| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Web Counter
"Najsretniji su oni koji najrjeđe zadiru u utrobu svojih sjećanja.
Oni izravno žive autentičnu ničim pomućenu sadašnjost.
A ja, koja ispisujem ove stranice, ne znajući što ćete Vi uopće s njima, ja sam tako željna svoje sadašnjosti, zaborava i snova koji su najjače svjedočanstvo o postajanju nade."
Online Users
"Postoji plan da te anđeli ukradu,
il’ bar na čas da te vrate među njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za pravi ton."
mail:
stajdooharica@gmail.com
'' U djetinjstvu i mladosti puno sanjamo i ti snovi mogu utjecati na naše dnevno raspoloženje.
Sjećaš li se kako si posljednjih mjeseci plakala nakon buđenja? Sjedila si za šalicom kave, a suze su ti tiho curile niz obraze.
''Zašto plačeš? '' pitala sam te, a ti bi mi, očajna i ljutita odgovarala: '' Ne znam. ''
U tvojoj dobi toliko toga u sebi moraš dovesti u red, postoje planovi, a planovi uključuju neizvjesnost. ''
NE MOGU BEZ...
• Ljubavi na sve načine
• svoje Obitelji i doma
• svoje 'Platfusfusice' i prijatelja
• Njega
• smijanja
• poljubaca
• zagrljaja i ostalog maženja i paženja
• čokolade
• kompa i Interneta
• mobitela
• svojih mjesta
• glazbe
• svoje emotivnosti
• djeteta u sebi
• svog tajnovitog svijeta i sanjarenja koja se skrivaju u njemu ponekad
• Trenutaka koje pokušavam zadržati što duže
• svog 'filozofiranja' kako bi mi On to rekao
• svoje nesigurnosti i šutljivosti koja je tu nekada
• svoje tvrdoglavosti
.......
VOLIM... (puno toga... tata me često zeza kako imam srce kao autobus... ali evo ovdje nekoliko izdvojenih stvari koje su mi upravo pale na pamet, a jako ih volim...)
• promjene
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde
• kombinaciju slanog i slatkog
• okus dobrog vina
• umiliti se
• uređivati
• koketirati
• spontane ludosti
• stare slike
• proljeće
• balade
• knjige
• život po riječima Carpe diem
• filmove
• orginalnost
• pašticadu i njoke
• kupovanje :)
• putovanja
• duga čavrljanja uz kave
• zezanciju
• partije
• naušnice
• plesanje
• čitanje dragih blogova
• sladoled
• žvake
• parkove
• pogled, snove i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• dječje igre
• Leptiriće
• svoje uspomene
• suncokrete i ostalo cvijeće
• Livade
• more
• posao koji trenutno radim
• sitnice koje mi uljepšavaju sobu
• cipelice
• šetnje
• kazališta
• sunčane naočale
• vlakove
• brodove
• sretne završetke
• poljupce na kiši
• konje
• mačke jer su tako umiljate
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• ananas, jagode, dinje, lubenice, naranče, kiwi... (hmm... voćne salate)
• ljetne salate
• uskakanje u vlak u zadnji tren
• boje
• talijanski jezik
• promatrati ljude
• primjećivati sitnice
• spavati
• međusobno razumijevanje bez riječi
• biti zaljubljena
• glasno slušati muziku
• Malog Princa
• Galeba Johnatana
• bajke
• biti živahna kao dijete (On će znati)
• pogleda kroz svoje 'ružičaste' naočale
................
• uglavnom... volim Život i živjeti bez prethodnih planiranja i ostalih scenarija...
mogla bih Vam nastaviti popis, ali neću... bar zasada, jer predugo bi trajalo...
uvijek rado čitam...
