|
|
Get your own Poll!
"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein
Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.
Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.
Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!
Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.
Arthur C. Clarke
| < | srpanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design: Viky
font: ×
slika: ×
Blog posvećen misterijima svijeta, kriptozoologiji, i parapsihologiji sve od Yetija, Ogopoga do NLO-a, duhova i puno, puno više. Uživajte i možda otkrijete nešto zanimljivo
Get your own Poll!
Blog.hr
Forum.hr
duh_vremena
Death Of A Planet
Na Rubu Znanosti
Na granici mogućega
Telekineza
Dnevnici-NLO-a
Para(ne)normalan
Plejade
Galaksija forum
Dokumentarci
fx-files
2012
UFO
BeyondTheSilence
Skriveno
serije, filmovi, knjige
Atlantida:najveća misterija prošlosti
Bermudski trokut (prvi dio)
Bermudski trokut (drugi dio)
Bermudski trokut (treći dio)
Drevni astronauti
Divlja djeca
Egipatska magija
Fantomski otoci
Gospodari noći: vampiri
Loptaste munje
Ljudi u svemiru
Na Zemlji su živjeli divovi?
MISTERIJI
M’kele M’bembe i ostale nemani
Morska čudovišta (prvi dio)
Morska čudovišta (drugi dio)
Orang-Pendek
Paranormalna iskustva
Parapsihologija: potraga za šestim čulom
Parapsihologija: duhovni pratioci
Parapsihologija: levitacija
Parapsihologija: mentalne fotografije
Parapsihološki fenomeni
Paranormalni snovi
Prapovjesne nemani
Rapa Nui-Uskršnji otok
Sve o vješticama (prvi dio)
Sve o vješticama (drugi dio)
Tajanstvene pojave na Mjesecu
Tajne zvjezdanih prostranstava
Tajne Stonehengea
Teleportacija
Tunguska eksplozija (prvi dio)
Tunguska eksplozija (drugi dio)
Tunguska eksplozija (treći dio)
Ufo svjedočanstva
Ukleti jedrenjaci (prvi dio)
Unutar NLO-a (prvi dio)
Unutar NLO-a (dugi dio)
Vu-Quang-misteriozni jelen
Zagonetke čovječanstva: Egipat (prvi dio)
Zagonetke čovječanstva: Egipat (drugi dio)
Zagonetke čovječanstva: Egipat (treći dio)
Zagonetne pojave
Žrtve otmica (prvi dio)
Žrtve otmica (drugi dio)
Žrtve otmica (treći dio)
Yeti
MOŽE LI SE VRATITI IZ MRTVIH?
Velika mračna praznina, a onda, odjednom, blješteča misteriozna svjetlost, i, osječanje neopisivog blagostanja... Da li bi to mogao biti raj ili efekti halucinacije? Što je pokazala jedna znanstvena anketa?
Bert C. bio je jedan od onih za koje bi se moglo reći da su bili mladi i perspektivni kadrovi. Uspješan, poželjan u društvu i cijenjen vlasnik ateljea za građevinarstvo, volio je "vlast, slavu i novac". Njegova deviza bila je: rad i samo rad!
Tako je živio sve do jedne večeri kada je doživio srčanu krizu i kada su se njegov život i pogled na smisao života potpuno promijenili. Dok je bio na operacijskom stolu, njegovo srce je zatajilo. Prestalo je kucati!
NEVJEROJATNO ISKUSTVO
"Osječam da bol raste, a potom ništa. Svjetlo i zvuk se gase. Razmišljam: ubili su me! Oko mene, opažam paniku, opću užurbanost i veliko uzbuđenje. Ipak, moja zebnja nestaje. Uranjam u totalno blagostanje... I osječam nešto čudno. Kao da izlazim iz svoga tijela. Iznenada upadam u tamnu sferu. I dok se ona cijepa, pojavljuje se svjetlost, gore lijevo. Dolje, opažam ljekare, materijalni svijet, u pokretu. Cijelo moje biće se širi u toj svjetlosti, ja sam u raju. Osječam koliko mora biti divno ići dalje...
Odjednom osječam dvije snažne veze: to je moj sin. Ne mogu ga napustiti. Idem dalje?!... Ne, ne idem! Izgledalo mi je da to dvoumljenje traje cijelu vječnost... Za to vrijeme, dolje, pokušavaju da me vrate u život. Srce počinje kucati. Vračam se u moje tijelo. Osječam hladnoću operacijskog stola... Bol! Strašna bol!..."
