nedjelja, 28.03.2010.
uhvaćena
 uhvaćena u mrežu koprcam se i pokušavam pobjeći. ponekad pomislim: slobodna sam. ali prevarim se. shvatim da sam se samo još više zaplela u nju. i nikad joj neću moći pobjeći niti ću isplivati. ona je moja kob kojoj se uz borbu uvijek na kraju prepustim. uništiti će i razoriti sve dosadašnje vrijednosti mog života. ili će mi možda darovati nešto što nemam i o čemu sanjam? |
srijeda, 24.03.2010.
prozori
|
otvoreni zatvoreni
dignutih roleta spuštenih. pokušavam ne pogledati u njih, rijetko mi to uspije. ponekad me neka sila tjera da prođem i nekoliko puta. prođem jednom, pa se vratim. pa opet. mogla bih ići drugim putem zaobići tu ulicu, te prozore ali kao da onda propustim nešto što ne smijem. kao da se bojim da nešto važno ne padne u zaborav. kad dođeš, piše u poruci. šutim. ne znaš da sam ti blizu i da se stalno pitam želim li ili ne želim ponovo ući u taj krug dolazaka i odlazaka, visina i padova. sada kada znam tko si i što mi sve možeš dati i uzeti trebala bih zaobilaziti tvoje prozore ali putevi me moji vode baš ovuda, pored tih prozora u tom kvartu u mom gradu.  |
nedjelja, 21.03.2010.
 opirem se prvo vrijeme neumoljivosti proljeća najradije bih ostala u zimi, stisnuta u toplom kutu udugim noćima i u bjelini krajolika. previše je sunca i mlačno zraka odjednom a onda se prepustim neka toplina me iznutra preobrati i zima prestane vladati svojim dugim noćima i ogoljelim granama. zahvaljujem prirodi koja mi dopušta da budem bar na neko vrijeme njen dio, da sam sudionik tog trajnog obnavljanja, mijenjanja, umiranja i ponovnog rađanja.  |
četvrtak, 18.03.2010.
|
meroveusu
odustajanje, da. povlačenje pred nečim što ne možemo savladati, da. odustajanje od stajanja pred zidom, jer nema načina da ga se probije, preskoči, ni zaobiđe, da. ogromno žaljenje zbog te silne energije, silnih emocija, koje su bile toliko intenzivne a sada se čine izgubljene, prosute, rasute. strah od onog sveg što predstoji ne odustane li se, ne pobjegne, ne sakrije li se u lik koji ga više ne voli i ne želi, da. olakšanje zbog prestanka opasnosti i rizika, hoda po rubu, ludosti, da. daj si vremena, kaže. misli da se može pojesti, prežvakati i probaviti sve. ono što se teško probavlja bolje izbjegavati, ne konzumirati, zar ne?.  |
utorak, 16.03.2010.
|
više ne mislim da je to bilo nešto tako veliko
i tako važno. ljubav je iluzija kojom hranimo samoću, naše snove, našu čežnju. zakačimo se za tu tlapnju i gonimo se i tjeramo i uvjeravamo da je to naša velika ljubav, najveća. kad ne ispuni naša očekivanja, kad se ne dogodi to čudo, kad se ne ostvari ono što smo zamislili, stišamo se, spustimo se dolje, k zemlji nakon lebdenja u oblaku svojih umišljaja. i onda nam nedostaju oni osjećaji koji su nas vodili tako visoko iznad učmalosti naše svakodnevice. i to je to što mi nedostaje, znam, a ne on.  |
utorak, 09.03.2010.
  zima, ta ukočenost pejzaža, kad pogled utone u tu bijelo-plavu dubinu. tišina je zimi, kad je snježno i hladno posebna stvarno je tišina, kao da potiče onu unutarnju, našu vlastitu. skroz nas tada obuzme neka sjeta. i prošlost nas preplavi, naše dječje oči opet kao nekad davno gledaju kroz prozor u bjelinu.  |
subota, 06.03.2010.
potraga
|
obuzme me često neka samotna tuga.
stvori se negdje unutra kao klupko namotava se i postaje sve veće, sve teže, postaje golemo. ne mogu je ni sa kime podijeliti, nikome pričati o njoj. ja i ona samujemo zajedno. dolazi kao veliki val, nahrupi, a onda se povuče. ostavi me, i ja sam slobodna tad. nema više one opsesije uma, on je slobodan. nema više misli koje su me tiranizirale svojim neprekidnim prisustvom. popušta onaj stisak emocija koje s me gušile. ovo je samo duboki beskrajni prostor tuge u koji se skloni duša kada shvati kako smo izgubljeni i tužni, u svojoj vječitoj potrazi za ljubavlju.  |