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
25.04.2007., srijeda
Ljubav & Mržnja
|
Neki dan dobila sam ponovni zadatak... a proslijedila mi ga je draga blogerica ...tajna zaljubljenog srca... a zadatak glasi napisati = 10 razloga zašto nešto mrzim... ************************ I upravo mi je danas došlo napisati nekoliko rečenica u tom tonu, jer danas sam sva... Mirna... Šutljiva... Distancirana... Na trenutke prehladna... prema ljudima prema kojima ne bih trebala biti... Možda i pomalo bezobrazna prema ljudima koji mi ne odgovoraju, a radim s njima... Dijelom u Svom svijetu... Skrivenim od poznatih... Sa svojim mislima... I mp3-em na ušima... Bez Njega...  I možda ću danas ovaj zadatak napisati drugačije nego neki drugi dan, jer danas mislim većinom na Njega i sebe... na Nas... te naše nesporazume, neshvaćanja i svađe koje nas sustižu svako neko vrijeme... i kao da ponovno zavezan čvor puca na istome mjestu... glup osjećaj, zar ne? Kao da svaki put sama sebi dopuštam osjećati se tako... i svaki put pasti na istu stvar... a svaki put srce reagira isto i boli iako je proživljeno već toliko puta... I vrti se Balašević u slušalicama... oh, kako paše... „Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud... Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud... Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo... Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...“ Možda sam ovakva zbog nedostatka Sunca danas... Ili zbog Sna koji me noćas probudio i više nije dopustio mislima da se smire... A možda opet zbog Njegovih riječi koje su me pogodile... jako... a On se nakon toga opet udaljio na isti način kao što to učini svaki put... Došlo mi je da zavrištim noćas kada su suze tako jako presijecale dušu i tijelo... Hej, pa nije li te briga kako se osjećam?!... I nije li te nimalo briga kako me nasmijati, reći nešto lijepo ili tek šutnjom biti uz mene?!... „Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin... I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin... Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu... Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...“ *********************************** No da počnem sa izvršavanjem zadatka...  * Mrzim trenutke kada odlaziš i ostavljaš me samu na kolodvoru da po ne znam koji put gledam za autobusom koji odlazi odnoseći svaki put sve više Mene... * Mrzim to što često na kolodvoru tada stojim dugo gledajući u daljinu i željno išćekujući da se iznenada vratiš, zagrliš me i kažeš kako ovaj put zaista ostaješ... * Mrzim to što nakon svakog našeg rastanka slijedi prilagođavanje na svakodnevicu bez tebe, a ja često tako teško predbrodim to bez maske osmijeha na licu barem neko vrijeme ... * Mrzim često to što ne iskoristiš Naše trenutke onako kako mislim da bi trebao; onako da od naše Ljubavi stvoriš još veću ne puštajući me od sebe već prečesto nalaziš neke nebitne razloge... * Mrzim to što prečesto zaboravljaš na one dječje, spontane ludosti zbog kojih srce zaigra brže i slađe, već gledaš na Život s previše opreza i crnih mrlja... * Mrzim to što postavljaš neka nebitna pitanja u razgovorima koje vodimo i to baš onih dana kada se zbog posla i ostalih obveza stignemo čuti jako rijetko... pa mi ta nebitna pitanja u tim trenutcima izgledaju još puno besmislenija i planem na tebe... * Mrzim to što ponekada izbjegavaš neke razgovore i povlačiš se čim nisam dobre volje te se javljaš kada je sve ok... ali lako je biti dobar i nasmijan s nekim kada je sve super, zar ne?... * Mrzim to što ponekada mislim kako me ne razumiješ... moje misli, riječi, snove i strahove... moj Svijet koji tako želim podijeliti sa tobom i stvoriti od Njega naš... kao one naše Dimenzije koje tako često dijelimo držeći se za ruke ležeći na Livadama?... a tebe tada kao da i nije briga što ja tako mislim... * Mrzim to što sam prečesto pretvrdoglava i ne mislim na tebe onako i onoliko koliko bih trebala već lutam svojim stazama držeći neke stvari samo za sebe... * Mrzim to što ti je često puta toliko stvari svejedno, kada znam kako na svaku nijansu i osjećaj srce drugacije zaigra... I iako je riječ Mrziti tako jaka... i iako zapravo je tako rijetko upotrebljavam trenutno mi odgovara jer to su neke stvari koje zaista ne volim... a i ne želim se ubrzo opet osjećati ovako... a Petak i njegov zagrljaj mi se čini tako daleko... **************************** Nemojte misliti da sam loše volje, jer nisam... ove riječi bile su pisane jučer... i bile su pisane iz srca iako On vjerojatno uopće nije bio svjestan kako se osjećam... ali zahvaljujuci par ljudi na poslu (jer tamo sam provela veći dio dana) Osmijeh je predvladao do kraja večeri, a On se opet uspio javiti kada se Sanja smijala i imala što pričati sa veselim tonovima u glasu... No danas je novi dan... i vrijeme da se ponovno zavrti neka vesela pjesma u glavi... |
20.04.2007., petak
Mojim Prijateljicama...
