nepodnošljiva lakoća blogiranja

Vjerovali ili ne nikada mi se nije dogodilo da mi se obriše post, ali ovaj pišem već treći put, strašno.
Nikada ne bih željela zvučati kao patnica, ali ako napišem ovaj post možda ću upravo tako zvučati, ali činjenica je da su životne situacije ono što nas tjera da nešto napišemo pa nije drugačije ni u ovom mom slučaju.
Kiša je, temperatura se spustila s vrtoglavih visina i kao da i pejzaž sudjeluje u ocrtavanju stanja moje duše.
Naime, već sam tri dana u svađi s dečkom i iako živimo u stanu kojeg smo, usputbudirečeno, zajedno kupili, uspješno se izbjegavamo i ne pričamo.
Sinoć sam ga ne mogavši izdržati pitala imamo li nas dvoje o čemu pričati i tako se razgovor pretvorio u hrpu buke, nakon koje je ostala samo jedna nepobitna istina- nismo više zajedno.
I šta sad nakon pet godina veze i gotovo isto toliko zajedničkog života?
Šta sad nakon dva zajdnička kredita i hrpe negativnih emocija?
Najradije bih zaspala i probudila se za tri mjeseca, ali nikako ne želim prespavati ljeto.
Čini mi se da će od sada moj blog biti ispunjen rečenicama o jednoj propaloj ljubavi, ali tako mi je mnogo lakše.




p.s. Noćas sam sanjala da se vozim turističkim vlakićem sa sestrom, prijateljicom, i tatom od (bivšeg) dečka. Vlakić je vozio kroz kuće i prolazio pored raznih polica, a ja sam u torbu trpala plišane igračke i nitko me nije uhvatio.

Nabasala sam na jedan letak, a tiče se dobrotvorne akcije za razminiravanje Hrvatske.
Naime, sve što trebate učiniti jest javiti se na e-mail: Zelim_Hrvatsku_bez_mina@spes. hr i Spes će u vaše ime donirati jednu kunu za razminiravanje Hrvatske.
Stvar je u tome da se samo jednom možete javiti s jedne mejl adrese.
Sigurna sam da će se mnogo vas odazvati!
A pogotovo ako zna:
-da minskih polja i danas ima u 12 od 21 hrvatske županije
- da je od 1998. do veljače 2007. od mina stradalo 273, a poginulo 101 osoba
-da u Hrvatskoj još uvijek nije razminirano 240 000 mina
- da minski sumnjiva površina u Hrvatskoj iznosi 1.044 kilometara kvadratnih, što je oko tri površine otoko Krka!

Dakle, što se čeka? Šaljite!

Borba književnosti i bloga, unutar prostora umjetničkog stvaranja, za prevlast pri oblikovanju identiteta pojedinca u 21. stoljeću

