bol! Strašna bol!..."
Dvadeset godina kasnije, Bert nije zaboravio to što je doživio na pragu smrti. Tokom tog "putovanja" kojeg opisuje kao pravu "katalizmu", činilo mu se da je imao pristup nekom drugom "nivou spoznaje, da je shvatio smisao života. Napustio je sina, živi od danas do sutra, ne trči za materijalnim uspjesima. Trudi se da bude korektan prema drugim osobama".
Pomirio se s Bogom i više se ne boji smrti!
Na kraju tunela, činilo mu se, da vidi cjelokupni strip svog života. Da li je Bert zaista doživio putovanje ka onome svijetu?!...
ASTRALNA PUTOVANJA
Ovo pitanje je sasvim umjesno, s obzirom da njegov slučaj nije usamljen. Prema jednoj nizozemskoj studiji, u situacijama bliskim smrti više od 20 posto osoba doživjljava neku vrstu iskustva kojoj su specijalisti dale ime NDE (Near Death Experience - blisko iskustvo sa smrču).
Najinteresantnije je to što, bez obzira na dob, spol, nacionalnost, kulturu ili religiju pripovijedača, sve priče prezentiraju iste dodirne točke. Posebno što neki svjedoci, primjerice djeca, nikada nisu čuli razgovore o tome prije nego što su doživjeli vlastito iskustvo.
Uopćte "povratnici, govore o osječanju izuzetnog blagostanja; o tome da su napustili svoje tijelo, te da su ga posmatrali sa visine. Nekima se čini da su usisani u veliku tamnu prazninu, ponekad opisanu kao dugi tunel; govore o pojavi blješteće svijetlosti, misteriozne i neodoljivo privlačne; o susretu sa poznatim osobama ili sveštenim licima; o okolini nezamislive ljepote, o reviji ubrzanog života; o shvatanju da "njegov čas još nije došao; i nazad o neugodnom povratku u svoje tijelo.
Obično, preživjeli žive samo neke od pomenutih etapa, a vrlo često sve etape istovremeno. U pet posto slučajeva, putovanje na "onaj svijet" vezuje se sa pravim "silaskom u pakao"!Bilo kako bilo, dobro ili loše iskustvo, svjedoci insistiraju na činjenici da je nemoguće riječima opisati sve što su doživjeli ali da je sve bilo savršeno realno.
Ove neobične astralne avanture ostavljaju, konačno, prilično pozitivne rezultate! Mnogobrojni "povratnici" postaju humaniji, tolerantniji, manje gramzivi, prepuštaju se porodicama i odgoju svoje djece. Večina izjavljuje da se više ne boji smrti, svi su uvjereni da su obustavili neprijateljstva.
Ipak, po definiciji, smrt je mjesto odakle se niko ne vraca. Kako je moguće da su se neki vratili? Što je NDE?
ŠTO SE DOGAĐA
Za tradicionalnu znanost "blisko iskustvo sa smrČu" (NDE) nije ništa posebno. VeČina neurobiologa smatra da se jednostavno radi o halucinacijama što ih je proizveo ugroženi mozak. Točno je da pred neminovnošču smrti, stresom, umorom ili strahom, mozak često gubi kontakt s vanjskim svijetom (loša veza sa čulnim organima) i uznemiri se (neuroni se nasumice aktiviraju bez povezivanja sa čulnim centrima). Pretpostavka je, smatraju znanstvenicima, realna i prihvatljiva.
Medutim, smatraju drugi istraživači, bilo bi nedopustivo prebrzo regulirati račune sa NDE. Jer, ako su ti fenomeni zaista halunacije koje proizvodi mozak, kako objasniti da uzimaju tako izuzetne oblike?
Izaći iz svog tijela, putovati kroz tunel, vidjeti defile svog života... Sve nam se to čini neobičnim i složeniji, zar ne?
Dr. Susan Blackmore, britanska psihologinja, smatra da nije potrebno biti na pragu smrti da bi se doživjelo jedno takvo neobično iskustvo. Uzimanje halucigenih sredstava, droge, napadi migrene ili epilepsije, seanse opuštanja ili meditacije..., mogu dovesti do sličnih doživljaja. Prema studiji provedenoj u Bristolu, 20 posto stanovništva moglo je imati osječanje da izlazi iz svog tijela... I to u trenutcima kada su se jednostavno odmarali!