|
****************** “Mlada supruga je sjela na fotelju jednog vrelog, vlažnog dana, pijući ledeni čaj u posjeti svojoj majci. Dok su pričale o životu, o braku, o odgovornostima u životu i obavezama zrelih ljudi, majka je zamišljeno prodrmala kockice leda u čaši i onda jasno i trezveno pogledala svoju kćerku. ''Nemoj zaboraviti svoje Prijateljice", rekla je dok su se listići čaja polako smirivali na dnu šalice. "One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svog muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti biti potrebne. Sjeti se da povremeno odeš negdje sa njima, da radiš nešto s njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Bit će ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene." "Kakav blesav savjet ", pomislila je mlada žena. "Zar se nisam upravo vjenčala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime boga ja sam udata zena, odrasla, nisam neka mlada djevojka kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i obitelj koju ćemo mi stvoriti će svakako biti sve što mi je potrebno da moj život učinim smislenim. Ali ona je poslušala svoju majku; nastavila je održavati kontakt sa svojim prijateljicama i tako sve više svake godine. Kako su godine prolazile, jedna za drugom, ona je polako počela shvaćati da je njena mama ustvari znala točno što je pričala. Kako vrijeme i priroda stvaraju promjene i misterije u životu svake žene, prijateljice ostaju oslonac za nju.  Nakon 40-ak godina življenja u ovom svijetu evo što je naučila: Vrijeme prolazi. Život se odigrava. Distanca razdvaja. Djeca odrastaju. Ljubav blijedi. Srca se slamaju. Karijere se završavaju. Poslovi dođu i prođu. Roditelji umiru. Kolege zaborave usluge. Muškarci ne zovu onda kad su rekli da hoće. Ali prijateljice ostaju tu, koliko god vremena i milja bile daleko od tebe. Prijateljica nikada nije toliko daleko da ne može biti tu kad je potrebna. Kad budeš morala hodati tim usamljenim putem i kad budeš morala hodati sama, tvoje prijateljice će biti tu sa strane tog puta navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se za tebe, intervenirajući u tvoje ime i čekajuci te na kraju puta širom otvorenih ruku. Nekada će one čak i prekršiti pravila i hodati pored tebe. Ili će uletjeti i iznijeti te sa puta. Moje prijateljice blagoslove moj život! Svijet ne bi bio isti bez njih,a ne bih ni ja. Kad smo započele ovu avanturu zvanu ženskost, nismo imale pojma o nevjerovatnim radostima i tugama koje su nas čekale. Niti smo znale koliko ćemo biti potrebne jedna drugoj. Svakog dana smo potrebne jedna drugoj i dalje." ***************** Evo, ovo sam neki dan dobila na mail od jedne svoje kolegice s kojom sam počela raditi prije nekoliko mjeseci… I dogodio se onaj divan osjećaj prepoznavanja sličnosti kao da se znamo oduvijek… vjerujem da ste to svi osjetili nekada sa određenim osobama i znate koliko je divno... I iako ona ubrzo prelazi raditi u sljedeću firmu i iako nećemo više sjediti stol do stola, svakodnevno zajedno ispijati kratke kave na poslu smijući se i potiho slatko ogovorajući neke kolege koji nam nimalo nisu po volji te uživati smijući se u tim slobodnim minutama... iako znajući sve to prepoznale smo da ćemo uvijek biti tu jedna za drugu neovisno o kratkom vremenu druženja... A ovo proslijedite svim svojim Zvijezdama… kako bi znali koliko Vam znače...  ************************ If our friendship depends on things like space and time, then when we finally overcome space and time, we’ve destroyed our won brotherhood! But overcome space and all we have left is Here. Overcome time and all we have is Now. And in the middle of Here and Now, don’t you think that we might see each other once or twice? from Jonathan Livingstone Seagull |
13.04.2007., petak
Priča se nastavlja...
