u naručju vremena

Slonić za sreću
oko ljudskog vrata
zlatni slonić

visi na lancu
uzdignute surle

na lancu visi!

ko zemaljska kugla
na svemirskoj niti
sudbine.
Nosi cirkus,dječji smijeh
(i u starost)
šarena kapica

nevina sličica
od kovine prljave

Blještava je gadost!

Na crnom baršunu
zasljepljuje

slonić za sreću

Danas sklapam usne
povlačim se natrag
u malu tamnu kućicu
onu obloženu slatkišima
izvana-da, tu.

čuvam sve svoje osmijehe
riječi, boje svoje sakrivam
šake puštam, kandže režem
svijeće u očima gasim

spuštam svilene zastore
moje boli, mojih stihova
pila sam ih i tako
sa zabranjenog izvora.

znam,bolje je
da se ne okrenem
još mi je na jeziku otrova
bolje, da ne srušim
još pokoju kulu pijeska
ili da ne sruši ona mene.

Pazi, da mi se pokidaju maske
što su ih prolaznici stvorili.

Gegam se polako
u duboku šumu
u sablasne sjene
i hladna jezera
da ne čuješ mi jecaje
ionako ne koriste.

Hodala je
zamišljenom ulicom
od kolača.
Puteljcima se slijevao
rozi preljev
iz bajke.

Njene oči su gledale
u daleke oblake,
nedodirljive.
U dugine boje njegovih priča
što popunjavaju obzore
tuđih snova

Znala je da ne može tražiti
više od posutih mrvica
mrvica zlata
većih od vječnosti.

Upijala je
tu blještavu kišu
kao zrake sunca
čuvala kao život.

Kao da može isprati
mrak i plitkost,
može li?

Letio je sličnom stazom
ali s bijelim krilima
sve većim i većim
a ona je gledala
kako sjaje
s druge strane.