Odlazim opet
sa svojim slovima
zanosim i mislima
maštovitim očekivanjima
i nadama
Odlazim sama
već se smirilo more
uzburkano nakon mene.
Prema zalazu sunca
gdje došapne mi vjetar
gdje odluči struja
Na drvenoj splavi
promočenoj od valova
oštećenoj od oluje
Stvaram ispočetka
bez druga i savjeta
bez poljupca i pogleda
Jednog dana, znam
protrčat ću ispod duge
do mjesta s kojeg neću otići
mjesta koje neće nestati
Dotaknut ću snove
i neće mi kao pijesak
skliznuti kroz prste.
Vidjet ću lica
koja neće izblijediti.
Stajat ću visoko
al s osmijehom na usnama
iznad bijelih oblaka.
|