Dvadeset godina kasnije, Bert nije zaboravio to što je doživio na pragu smrti. Tokom tog "putovanja" kojeg opisuje kao pravu "katalizmu", činilo mu se da je imao pristup nekom drugom "nivou spoznaje, da je shvatio smisao života. Napustio je sina, živi od danas do sutra, ne trči za materijalnim uspjesima. Trudi se da bude korektan prema drugim osobama".
Pomirio se s Bogom i više se ne boji smrti!
Na kraju tunela, činilo mu se, da vidi cjelokupni strip svog života. Da li je Bert zaista doživio putovanje ka onome svijetu?!...
ASTRALNA PUTOVANJA
Ovo pitanje je sasvim umjesno, s obzirom da njegov slučaj nije usamljen. Prema jednoj nizozemskoj studiji, u situacijama bliskim smrti više od 20 posto osoba doživjljava neku vrstu iskustva kojoj su specijalisti dale ime NDE (Near Death Experience - blisko iskustvo sa smrču).
Najinteresantnije je to što, bez obzira na dob, spol, nacionalnost, kulturu ili religiju pripovijedača, sve priče prezentiraju iste dodirne točke. Posebno što neki svjedoci, primjerice djeca, nikada nisu čuli razgovore o tome prije nego što su doživjeli vlastito iskustvo.
Uopćte "povratnici, govore o osječanju izuzetnog blagostanja; o tome da su napustili svoje tijelo, te da su ga posmatrali sa visine. Nekima se čini da su usisani u veliku tamnu prazninu, ponekad opisanu kao dugi tunel; govore o pojavi blješteće svijetlosti, misteriozne i neodoljivo privlačne; o susretu sa poznatim osobama ili sveštenim licima; o okolini nezamislive ljepote, o reviji ubrzanog života; o shvatanju da "njegov čas još nije došao; i nazad o neugodnom povratku u svoje tijelo.
Obično, preživjeli žive samo neke od pomenutih etapa, a vrlo često sve etape istovremeno. U pet posto slučajeva, putovanje na "onaj svijet" vezuje se sa pravim "silaskom u pakao"!Bilo kako bilo, dobro ili loše iskustvo, svjedoci insistiraju na činjenici da je nemoguće riječima opisati sve što su doživjeli ali da je sve bilo savršeno realno.
Ove neobične astralne avanture ostavljaju, konačno, prilično pozitivne rezultate! Mnogobrojni "povratnici" postaju humaniji, tolerantniji, manje gramzivi, prepuštaju se porodicama i odgoju svoje djece. Večina izjavljuje da se više ne boji smrti, svi su uvjereni da su obustavili neprijateljstva.
Ipak, po definiciji, smrt je mjesto odakle se niko ne vraca. Kako je moguće da su se neki vratili? Što je NDE?
ŠTO SE DOGAĐA
Za tradicionalnu znanost "blisko iskustvo sa smrČu" (NDE) nije ništa posebno. VeČina neurobiologa smatra da se jednostavno radi o halucinacijama što ih je proizveo ugroženi mozak. Točno je da pred neminovnošču smrti, stresom, umorom ili strahom, mozak često gubi kontakt s vanjskim svijetom (loša veza sa čulnim organima) i uznemiri se (neuroni se nasumice aktiviraju bez povezivanja sa čulnim centrima). Pretpostavka je, smatraju znanstvenicima, realna i prihvatljiva.
Medutim, smatraju drugi istraživači, bilo bi nedopustivo prebrzo regulirati račune sa NDE. Jer, ako su ti fenomeni zaista halunacije koje proizvodi mozak, kako objasniti da uzimaju tako izuzetne oblike?
Izaći iz svog tijela, putovati kroz tunel, vidjeti defile svog života... Sve nam se to čini neobičnim i složeniji, zar ne?
Dr. Susan Blackmore, britanska psihologinja, smatra da nije potrebno biti na pragu smrti da bi se doživjelo jedno takvo neobično iskustvo. Uzimanje halucigenih sredstava, droge, napadi migrene ili epilepsije, seanse opuštanja ili meditacije..., mogu dovesti do sličnih doživljaja. Prema studiji provedenoj u Bristolu, 20 posto stanovništva moglo je imati osječanje da izlazi iz svog tijela... I to u trenutcima kada su se jednostavno odmarali!