Round 1

Prema Anićevu rječniku hrvatskoga jezika identite je ukupnost činjenica koje služe da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge. Pri oblikovanju ljudskog identiteta sudjeluju mnogi faktori kao što su roditelji, mediji, škola, književnost...U posljednje se vrijeme pri oblikovanju nečijeg identiteta često pojavljuje i blog.
Moderan način iskazivanja stava, misli, problema.
Mnogi se mladi ljudi, upravo, na blogu odlučuju stvarati svoj identitet , jer upravo u prostoru bloga, dopušteno je svakome pojedincu,da se kreativno ili malo manje kreativno očituje i na taj način stvori svoj prostor umjetničkog izražavanja.
Virtualni svijet sazdan je od mnogo manje prepreka, koje stoje u zbilju, a nalaze se između nastojanja da se pojedinac izrazi i nastojanja da napisana riječ pronađe svoje primatelje. Dovoljno je samo kliknuti gumb i stvoriti svoj profil, a možda bi na ovome mjestu bolje bilo reći identitet, i možete krenuti.
Da bi vam netko tiskao knjigu potrebno je mnogo više, zar ne? Nije dovoljna samo dobra volja, a ponekad nije dovoljno ni da izvrsno pišete, jer budimo iskreni, tiskanje knjige vrlo je skup posao, a ni kod babe nema đabe.
Čini mi se da su odavno prošla vremena kada je identitet mladih bio oblikovan književnošću. Svi se, zasigurno, sjećamo junakinje iz Šenoinog djela Prijan Lovro, koja je čitajući knjige krojila ne samo svoj identitet, već je i potirala svoju nacionalnu pripadnost, koja se tada jako dobro mogla iskazati čitanjem knjiga različitih nacionanih književnosti.
Tu je, naravno, i neizostavna Emma Bovary kojoj je čitavi svjetonazor bio oblikovan književnim djelima, te je baš zbog književnosti bila u raskoraku sa stvarnosti.
Ukoliko je neki od navedenih likova možda malo manje poznat, u što sumnjam, svi se sjećamo dobrog viteza od Manche Don Quijotea kojemu čitanje viteških romana u potpunosti pomuti pamet te i sam pomisli da je vitez i uputi se u spašavanje svijeta, a završi jurišajući na vjetrenjače. Kasnije je upravo to jurišanje postalo simbolom ljudske borbe za ideale.
Mi smo danas nešto drugačiji, barem u većini slučajeva, ovaj nas brzi život koji smo prisiljeni voditi tjera da zadovoljštinu u tekstu pronalazimo drugdje, a što je bolje za to od bloga.
U toj se hrpi informacija na blogu mogu pronaći zaista različite teme, a interakcija sa autorima odvija se vrlo brzo, u obliku komentara.
Pitanje identiteta autora nakog djela, pitanje je koje se uvijek postavlja, a u ljudskoj je prirodi da se ono što se pročita na neki način uvijek poveže s likom i životom autora, bez obzira na činjenicu što ne mora svako djelo nužno biti istinito, a kamoli autobiografsko.
Možda je upravo to činjenica što na blogu možete napusati što hoćete, jer nitko nikada ne mora znati tko stoji iza napisanog teksta. Autori tiskanih knjiga uvijek moraju licem stati iza svojih napisanih riječi i po ne znam koji put, opravdavati «nepoćudne» postupke svojih junaka objašnjavajući zgroženoj javnosti da se radi samo o fikciji.
Blog lišava sve autore takvih situacija. Identitet koji se stvori na blogu stvoren je samo od riječi. Riječi su jedine mjerodavne, nije bitno ni ime, ni prezime, ni godine, ni karijera.
Svatko ima pravo pisati i stvarati i upravo je to razlog što je većina zapisa na blogu dnevničkog karaktera, a ti su to oblici najsugestivniji kada je u pitanju stvaranje slike o životu ili liku autora tj. o njegovu identitetu.
Kad čitam blog najčešće se nalazim u naručju svog mekog naslonjača, kliknem mišem i počnem čitati. Postoje blogovi koje redovito čitam i na dan ih pročitam barem deset. U njima pratim događaje, likove, radnju, isto kao da čitam lijepu književnost, često, ako čitam kasno navečer, sanjam da sam netko od blogerskih junaka, a ukoliko pročitam nešto o aktualnim zbivanjima ili pak o nekom problemu i sama počnem razmišljati o tome, te u većini slučajeva i sama, na svoj blog nešto napišem.
Tko sam ja? Na blogu, naravno. U većini se slučajeva ja trudim biti ja, ali moj identitet na blogu nije u potpunosti proziran. Koristim se nadimkom koji uopće ne sliči mom imenu i često pišem sve ono što u stvarnosti baš i ne bih rekla. Imam i blogoznance, čiji su identiteti, isto tako upitni, ali iz riječi iščitavam da se radi o različitim ljudima koji se bave različitim poslovima. Ponovno sam upala u zamku povezivanja napisanih riječi s istinom o identitetu autora, a u biti mi je dovoljna identifikacija kroz njihove riječi, u kojima pronalazim mnoštvo lijepo izrečenih istina.
U jednom sam se trenu iskreno zabrinula da je pisanje zanat, koji lagano, ali sigurno umire, ali nije tako. Virtualni prostor prauzeo je u 21. stoljeću mjesto gdje svaki dan izlaze nove misli, stavovi, pogledi. Pisana riječ, čini mi se, živi intenzivnije no ikad, samo u drugom obliku.
Nije rjetkost da se neki od blogova i tiskaju. Svima nam je poznato da je tiskan blog Danijele Dvornik, iako mi se čini da motivi pri odabiru ovoga bloga za tiskanje nisu u potpunosti bili književno-umjetničke prirode. Naime, postoje mnogo bolji blogovi od tog, a Danijelin je blog privlačan, prema mom mišljenu, zbog popularnosti njenog muža, a i možda je Simo Mraović želio svojih pet minuta u njihovom reallity show-u, no da ne skrećem previše s teme.
Identitet pojedinca u 21. stoljeću nužno je oblikovan i blogom, htjeli to neki priznati ili ne. Time nikako ne želim reći da suvremena hrvatska književnost svojim vrijednim i zanimljivim djelima ne sudjeluje pri oblikovanju identiteta pojedinaca.