Što to pokreće i izaziva utisak da čovjek osjeća da se nalazi u unutrašnjosti svog tijela?
Činjenica da opaža dah vjetra na svom licu, bol od uboda, bol od opekotine, težinu nečije ruke na svom ramenu... Upravo to ga čini živim i postojanim. Lišen tih osječanja, čovjek bi bio samo duh. To se upravo događa tokom "izlaska iz tijela". Glede više ili manje realnih scena što ih "povratnici" opisuju, one su konstrukcije mozga na bazi mrvica percepcije, sječanja i mašte.
SVE JE OBJAŠNJIVO
Kako se sluh gasi posljednji od čula, preživjeli je mogao napabirciti neke dijelove razgovora. I, u specifičnoj tjeskobi trenutka, on vjerovatno panično nastoji shvatiti što se događa. Čak i u jako lošem stanju, sječat će se udesa, bolnice, kirurga; boli u trenutku srčane krize i eventualno informacija (o operaciji, primjerice) koje je dobio posredstvom televizije ili čitanjem.
Fotka priče dobijena je putem čula i sječanja pa mašta nema problema da popuni rupe i proizvede viziju blisku onome što se uistinu dogodilo. Najzad, ako vam činjenica da su opisane scene viđene kao iz aviona izgleda neobična, pokušajte se sjetiti što ste radili jutros za doručkom...
Vidjeli ste samo svoju ruku kako zamače kruh u mlijeko ili možda čak i kuhinju, stol i sebe lično, kao da se promatrate?
A što je sa tunelom?!... Putovanjem kroz dugi mračni tunel?!...
Vjerovatno se radi o najučestalijoj vrsti halucinacija i najjednostavnijim proizvodima mozga, smatraju znanstvenici. Jedna od tri osoba već je vidjela tu epizodu.
Defile svog života?!... Što reći o njemu? Kako ga objasniti?
Klasika (taj fenomen se redovno proizvodi tokom napada epilepsije) koja baš i nije tako misteriozna. Tokom slučajnih povečanja aktivnosti, nije neobično da mozak "pali" neke zaboravljene dijelove sječanja. I to je to!
Što se drugih svjetova tiče, neosporno, oni su najvjerovatnije plod naše mašte. U trenutku umiranja čovjek vidi ono što očekuje da vidi. Osobe na samrti, sveštena lica, očekuju putovanje u svijet kojem se nadaju ili kojeg se boje...
Večina duhovnih tradicija vjeruje u duh koji napušta tijelo. Tako, čak i ako se okvir i ličnosti mijenjaju, zavisno od nacionalnosti li religije pojedinca, svjedočanstva su slična.
Da li je NDE proizvod naše mašte?
Preživjeli su uvjereni da je stvarno sve ono što su vidjeli za vrijeme svojih navodnih astralnih izleta. To je d odatna činjenica koju treba pripisati na račun njihovog zamagljenog mozga, nesposobnog da sagleda granicu izmedu imaginarnog i realnog.
Pa, kako saznati ima li života poslije smrti?...
Misterija ostaje. U osnovi, oni koji su umrli neće se vratiti da nam to ispričaju!
Vidjeti sebe kako leti kroz mračan tunel prema svjetlosnom izvoru, plod je poremečaja vizuelnog korteksa. Ova moždana struktura prima informacije koje šalje mrežnica i prenosi ih na točke zadužene za formiranje slika. Tokom "bliskog iskustva sa smrču" (NDE), korteks više nije u vezi sa mrežnicom. Potpuno izgubljen, emitira signale nasumice, lišene smisla.
Pošto je više od polovine kortikalnih celija posvečeno formiranju slika u majušnoj zoni u centru našeg vidnog polja, dva puta su veće šanse da se svjetleća točka upali u tom centralnom dijelu nego na periferiji. Rezultat: prva slika mogla bi biti svjetleća centralna točka na crnom dnu.
Kako je aktivnost korteksa sve snažnija, svjetleće točke upalit će se na periferiji. Centralna točka će se progresivno povečavati sve dok ne ispuni vidno polje. Da li bi to mogla biti slika predstavljena kao tunel?
ODGOVOR: nikada nečemo saznati dok smo živi tako da možda saznamo sutra, možda za 10god., a možda puno, puno kasnije
Nastavlja se...
Post je objavljen 15.07.2009. u 21:29 sati.