ponedjeljak, 10.02.2014.

Komoda

Puna tri tjedna, svaku večer, radila sam sam na ovoj komodi.
Zato nisam stigla oprati staklo na vratima.
Molim za razumijevanje.



Nije velika, slažem se, ali toliko mi je trebalo.
U svakom slučaju, dok dođem s posla, poobavljam sve što moram, nahranim sve one gladne živine koje me čekaju, nahranim dvonošce, budem umorna ko pas ( ne moj, nego neki jadni, napušteni, ničiji ), pa se izvrnem na kauč da skupim snagu za dalje.
Tako da radovi započnu negdje predvečer, dok se vrte turske sapunice. Tako učim jezik. Slušam i učim.
Dobro, ponekad i bacim oko na ekran.

Rezultati nakon jedne ruke bojanja bili su poražavajući.
Nemam pojma zašto je boja tako slabo pokrivala. Ma mislim, znam da nije moglo biti bolje, ali moje nestrpljenje ...
Da sam bila pametnija sve bih najprije bila premazala bijelom temeljnom bojom za drvo.
Al nisam ... ma ne treba ... koji će mi to ...



Tri ruke, ponegdje i četiri.
Osim toga, kolebala sam se bih li je obojala i iznutra.
Najprije nisam htjela, ali me ponijelo, kao Gustava kojeg sam prije koji dan gledala kod Yulunge. Odmah sam se sjetila na njega ...



Da krenem ispočetka, jel ?
Dobro.
Trebala sam ovo:



- bijela akrilna boja
- nježno žuta akrilna boja
- maslinasta akrilna boja
- tamno zelena akrilna boja
- krep traka
- valjak
- kacavide
- šmirgl papir
- kist
- šablona
- prozirni akrilni lak

Odlučila sam da ću sve raditi u radionici ( sobi ). U nadi da neću zadrekecati pod, zidove, mačke, đukelu.
Prostrla sam po podu veliki komad pak papira, navalila na njega komodu.
A onda, šmirgl u ruke i kreni. Da je bilo lijepo vrijeme, to bih s malom brusilicom ili šmirglericom, ne znam kako se zove, odradila vani, ali nisam mogla.
Najnezanimiljiviji i najdosadniji dio posla. Šmirglanje, mislim. I nakon toga, namještaj izgleda grozno. Nepopravljivo i uništeno !



Onda sam odšarafila vrata, poskidala police i krenula.



Najprije sam je izvrnula naopačke.



Počela sam od dna. A kad sam je izvrnula, vidjela sam da se dio pozadine otkačio od ormarića. Naivno sam vjerovala da ću to zalijepiti drvofixom.
Ali neeeee ! Nema teorije da bi se to zalijepilo. Zašto uopće i bi ?!
Pa sam uzela čekić i čavliće u ruke ... zakoniti je rekao: sad kad sam ti to začavlao, daj mi napravi nešto za jesti. Svašta !



Čak su i one plastične vodilice za ladice bile ispucale. Njih sam uspješno zalijepila neostikom.

Obojala sam sve okolo - naokolo,



gurala se s neredom po sobi



i onda, napokon, kad se sve zabijelilo ...



odlučila sam da je to to.
Sad kreće nesanica. Nemam pojma što želim na toj komodi. Svašta mi pada na pamet, kombinacije nekoliko tehnika, motiva, detalja ,,,
Pa krenem švrljati po netu u potrazi za još kakvom dobrom idejom, pa se tek onda zbunim, pa bih onda svašta i zabrinem se da ne pretjeram sa svime ...
Onda par dana dobro spavam i vratim se prvotnoj ideji koja se, na koncu, uvijek pokaže najboljom.

Gurnula sam ormarić na njegovo mjesto i obojila dvije ladice nježno žutom, a dvije sam ostavila bijele.



Isto sam tako obojala i sredinu vrata.



Na vrata sam šablonom iscrtala maslačke,



produžila im stabljike,



nacrtala travu,



s jednog boka dodala maslačak,



s drugog boka drugi maslačak,



na ladice nacrtala maslačkove otpale čvrčke.



( obratite pažnju na ploče vrhunske glazbe, koje čekaju moju obradu )

kao i na vrhu komode.




E da, i ovo vam moram pokazati. Pak papir nakon što sam završila s bojanjem.



Svaka bi me majka za svog sina udala !


I na kraju, moj trotjedni rad ...

Oznake: komoda na moj način