Ali o tome više u drugoj rundi!

U jednoj trgovini lutkama bilo je mnogo lutaka na polici. Svaka je bila posebna i lijepa na svoj način, a osim izgleda krasile su ih razne vrline pa su tako neke od njih plesale, glumile, druge su kuhale, spremale...
Ovo je priča o lutki koja je pjevala.
Sjedila je tako na polici lutka koja je pjevala. Svakim danom su dolazili kupci u trgovinu i gledali lutke, jednog dana u trgovinu je ušao jedan mladić.
Lutka koja je pjevala odmah ga je uočila, pomislila je u sebi kako bi bilo lijepo dao od svih lutaka mladić izabere baš nju, i zaista dvoumio se između nje i lutke koja je kuhala, ali na kraju je izabrao lutku koja je pjevala.
Odveo ju je kući i stavio na policu i tada mu je lutka zapjevala. Vrijeme su provodili zajedno, mladić bi sjedio na stolici, a lutka mu je pjevala.
Lutka je bila zadovoljna, voljela je pjevati mladiću koji je uživao u njezinoj pjesmi.
Kako su prolazili dani lutka koja je pjevala primjeti kako mladić sve rijeđe i rijeđe dolazi kući, a i kada bi došao, bili su rijetki trenutci kada bi zamolio lutku da mu nešto otpjeva.
Jednog je dana mladić došao kući i rekao je lutki da se zasitio njezine pjesme i da će ju vratiti u trgovinu na policu te da je u njenom najboljem interesu da ju možda kupi neki drugi mladić pa da njezina pjesma uveseli nečije tuđe srce, kad je već njemu te pjesme bilo dosta.
Lutka nije ništa rekla, željela je nešto zapjevati, ali učini joj se to u tom trenu neprikladno, samo je šutjela u mladićevu zagrljaju, dok ju je ovaj vraćao u trgovinu.
Kada su ju vratili na policu , malo su je uredili, počešljali i obukli.
Jedini problem koji je mučio trgovca bio je po kojoj cjeni prodati lutku, jer iako izgleda savršeno, lutka ima jednu manu.
Više ne pjeva.

Ne znam koliko su svi upućeni, ali ovaj je petak gotova škola za maturante. Ne mogu vjerovati da ću napisati ovu rečenicu, ali oni zaista nisu normalni.
Pitam se gdje je nestalo neko normalno zabavljanje tj, veselje što im je školovanje konačno gotovo. Vesele se kao da ih je netko u toj školi mučio, tlačio i ubijao, kao da su danonoćno učili ne bi li zadovoljili visoke profesorske standarde, a bilo je upravo suprotno. Učenicima se sve više gleda kroz prste i dovoljne su sve niže razine znanja za dobru ocjenu,a ako te slučajno netko na satu zajebava, ne smiješ ga ni pod razno izbaciti, jer ih ti kao moraš motivirati da zavole i tebe i tvoj predmet.
Pogledajte malo, ovih dana, kako se to zabavljaju maturati i pročitajte, ukoliko niste preuplašeni da vas zbog dužeg buljenja zaliju vodom ili bace u fontanu, pročitajte natpise na njihovim majicama. Rijetko se pronađe koji s dozom humora i inteligencije, sve su to više manje natpisi koji vrijeđaju bilo školu, bilo profesore, bilo znanje...
Pitam se tko te maturante potiče u takvim primitivnim stavovima, pitam se tko im prodaje litre i litre alkohola, kad su netki od njih još uvijek maloljetni? A da ne napominjem da je norijada tek u petak i tko zna koliko će se još gluposti dogoditi. Trenutno ih možete sresti u gradu kako šeću, poput plaćenika, s vodenim puškama i pištoljima, i kako vodom zalijevaju sve, bez obzira na godine, pa nisu pošteđeni ni djeca ni starci.
Gdje je nestala stara maturantska zabava s dozom sjete na školske klupe u koje se nikada više neće vratiti, vesele se kao da ih od sada nadalje čeka samo med i mlijeko, a čekaju ih puno teže i gore stvari.
Zašto se ne mogu oteti dojmu da će im samo malo trebati da im se ohlade glave, osuše kose i zametnu zviždaljke pa da se uvjere u onu staru:
"Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba."

