25.04.2007., srijeda

Ljubav & Mržnja

Neki dan dobila sam ponovni zadatak... a proslijedila mi ga je draga blogerica ...tajna zaljubljenog srca... a zadatak glasi napisati = 10 razloga zašto nešto mrzim...

************************

I upravo mi je danas došlo napisati nekoliko rečenica u tom tonu, jer danas sam sva...

Mirna...
Šutljiva...
Distancirana...
Na trenutke prehladna... prema ljudima prema kojima ne bih trebala biti...
Možda i pomalo bezobrazna prema ljudima koji mi ne odgovoraju, a radim s njima...

Dijelom u Svom svijetu...
Skrivenim od poznatih...
Sa svojim mislima...
I mp3-em na ušima...

Bez Njega...




I možda ću danas ovaj zadatak napisati drugačije nego neki drugi dan, jer danas mislim većinom na Njega i sebe... na Nas... te naše nesporazume, neshvaćanja i svađe koje nas sustižu svako neko vrijeme... i kao da ponovno zavezan čvor puca na istome mjestu... glup osjećaj, zar ne? Kao da svaki put sama sebi dopuštam osjećati se tako... i svaki put pasti na istu stvar... a svaki put srce reagira isto i boli iako je proživljeno već toliko puta...

I vrti se Balašević u slušalicama... oh, kako paše...

„Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...“


Možda sam ovakva zbog nedostatka Sunca danas...
Ili zbog Sna koji me noćas probudio i više nije dopustio mislima da se smire...
A možda opet zbog Njegovih riječi koje su me pogodile... jako... a On se nakon toga opet udaljio na isti način kao što to učini svaki put...

Došlo mi je da zavrištim noćas kada su suze tako jako presijecale dušu i tijelo...
Hej, pa nije li te briga kako se osjećam?!...
I nije li te nimalo briga kako me nasmijati, reći nešto lijepo ili tek šutnjom biti uz mene?!...

„Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...“


***********************************

No da počnem sa izvršavanjem zadatka...



* Mrzim trenutke kada odlaziš i ostavljaš me samu na kolodvoru da po ne znam koji put gledam za autobusom koji odlazi odnoseći svaki put sve više Mene...

* Mrzim to što često na kolodvoru tada stojim dugo gledajući u daljinu i željno išćekujući da se iznenada vratiš, zagrliš me i kažeš kako ovaj put zaista ostaješ...

* Mrzim to što nakon svakog našeg rastanka slijedi prilagođavanje na svakodnevicu bez tebe, a ja često tako teško predbrodim to bez maske osmijeha na licu barem neko vrijeme ...

* Mrzim često to što ne iskoristiš Naše trenutke onako kako mislim da bi trebao; onako da od naše Ljubavi stvoriš još veću ne puštajući me od sebe već prečesto nalaziš neke nebitne razloge...

* Mrzim to što prečesto zaboravljaš na one dječje, spontane ludosti zbog kojih srce zaigra brže i slađe, već gledaš na Život s previše opreza i crnih mrlja...

* Mrzim to što postavljaš neka nebitna pitanja u razgovorima koje vodimo i to baš onih dana kada se zbog posla i ostalih obveza stignemo čuti jako rijetko... pa mi ta nebitna pitanja u tim trenutcima izgledaju još puno besmislenija i planem na tebe...

* Mrzim to što ponekada izbjegavaš neke razgovore i povlačiš se čim nisam dobre volje te se javljaš kada je sve ok... ali lako je biti dobar i nasmijan s nekim kada je sve super, zar ne?...

* Mrzim to što ponekada mislim kako me ne razumiješ... moje misli, riječi, snove i strahove... moj Svijet koji tako želim podijeliti sa tobom i stvoriti od Njega naš... kao one naše Dimenzije koje tako često dijelimo držeći se za ruke ležeći na Livadama?... a tebe tada kao da i nije briga što ja tako mislim...

* Mrzim to što sam prečesto pretvrdoglava i ne mislim na tebe onako i onoliko koliko bih trebala već lutam svojim stazama držeći neke stvari samo za sebe...

* Mrzim to što ti je često puta toliko stvari svejedno, kada znam kako na svaku nijansu i osjećaj srce drugacije zaigra...


I iako je riječ Mrziti tako jaka... i iako zapravo je tako rijetko upotrebljavam trenutno mi odgovara jer to su neke stvari koje zaista ne volim... a i ne želim se ubrzo opet osjećati ovako... a Petak i njegov zagrljaj mi se čini tako daleko...

****************************

Nemojte misliti da sam loše volje, jer nisam... ove riječi bile su pisane jučer... i bile su pisane iz srca iako On vjerojatno uopće nije bio svjestan kako se osjećam... ali zahvaljujuci par ljudi na poslu (jer tamo sam provela veći dio dana) Osmijeh je predvladao do kraja večeri, a On se opet uspio javiti kada se Sanja smijala i imala što pričati sa veselim tonovima u glasu...

No danas je novi dan... i vrijeme da se ponovno zavrti neka vesela pjesma u glavi...


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.