u naručju vremena

ja tipkam...vrlo brzo tipkam .i sve piše krivo..e baš nije krivo.
i smijem se sebi i svima..a najviše onom oko mene i u meni.
Podrugljivo.
onako kako se smiješ onima koje smataš jadnima-a nitko nije jadan na način da zaslužuje podrugljiv osmijeh.a opet svi su različiti-pa ono što nije iz tvog svijeta gledaš podrugljivo.hahaha.a ja baš na sebe tako gledam.i kad završim ležeči u crnoj rupi,sva raščupana i jadna, histerično ču se smijati sebi. glupačo jedna,od početka si znala-jer dovoljno poznaješ sebe- i uživaš u padu. I možeš se mrziti -jer se poznaješ.
Da se barem za nekog drugog upalila svijeća-za nekog tko bi znao to cjeniti,tko bi povečao plamen,zapalio vatru,tko ne ostavlja iza sebe mrak.

Tko želi ovu svijeću?samo bzo,gasi se,a još uvijek ima voska.A kad dogori,dogorit če uzalud.
kako je sve to jadno i glupo...

prolaze me trnci i gađenje...želim da nisam tu,da nisam ja,da



znaš,mrzim što me je briga,i što te nije briga,i što te ponekad ne razumijem,a želim ...i da mi objasniš,i da si tu,i da te poznajem..da se smijemo-i da budemo zajedno ludi. da ne završim u rupi. ali ,možda je i bolje -jer ne želim te ugušiti,ili podrezati krila..jer iza mene ostaje mrak.

kako odvratno...možda nije radi tebe,nego zbog sebe još stojim ispred onih vrata,ako ti zatreba...oprosti.