Dakle evo da sestri ispunim želju, stavljam sliku kako bi ona izgledala da je muškarac. Na glavi ima poklopac od šerpe jer nismo mogli naći drugu sliku na kojoj joj je faca u centru pažnje, ali poklopac izgleda kao neka šiptarska kapica i daje poseban dojam.
Zar ne?

Jutros sam se ustala. Morala sam raditi iako je subota, no sanjala sam izrazito zabavne snove pa me je energija iz sna nekako pronijela kroz jutro, a i kroz dan.
Čitala sam jutros anabelle koja je pisala o nekoj stranici gdje možeš vidjeti kako ćeš izgledati kad ostariš ili kako bi izgledao da te naslikaji mucha, boticceli ili modgliani i šta ću drugo nego provjeriti. Pa evo i da vama pokažem te fotke:






Zanimljiva stranica, ima super fora.


Jučer me na radionici opalio poetičan momenat pa da ga podijelim s vama:

Učvrstivši pogled djelujem
ozbiljno, kao da mislim
o nečemu bitnom, a
u glavi su mi jabuke,
sirnice, krumpiri...
Mehanizmi introspekcije
dovode me do točke
s koje je teško natrag,
bespredmetne su sve
vrveće misli u mojoj glavi,
samo su uzdasi u ovom trenu
dobrodošli.
I pokoji smiješak, tu i
tamo.

Prvo evo pjesma za ugođaj što bi kinky rekla, jer mi je ta pjesma cijelu noć bila u pozadini sna.
Već mi se puno puta u životu dogodilo da sanjam jedan te isti san,a u zadnje vrijeme često sanjam da sam ponovno u srednjoj školi. Svaku sam noć učenica jednog od razreda kojima predajem i toliko mi bude dobro u školi i baš budem sretna. Inače se ranije ustajem, ali kad god sanjam da sam srednjoškolka ne budi mi se uopće.
Noćas smo bili na ekskurziji, a moja mentorica nam je bila razrednica. Nismo bili u sobama, već smo imali svatko svoj bungalov koji je umjesto poda imao pijesak, tako da se doimalo da si odmah na plaži, kroz prozor se čuo šum mora, a ja sam bila u drugom ef razredu.
Na kraju sna, odnosno prije nego što me alarm probudio sanjala sam da idemo organizirano u šoping i da sam si kupila hrpe i hrpe donjeg rublja.
Kad smo krenuli kući u busu je svirao Moloko i Pleasue seeker, a mi smo svi pjevali i bili smo promukli. Tek kad smo došli pred školu gdje su nas čekali roditelji, skužili smo da nam je razrednica ostala na granici.
Kako dobar san, pod dojmom sam, i bit ću cijeli dan.

Dugo sam razmišljala tko je ta osoba koja smišlja štafete ili forvarduše, a i nisam dugo stanovnik
blogerskog svijeta te se tek upoznajem sa svim tim sitnim regulama ovog malog univerzuma. I tako sam došla do zaključka da tu štafetu može osmisliti tko hoće, a samo je pitanje hoće li ju drugi, tj. oni kojima je poslana, prihvatiti, a zatim i proslijediti. A kako i na blogu ponajviše komuniciram, putem komentara, s blogoznancima, a koji su pandan prijatelja u zbilji, logično je da s blogoznancima razmjenjujem teme tj. pitanja kakva bih razmjenjivala i sa zbiljskim prijateljima (pod tim mislim s prijateljima iz zbilje), a nije loše za napomenuti da su mi neki blogoznanci i zbiljski prijatelji.
A na koji način komunikacija funkcionira kad je u društvu više ljudi? Postaviš neko pitanje, a onda svi odgovaraju na njega, uključujući i tebe samoga, dakle svojevrsna usmena štafeta ili forvarduša.
Nakon ovog podužeg uvoda, možete i sami zaključiti da ću započeti štefetu ili forvardušu, a svi kojima bude proslijeđena neka se na osjete uvrijeđeno ili primorano da ju prime, ako hoćete možete, a ako ne ne morate! Dakle, evo je!
Lista najsmješnijih riječi

1. Prepucij-dio kože koji prekriva glavić muškog spolnog organa Ova mi je riječ definitivno na prvom mjestu i bez obzira na njeno značenje, jednostavno mi presmješno zvuči i kad ju čujem u bilo kojem kontekstu, dođe mi da puknem od smijeha.

