Komentari

sub-littera.blog.hr

Dodaj komentar (7)

Marketing

  • toluen

    Plava je boja boja beskraja, dubine, mira, mudrosti. Bijelo boja čistoće, a sunce života. Plavo nebo, bijeli oblaci, sunce - nove boje, novi život, nova nada...

    Kada prihvatimo da je sve u prirodi ciklično onda možemo razumijeti da i ljubav ima svoje uspone i padove kao i sve drugo. Ništa nikada ne nestaje samo se stalno mijenja. Nekada dramatično, nekada mirno.

    Poput tvojih riječi i fotografija koje sada nagovještavaju promjenu, dolazak proljeća, sunaca i svjetla tamo gdje je vladala tama zime ljubavi.

    If I Could.

    :-)

    avatar

    16.03.2010. (23:42)    -   -   -   -  

  • jesmoinismo

    thnks tol

    avatar

    17.03.2010. (05:54)    -   -   -   -  

  • Sarah Bernardht

    Istina. Stalno si to govorim. i uspijevam. Uglavnom. Veći dio vremena.
    Podsjetilo me na jednu Meroveusovu pjesmu....poslušaj....meni je mantra....

    "Ali, ja vjerujem u Tebe;
    U nekom predosjećanju
    Znam da Ti takvi otimači
    Ne mogu nauditi,
    Znam kako su njihova otimanja
    Samo prividi u ovoj hipnotičkoj stvarnosti;
    I kada pozornije se pogledaš
    Vidjet ćeš
    Istu sebe koja si željela biti."

    Lijep ti pozdrav....

    avatar

    17.03.2010. (09:32)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Ja tako ne mislim, ne na takav način. Ne mogu se tovjim tvrdnjama protiviti, jer nemam argumenata za protivljenje - i ne smijem imati. To je tvoj izbor. Ili bilo čiji izbor. Međutim, dojma sam kako u cijelom iskazu postoji žaljenje što je to baš tako, a što nije upravo onakvo kakvo smo očekivali. Taj eterični miris očekivanja nas sve zaludi. Opije. Još uvijek smatram kako je prirodna potreba osobe ne biti sam. Podijeliti se s nekim, ali tako da ne osjetimo kako smo u tom dijeljenju nešto nepovratno izgubili, odnosno, ako stavimo u predmnijevajući način, plašimo se unaprijed kako ćemo u dijeljenju neizostavno izgubiti dio koji ulažemo u dijeljenje s drugim. Već sama anticipacija gubljenja je deprimirajuća. Kao iracionalni strah od ozljede. Plašimo se moguće ozljede, a da pokret još nismo učinili. Kontinuirajuće se plašimo. Urođeno. Jer će to narušiti tjelesnu cjelovitost. A kako li je tek našem duhovnom mjehuriću očekivanja? Koji iako nije tjelesan u sebi nosi napadno izraženu bojazan od prsnuća, i vjerujem kako je takvo predviđanje prsnuća bolno, a mnogo više bolnije kada se reflektira u tijelu.

    avatar

    17.03.2010. (19:29)    -   -   -   -  

  • T.

    odlično izdefiniran osjećaj.

    avatar

    17.03.2010. (20:18)    -   -   -   -  

  • Nina...

    e prvo da napišem kom ....da slažem se to je ono što nam nedostaje najviše
    ali upravo to je ono i o čem govorim stalno...da treba ići za tim osjećajem...ne za NJIM
    i ne zbog njega...sve što ćinimo je zbog toga upravo, zar ne?

    a tek sad da pročitam Meroveusa pa da vidim što mislim nakon njega ;))

    avatar

    19.03.2010. (19:23)    -   -   -   -  

  • sve bih ponovo

    e sad...jbg...i on je u pravu velikim dijelom ...

    avatar

    19.03.2010. (19:25)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...