Što to pokreće i izaziva utisak da čovjek osjeća da se nalazi u unutrašnjosti svog tijela?
Činjenica da opaža dah vjetra na svom licu, bol od uboda, bol od opekotine, težinu nečije ruke na svom ramenu... Upravo to ga čini živim i postojanim. Lišen tih osječanja, čovjek bi bio samo duh. To se upravo događa tokom "izlaska iz tijela". Glede više ili manje realnih scena što ih "povratnici" opisuju, one su konstrukcije mozga na bazi mrvica percepcije, sječanja i mašte.
SVE JE OBJAŠNJIVO
Kako se sluh gasi posljednji od čula, preživjeli je mogao napabirciti neke dijelove razgovora. I, u specifičnoj tjeskobi trenutka, on vjerovatno panično nastoji shvatiti što se događa. Čak i u jako lošem stanju, sječat će se udesa, bolnice, kirurga; boli u trenutku srčane krize i eventualno informacija (o operaciji, primjerice) koje je dobio posredstvom televizije ili čitanjem.
Fotka priče dobijena je putem čula i sječanja pa mašta nema problema da popuni rupe i proizvede viziju blisku onome što se uistinu dogodilo. Najzad, ako vam činjenica da su opisane scene viđene kao iz aviona izgleda neobična, pokušajte se sjetiti što ste radili jutros za doručkom...
Vidjeli ste samo svoju ruku kako zamače kruh u mlijeko ili možda čak i kuhinju, stol i sebe lično, kao da se promatrate?
A što je sa tunelom?!... Putovanjem kroz dugi mračni tunel?!...
Vjerovatno se radi o najučestalijoj vrsti halucinacija i najjednostavnijim proizvodima mozga, smatraju znanstvenici. Jedna od tri osoba već je vidjela tu epizodu.
Defile svog života?!... Što reći o njemu? Kako ga objasniti?
Klasika (taj fenomen se redovno proizvodi tokom napada epilepsije) koja baš i nije tako misteriozna. Tokom slučajnih povečanja aktivnosti, nije neobično da mozak "pali" neke zaboravljene dijelove sječanja. I to je to!
Što se drugih svjetova tiče, neosporno, oni su najvjerovatnije plod naše mašte. U trenutku umiranja čovjek vidi ono što očekuje da vidi. Osobe na samrti, sveštena lica, očekuju putovanje u svijet kojem se nadaju ili kojeg se boje...
Večina duhovnih tradicija vjeruje u duh koji napušta tijelo. Tako, čak i ako se okvir i ličnosti mijenjaju, zavisno od nacionalnosti li religije pojedinca, svjedočanstva su slična.
Da li je NDE proizvod naše mašte?
Preživjeli su uvjereni da je stvarno sve ono što su vidjeli za vrijeme svojih navodnih astralnih izleta. To je d odatna činjenica koju treba pripisati na račun njihovog zamagljenog mozga, nesposobnog da sagleda granicu izmedu imaginarnog i realnog.
Pa, kako saznati ima li života poslije smrti?...
Misterija ostaje. U osnovi, oni koji su umrli neće se vratiti da nam to ispričaju!
Vidjeti sebe kako leti kroz mračan tunel prema svjetlosnom izvoru, plod je poremečaja vizuelnog korteksa. Ova moždana struktura prima informacije koje šalje mrežnica i prenosi ih na točke zadužene za formiranje slika. Tokom "bliskog iskustva sa smrču" (NDE), korteks više nije u vezi sa mrežnicom. Potpuno izgubljen, emitira signale nasumice, lišene smisla.
Pošto je više od polovine kortikalnih celija posvečeno formiranju slika u majušnoj zoni u centru našeg vidnog polja, dva puta su veće šanse da se svjetleća točka upali u tom centralnom dijelu nego na periferiji. Rezultat: prva slika mogla bi biti svjetleća centralna točka na crnom dnu.
Kako je aktivnost korteksa sve snažnija, svjetleće točke upalit će se na periferiji. Centralna točka će se progresivno povečavati sve dok ne ispuni vidno polje. Da li bi to mogla biti slika predstavljena kao tunel?
ODGOVOR: nikada nečemo saznati dok smo živi tako da možda saznamo sutra, možda za 10god., a možda puno, puno kasnije
Nastavlja se...