|
Za početak Hvala Vam svima na čestitkama za Uskrs i ove divne blagdanske dane koji su prošli... Odgovorila bih Vam svima prije i poželjela isto, ali uživala sam u svom plesu daleko od doma i daleko od sve tehnologije... samo mi je On trebao i bio dovoljan... *************** Ima već neko vrijeme kako su mi dvije drage blogerice dale zadatak da s njihovim riječima napišem pjesme... i nisam zaboravila na to nego eto ponijeli su me moji sretni trenutci koji i dalje traju... i traju...  Iskreno, nisam nikada bila previše vješta u baratanju sa poezijom... mislim sa slaganjem stihova, ubacivanjem rima i ostalim pjesničkim figurama koje bih uvijek isto tako teško prepoznavala obrađujući lektire u osnovnoj i srednjoj školi... Uvijek mi je nekako lakše bilo nabacivati riječi na papir onim redoslijedom kako bi mi navirale u mislima... tako da i ovaj put radim slično, samo će Vaše riječi zajedno biti u sklopu priče i razbacanih nota... nadam se kako će Vam se svidjeti... zadane riječi od vražice s licem andjela --> tišina, čežnja, usne, sjaj, letjeti te od sebi_dovoljne --> crveno,patnja,sloboda,mir i more ...Odabrale ste upravo one riječi koje mi trenutno razbacane leže u mislima... ******************************* Priča s mojim sretnim ružičastim trenutcima se nastavlja... i teče dalje noseći sa sobom nove nijanse, nove rastanke i sastanke na bučnim kolodvorima, osmijehe, duge zagrljaje i suze u očima koje ne žele poći niz lice, ali srce je jače i svaki put reagira na istu stvar... I tako sjedim sinoć u autobusu, na povratku prema kući... natrag obitelji i prijateljima koji me željno iščekuju iako je prošlo tek tjedan dana od mog odlaska iz Zagreba... A oko mene samo TIŠINA koja olako uspijeva nadjačati razgovor vozača i tek nekoliko putnika te upaljen radio... Tišina koja navodi da misli još lakše u potpunosti zauzmu moje misli i postepeno izbrišu osjećaj SLOBODE koji je do maloprije bio tu... A ne želim stavljati mp3 na uši ni nanovo pokušavati čitati knjigu dalje, jer znam koliko nema smisla... Misli su jače, kao i ČEŽNJA da ponovim neke slike pred očima dok su još svježe i netaknute... I osvrćem se ponovno na osjećaj slobode i lakoće koji je tu u zadnje vrijeme, a posljednjih nekoliko dana kao da je postigao vrhunac... Pretpostavljam koliko to možda glupo zvuči, ali opet ostajem /po ne znam koji put/ zatečena time u koliko kratkom roku možemo osjetiti nešto zaista posebno i koliko su čarobni ti trenuci poleta...  LETJETI?... prema Suncu?... Zvijezdama?... sasvim drugoj Dimenziji koju sam Vam već spominjala?... Da, zaista je moguće... I pritom disati punim plućima onako kako to često zaboravljamo... Osjećanje života svakim dijelićem tijela?... Osjećanje mirisa borova u potpunosti? ...pogled na MORE koji istodobno tako ispunjava, odmara i nanovo oduševljava? Na nebo koje se presijava CRVENIM nijansama donoseći zalazak sunca koji ćemo pamtiti zauvijek... MIR koji donosi?... On pokraj mene u svakom trenutku, njegov osmijeh, zagrljaj, riječ ili samo zvuk disanja kako bih znala da ne sanjam... Dodir USANA na koži kako bi „ružičaste naočale i dalje bile tu pri svakom koraku... “ Mogu li nazivati Slobodom Ljubavi i Srce koje tuče tako smireno i lagano a opet ubrzano i nervozno svjesno da je On tu... tek nekoliko centimetara od mene i da neće otići za sat ili dva... A srce zna kada je red da poleti i pritom oslobodi se i makne od ostalih opreza makar i na kratko... ************** Da, čini se kako sam u zadnje vrijeme zaista sretna... osmijeh i dalje čvrsto držim uza se, pišem Vam sretne i proljetno obojane postove, a i SJAJ u očima je teško ne primjetiti...  