2. Fišek- 1. patrona, naboj, metak;2. tuljac u kojem se prodaje sladoled;3. papirna vrećica Riječ fišek sam upoznala u njezinom drugom značenju. "Hoćeš sladoled u fišeku ili na štapiću?"

3. Kriomice- prilog, a znači krišom, kradom,kradimice Ne znam zašto, ali ova mi je riječ za popizdit, ne mogu ni objasniti normalno, a da ne riknem od smijeha.

4. Kriška- komad izrezan iz cjeline. Te riječi koje počinju s glasom k, jednostavno me ubijaju, a u tu skupinu mogu ući još i kritosjemenjača, kričav,krcat,krdo...

5. Načeti- početi trošiti, upotrebljavati., ta mi je riječ smiješna još od djetinjatsva kad je moja prijateljica koja je bila poprilično debela otkrila da joj je brat otvorio žvake, i onda ga je pogodila s tom načetom kutijom žvaki u glavu i rekla:" Ne mogu vjerovati da si mi načeo žvake, idiote idiotski!"

6. Žvake Mislim da to ne moram ni objašnajvati jer je riječ stvorena za smijeh.

7. Mustra- 1. uzorak tkanine;2. ironično onaj tko mnogo ne vrijedi, sklon izvlačenju od dužnosti, šarlatan. Kad bi mi netko rekao da sam mustra i to ozbiljno mislio, ne bih ga nikako mogla ozbiljno shvatiti.



Postoji još hrpa riječi koje su mi smiješne, ali ova je lista meni zaista najsmješnijih.
Štafetu proslijeđujem jer me ludo zanima vaša lista!

gustokosoj

xantippi

kinky

proširenim venama

majstorici

Jučer sam se tuširala, kad mi zazvoni telefon. Uvijek sam se pitala zašto ljudi nikad ne čuju telefon kad se tuširaju, ali moje mi jučerašnje iskustvo dokazuje upravo suprotno. I tako meni lijepo zazvoni telefon, koji sam naravno čula i pomislim si kako ću ja samo jednostavno zakoračiti bosom i naravno mokrom nogom na pločice pa u hodnik pa lagano u dnevnu i fino se javiti na telefon. No međutim čim sam onako mokrih nogu stala na pločice rasula sam se kao mali majmun, mislim da vam ne moram više ništa pisati, a da shvatite koliko je komična ta slika bila, budući da sam dobro oplela, smijala sam se i jaukala u isto vrijeme, a jebeni mi je telefon, pretpostavljate, u međuvremenu prestao zvoniti, a naravno nemam onu malu spravicu koja pokazuje tko je zvao!

Od svih ljudskih osobina, bilo onih koje se tiču vanjskog izgleda ili neke unutarnje osobine koju čovjek posjeduje, a to može biti mana ili vrlina, pamet je jedina stvar za koju svaki čovjek smatra da je ima dovoljno. Gotovo sam sigurna da nitko za sebe ne bi zaista pomislio da je glup, pritom ne mislim na one trenutke kad vam gori pod petama pa pametno zaključite da je najbolje reći da ste glupi, iako i u tom trenutku smatrate da ste izrazito pametni te da ste tek primorani tom neugodnom situacijom posegnuli za sredstvom obrane kao što je izjava da ste glupi i samim time možda i nekrivi za situaciju u kojoj ste se našli. Ne, ja mislim na trenutak kada bi si netko iskreno priznao, makar sam sebi, ako već neće drugima da je glup ili nekompetentan da riješi neku situaciju. Svi su drugi, a i mi sami, jako pametni kada su u pitanju drugi. Uvijek drugi znaju šta je za nekog najbolje i kako bi netko u određenoj situaciji trebao reagirati ili što bi trebao učiniti ili koji bi korak bilo najbolje napraviti sljedeći.
Čini mi se da su svi bili prisutni kada se pamet dijelila, a riješavajući svoje osobne situacije i probleme mnogi se ljudi ostalima čine nevjerojatno glupi. Je li to samo pitanje perspektive ili smo svi veliki mudraci i pametnjakovići kad se radi o nečijem tuđem sranju, a naše nam osobno sranje, očito dovoljno ne smrdi da ga riješimo onako lijepo i bez greške kako bismo riješili to isto sranje, ali samo pod uvjetom da je tuđe!?




p.s. sanjala sam noćas da bježim od požara koji guta sve od sebe, spas sam pronašla na groblju gdje su već mnogi drugi ljudi ležali na grobovima (kao na plaži) i gdje je bilo sunčano i sigurno, ja sam isto imala kupaći i bila sam s prijateljicom koja je mijenjala svoj fizički izgled svaki put kad bih ja okrenula pogled, ali uvijek je bila jedna od mojih prijateljica iz zbilje. Ako netko ovo može dešifrirati, molila bih lijepo!

