Marketing
Oh, kako je divno biti s nekim tko te može odvesti do zvijezda…
- Ej, malena, misliš li da ćemo Zauvijek biti ovako sretni? – iznenada me upitao otprilike sat vremena prije polaska natrag na kolodvor
Nisam mu htjela ništa odmah odgovoriti, već prvo upiti njegov izraz lica i oči koje su se izmjenjivale nijansama prestrašenosti, ljubavi i topline.
Uhvatila sam ga za ruku i mirno odgovorila: - pa naravno...
- Ali zar se ne bojiš ovih kilometara koji nas već predugo razdvajaju? – upao mi je u rečenicu
- Ne, ne bojim se već ih se užasavam, jer prečesto od nas stvore veće strance negoli smo to bili na početku našeg upoznavanja... i prečesto je upravo ta težina nepodnošljiva...
- znači, i tebi se čini kako se uvijek moramo razdvojiti u onom trenutku vrhunca Ljubavi, smijanja, sreće i suza?... – ponovno mi je nervoznim riječima upao u rečenicu
- hmmm... da... uvijek nekako u tom trenutku nastojim potisnuti to... taj osjećaj u sebi... barem pred tobom, jer u suprotnom rastanak bi nam još teže pao, a znaš i sam koliko ni ti ni ja to ne volimo...
- da, smijeh nam je oduvijek bolje pristajao...
- i vješto odvlačio pažnju sa suznih očiju. – nadodala sam
Nasmijao se, a pogled mu je postajao mirniji... a ja samo sam se nježno privila uz njega, osjetila međusobno ubrzano lupanje srca i pokušala taj tren nadjačati osjećaj ponovnog puknuća po šavovima... od ljutnje, bijesa i tuge... i udahnuti još nekoliko zajedničkih minuta prije odlaska...
jer znala sam kako ponovno slijedi 'prilagođavanje' do sljedećeg susreta na kolodvoru...
*********************
"Negdje daleko postoji...
Netko tko me svake večeri čeka,
zabrinutim pogledom promatrajući stazu kojom ću,
jedne večeri,
zaista i doći."
Post je objavljen 04.04.2007. u 12:09 sati.