četvrtak, 11.08.2016.

dan prvi ( 1. )

U petak navečer spremila sam sve stvari u auto. Oprala ga izvana i unutra. Obrisala prašinu i istresla tepihe, ono što inače radim jednom godišnje, ako i tada. Nakrcala i potrebno i nepotrebno.
Od osam pari sandala koje sam nosila, nisam se izuvala iz onih u kojima sam krenula.
Točno sam znala da će to tako biti, ali, zlu ne trebalo ...



Subota, 4.30 ujutro.
Skuham kavu, napunim termosicu, spremim hranu u mali hladnjak, spremim sve to u auto, sjednem, vežem se, pogledam u retrovizor frizuru, stavim naočale i okrenem ključ ... ... ... okrenem ključ još jednom ... ... ... okrenem ga i treći put ... ... ... auto šuti !!!
Ma ni CVRC da bi napravio ! Ništa ! Muk ! Tišina !
Pa što je sad ???? Neće da upali, ne daje nikakav znak života. Baš nikakav ! A još sinoć, dok sam ga čistila, radio je svirao i bio je sav sretan što ide na put !
5.20 ujutro. Koga zvat u to doba ?
Melu !
- Alo Mela ...
- Jel krećeš ?
- Ne. Auto mi neće upaliti.
- Ma nemoj me zaj****ati ! Aj, čekam te !
- Ozbiljno ti kažem, auto ne pali ...
Sad tu ne smijem napisati što je rekla, jer ja sam fina i ne psujem.
Ispričam joj crni scenarij i Mela zaključi da je akumulator u pitanju.
Što dalje ?
Zakoniti radi, nemam pojma gdje je, sina nema šanse da uspijem probuditi tako rano. Koga zvat ?
Tatu ! Al tata nije doma, neg u Lici. Kako će mi pomoći od tamo ... ?
Niš, zovem tatu, a on se smisli i nazove mog tetka koji je mehaničar. Čovjek dođe za pol ure i potvrdi da je akumulator u pitanju. Al, ne može ništa do osam, kad se otvaraju dućani.
Uzme stari akumulator i ode, a ja se vratim u krevet silno razočarana i tužna.
Moje pomno planirano putovanje prijeti padanjem u vodu !
Svejedno zaspim.
Probudi me zvono na vratima. Izvirim van, još onako pospana i vidim da auto sretno prede !
Hvala tati i T. na ekspresnom rješavanju gorućeg problema !
Jest da kasnim tri sata, ali valjda i to ima neki svoj dublji smisao. Onaj smisao kojeg nikada neću znati, ali u ovom trenutku nije ni važno. Važno je da krećem po Melu.
Stižem k njoj i dočeka me ovo:



Mela potrpa stvari na zadnji sic i napokon krenemo.
U međuvremenu me zove moja Rođo. Hoće, već kad prolazimo kroz Pazin, da mi da rođendanski poklon.
Ok, kažem ja, nazovem te iz Pazina.
Razmotavam poklon i rasplačem se !
- A majku mu ljubim, kaže Rođo, pa ja sam mislila da ću te nasmijati, a ti opet plačeš !
Al ljudi moji, pa kako se na ovo ne bih rasplakala ?
Ne samo da se silno potrudila oko poklona, neg me još i sjetila koliko mi je godina !





Mislim, ovo je bilo tek prvo sentimentalno plakanje u nizu plakanja na ovom putovanju.
Tu je i Mela malko cmoljila. Samo da se zna.
Ionako me svako malo pitala: Pa dobro, šta je sad ?! Zašto sad plačeš ???

I dobro, valjda sad više nema zaustavljanja ... do pet kilometara pred tunelom Učka.
Kolona. Stoji. Ni makac.



Ajmo, još sat i pol mojeg dragocjenog godišnjeg otišlo u vjetar.
Možda ne baš u vjetar, jer smo tih sat i pol pojele hrpu šljiva i pljuckale koštice kroz prozor.
Kako je od ranog jutra sve počelo, činilo se da nikad nigdje nećemo stići, a pogotovo ne tamo kamo smo naumile.
No, napokon, prođosmo i Učku, pa prema Rijeci, nekom novom zaobilaznicom, zaobiđemo svašta nešto i izađemo pred Novim Vinodolskim, kad čuješ Melu:
- Joj, ja bih tako rado vidjela Novi Vinodolski !
- Daj me nemoj sad da ulazim u gužvu, nikad nećemo nikud stići ...
- Ali samo barem malo da prošetamo ...
- Aj mi lijepo reci da ti stanem jer ti se puši, ne prodaji mi te fore s šetanjem kad znam da mrziš šetati !

Dakle, stajele smo bezbroj puta. Za pušenje, za pišanje, za nešto prigrist, za nešto fotkati, za popiti kavu ...
Pred Senjom:
- Hoćeš da stanem da slikamo 45. paralelu ?
- Oću !
Znam da oće, al nije njoj do paralele ...



Odavde do Ekvatora imate 5000 km i do Sjevernog pola 5000 km. Ovisno o tome jel vam se ide lijevo ili desno.
U Senj nismo ulazile, nego smo se, lijepo digle u brda, pa preko Majorije, popele na Vratnik.
Izvor pitke vode nismo slikale jer se baš i nema gdje stati, a ja sam tu vodu pila svake godine kad bi tu prolazila.
Na Vratniku opet stale, jer sam ja htjela fotkati, a Mela je jedva dočekala.





I tako smo uplovile u Liku, pa lijepo preko Otočca,



Ličkog Lešća, Gospića, Medaka, Svetog Roka i Ličkog Cerja, dospjele u Ričice.
Ovo je bio prvi put da sam se sama dovezla u mamino rodno selo i uopće ne znam zašto sam uvijek mislila da je to komplicirano.
Nakon večerice, malo smo prošetale do pruge,





pofotkale rijeku,







obavile foto sešn na mostu ...



Mela na most nije htjela jer je rekla da se boji i da to nju ne bi izdržalo.
To što preko mosta idu auti i što ga još nije odnijela nabujala rijeka, nema veze ...

I došlo je vrijeme za spavanje, a Mela je od uzbuđenja bauljala s cigaretom ispod hrasta, pa su je napali leteći mravi, a ujutro se budila s kokošima. Jel to ona Mela koja spava do podne, prije ručka, poslije ručka, prije jela, nakon jela ???
Nije e ugasila od kad smokrenule, a bogme se nije gasila ni noću !