Prema rječniku stranih riječi sekizam je težnja da se poslovi i uloge u društvu strogo odijele na muške i ženske, segregacija na temelju spola. Svi smo vrlo dobro upoznati s time što taj termin predstavlja, a jesmo li seksisti ili ne, ponekad je teško zaključiti.
Vjerojatno nitko za sebe ne bi rekao da je seksist, ali mišljenja sam da nam se svima ponekad dogodi da na svijet i događaje gledamo pomali seksistički.
Seksizam je najčešće, odnosno gotovo u svim slučajevima negativno određen prema ženama, a dok je taj isti termin prema muškarcima mnogo nježniji. Počnimo samo od toga da su žene shvaćene kao nježniji spol, a pod tim mislim da je ta riječ nježniji poprilično negativno intonirana. Muškarci su, dakle, onaj jači spol, a svi smo svjesni činjenice kakvi su muškarci kad su bolesni. Uzmimo samo kao primjer najobičniju gripu, koju žene doslovno mogu prehodati, a pripadnici onog grubljeg spola pod naletom gripe pretvore se u prave plačipičke. Ili prištići. Tiskanje prištića za muškarce je bol koju teško podnose, a žene ne samo da tiskaju prištiće, već čupaju obrve, depiliraju sve dijelove tijela, trpe koje kakve bolove, koji im uslijed opetovanog činjenja iste stvari postanu gotovo rutina. O menstrualnim bolovima ili o porodu ne moram ni govoriti, a činjenica je da žene takve bolove trpe jednom mjesečno. I tko je onda jači spol!!! Dobro, priznajem, muškarci su u stanju podići velike terete, graditi kuće, popravljati aute i bicikle, voditi ratove....
Seksizam je prisutan i u jeziku. Uzmimo naprimjer riječ usidjelica koja označava neudanu ženu, a slika koju svi imaju pred očima kad kažemo usidjelica je slika neugledne žene, tužne, jadne, neudane, a kao pandan toj riječi imamo riječ neženja koja ozančava slobodnog muškarca, a pred očima nam stvara sliku zgodnog, starijeg frajera, nadasve poželjnog i sretnog u svojoj samoći.
Još je jedan paradoks u jeziku taj da pored ženskog imena često stoji titula u muškom rodu pa tako imamo profesor ili predsjednik ili doktor Ana Ančić, a postoje savršeno ispravne imenice u ženskom rodu. Razlog tomu je taj što su profesorice, predsjednice i doktorice, u izvanjezičnoj zbilji došle mnogo kasnije nego mušarci istih zanimanja.
Ne zaboravimo i dvostruka mjerila, a tiču se gotovo svih segmenata ljudskog života. Muškarac koji je imao mnogo žena je frajer, a u obrnutom smjeru radi se o kurvi. Zatim imamo onu poznatu dogmu žene za volanom (iako na ovom mjestu moram priznati da sam često vidjela za volanom baš one žene zbog kojih je ta dogma i nastala). Žena na radnom mjestu treba uložiti dvostruko više energije da bi ju se shvatilo ozbiljno, a kad je shvate ozbiljno treba dokazivati da to nije postigla putem razno raznih kreveta.
Ponekad je stvarno naporno biti žena. Boriti se sa tisuću i jednom gluposti koju muškarci ni ne primjećuju, a prava je istina da žene vladaju svijetom. Odat ću vam jednu tajnu, a tiče se velike moći. Tu mi je tajnu otkrila moja mama. Kad žena nađe svog muškarca treba ga samo pustiti da misli da je u pravu i da se sve odvija baš kako on želi, a s druge strane, ako je mudra i lukava sve može napraviti po svom. Kako? Ako ste žena jednostavni znate kako, s tom se tajnom rađate, vjerojatno je zapisana u genima, a s godinama naučite koristiti svoje moći koje samo žene posjeduju.
Seksizam- zapisan u genu?!