Opet ću ponoviti kako mi se čini da se u zadnje vrijeme često kockice života poslažu u tu divnu sliku... sliku željenu još odmalena kada bih kao djevojčica satima sjedila na ljuljačkama ili svog najdražeg hrasta i u svoje oslikane dnevnike zapisivala sebe, okolinu i svoje Zvijezde... koje gledam sa raširenim očima i čekam... jer znam da su blizu... i razumiju me bolje nego itko od odraslih koji bi poprilično zbunjeno ponekada reagirali na moje priče... I sada bih rado uzela jednu od tih bilježnica i ponovno osjetila Nju... svoju djevojčicu i njezino prestrašeno, veliko i čisto srce... I pokušala joj nacrtati još veći osmijeh na lice... Jer neke Zvijezde koje je tako dugo razdragano gledala pojavile su se u Njezinom životu i uljepšale ga još više... Da, da... Proljeće je apsolutno u mom srcu... :) ******************* Najdraži moji , pozdrav Vam ostavljam... i ovih ću dana pogledati vaše blogove i ostaviti trag... jer nedostaju mi Vaše riječi...  uživajte u ovim divnim danima... |
05.04.2007., četvrtak
Imaš li volje za poslom danas? a za sutra? za prekosutra? za sljedeći tjedan? za sljedeći mjesec? niti ja!!! samo baila baila………  ******************* ovo mi je tako slatko pa sam morala tu staviti... ;) a i prigodno je jer blagdanski dani su pred nama... i kome se da raditi?!...  hmmm, a i sunčeko je vani...  bilo bi lijepo zgrabiti nekog mačka i malo zaplesati na livadi i osjetiti travu pod stopalima... |
04.04.2007., srijeda
Oh, kako je divno biti s nekim tko te može odvesti do zvijezda…
|
- Ej, malena, misliš li da ćemo Zauvijek biti ovako sretni? – iznenada me upitao otprilike sat vremena prije polaska natrag na kolodvor Nisam mu htjela ništa odmah odgovoriti, već prvo upiti njegov izraz lica i oči koje su se izmjenjivale nijansama prestrašenosti, ljubavi i topline. Uhvatila sam ga za ruku i mirno odgovorila: - pa naravno... - Ali zar se ne bojiš ovih kilometara koji nas već predugo razdvajaju? – upao mi je u rečenicu - Ne, ne bojim se već ih se užasavam, jer prečesto od nas stvore veće strance negoli smo to bili na početku našeg upoznavanja... i prečesto je upravo ta težina nepodnošljiva... - znači, i tebi se čini kako se uvijek moramo razdvojiti u onom trenutku vrhunca Ljubavi, smijanja, sreće i suza?... – ponovno mi je nervoznim riječima upao u rečenicu - hmmm... da... uvijek nekako u tom trenutku nastojim potisnuti to... taj osjećaj u sebi... barem pred tobom, jer u suprotnom rastanak bi nam još teže pao, a znaš i sam koliko ni ti ni ja to ne volimo... - da, smijeh nam je oduvijek bolje pristajao... - i vješto odvlačio pažnju sa suznih očiju. – nadodala sam Nasmijao se, a pogled mu je postajao mirniji... a ja samo sam se nježno privila uz njega, osjetila međusobno ubrzano lupanje srca i pokušala taj tren nadjačati osjećaj ponovnog puknuća po šavovima... od ljutnje, bijesa i tuge... i udahnuti još nekoliko zajedničkih minuta prije odlaska... jer znala sam kako ponovno slijedi 'prilagođavanje' do sljedećeg susreta na kolodvoru... *********************  "Negdje daleko postoji... Netko tko me svake večeri čeka, zabrinutim pogledom promatrajući stazu kojom ću, jedne večeri, zaista i doći." |
