Don't worry...be happy... :)

Ispričati ću vam jednu priču ...............ukratko sam ju prepričala iz jedne knjige za tinejđere......




Bila jednom jedna mala djevojčica, djevojčica koja je oduvijek maštala da bude princeza, da je preksrasna, da ju svi vole, ima svega, a onda dođe i najljepši princ i odvede ju u svoje kraljevstvo i žive dugo i sretno.....od kada zna za sebe, uvijek je živjela u mašti, tu je bila najsretnija. Zbog čega je bježala u te bajke, to danas pokušava saznati.

Uvijek je bila vesela, puno pričala, bila dobra prijateljica, voljela je glumiti i maštala je da će jednog dana svirati klavir.

Danas, kada razmišlja o sebi, vidi da je ta djevojčica od oduvijek bila nezadovoljna sobom, oduvijek su njena maštanja bila o tome da, kada bi bila bolja, tek onda bi imala sve...Zašto?

Odgajali su je uvijek strogo, sve je moralo biti savršeno i uvijek su je učili da mora pomagati starijima, da poštuje starije, da nesmije lagati isl. Ali tada se desilo nešto s čime se očito nije znala nositi....došao je stariji striček i ......nema veze, činio je nešto što nije smio, a ona je šutjela....bojala se....znala je da to nije dobro, ali on je stariji...kako da se pobuni...strah, gađenje, srce joj je lupalo od straha, ali se bojala da se to ne čuje, nije htjela da se i u jednom trenutku osjeti da je ona živa, to se ne događa, ponavljala si je.......toliko si je ponavljala da to nije istina, da se na kraju i sama uvjerila u to....puno puta si je govorila da je ona kriva, sigurno je ona kriva, jer su uvijek dijeca kriva, a ne stariji....... pa kome onda da kaže? Ona je mala vržljasta i vesela djevojčica, pa tko bi vjerovao njoj i sigurno bi rekli da je kriva, jer je uvijek bila na nešto kriva...ništa, najednostavnije je da se pravi kao da ništa nije bilo i da i dalje bude što veselija, da nebi netko nešto skužio.....i tako je počelo njeno odrastanje, uvjerila je sebe da se mora jako truditi da ju svi zavole, svima je htjela pomagati jer je to jedini način da ju netko voli, jer ona inače ne vrijedi ništa...nula.....svi govore da je lijepa, ali ona sebi nije bila lijepa, ona je sebi ružna i zmazana.....dozvoljavala je da ju se iskorištava, ali to nije bilo nešto s čime se nije mogla snaći, oni bi ju iskoristili a ona bi i dalje bila vesela i nasmijana, u tome je jedino dobra......

Prolazilo je vrijeme, događalo se puno toga.....i lijepih i ružnih stvari, ali ako je nešto lijepo bila je sigurna da će to brzo nestati....pa njoj se uvijek nešto ružno dešava, sreća uvijek kratko traje.....taman kada pomisli da je sretna netko je iskoristi, ili joj govore da se ne trudi dovoljno, da je lijena.....i ona im vjeruje, slijepo im vjeruje jer su stariji......

Danas, osjeća da ju nešto guši ali nezna što........sve joj je teže, ne može više živjeti s tom boli u prsima, osjeća da je nešto prisutno ali nezna što......ide kod doktora, svašta se nakalemilo na nju, zašto? Zar je opet zbog nečeg kriva? Što je napravila? Izbezumljenost, izgubljenost, ljuta je na sebe jer je sigurno opet nešto napravila kada je kažnjena. Oko nje ljudi koji ju vole, ali ona to ne vidi, živi s ljutnjom na sebe, ta ljutnja počinje izlaziti van i dere se na sve oko sebe, ne želi ih provrijediti ali negdje se mora ispucati, ne radi ona to namjerno, to se netko drugi dere iz nje, u isto vrijeme osjeti olakšanje ali i tugu jer te osobe to ne zaslužuju. Što se dešava? Konfuzija totalna? Boji se svega, strah se uvukao u svaki dijelić njenog tijela. Što će joj se još sve desiti? Što? Zašto? Što? Zašto? Pitanja koja se unedogled ponavljaju i nedaju joj spavati, vrti sve negativne filmove koji bi se mogli desiti i ona je uvijek u glavnoj ulozi, osjeti bol, stvarnu bol i uvjerena je da je to zazlužila......

Onda jednog dana pukne, nakon svih nagovaranja, odluči potražiti pomoć.....osjeća da mora.....neki glas ju tjera da ode, onaj dobri glas.....odlazi i u isto vrijeme osjeća se loše i dobro.....loše jer joj jedan glas govori da je nesposobna sama riješiti problem i drugi koji joj govori da je dobro potražiti pomoć....ulazi u ambulantu puna straha, srama, sjeda i daje svoje osnovne podatke......i tako sve krene......................nakon puno, puno, puno sati doživi nešto što ju prelomi......ona je cijelo vrijeme osjećala da ju nešto pritišće ali nije htjela niti zaviriti a kamoli izvući, ali nakon jednog razgovora čula je plač, osjetila je da netko čuči i plače, jeca, tiho, da je nitko ne čuje da ju slučajno ne nađu, jer će ju pitati zašto plače, a ona ne želi lagati....htjela bi nekome reći ali se boji, jako se boji i srami........kako doći do te djevojčice???? opet strah! opet joj jedan glas kaže da odustane, da ju pusti da plače, pa što, plače već godinama, a drugi glas ju tjera: ti to možeš!

Malo zaviri i pokuša čuti tu djevojčicu, pokušava prizvati njen glas i polagano one počinju razgovor......čas čuje, čas ne.......Ali shvaća da je to djevojčica s početka priče....možda ne želi čuti? Nezna, još uvijek nezna......ali osjeća da je počelo.....Polako počinje shvaćati bol te djevojčice, sada je starija i drugačije razmišlja i zna da je ta djevojčica trebala pomoć, zna da je bila premala da se nosi s time sama, da joj je beskrajno trebao netko reći da nije ona kriva, da je dobra, da zaslužuje da ju netko voli, da i stariji mogu biti zločesti i nepošteni.....kolika je bila snaga u tom djetetu da to sakrije i da je svu svoju snagu malog tjela potrošila na to.....zbog toga se osjećala slabom i nikakvom kasnije...dugo je to skrivala, nikome o tome nije pričala.....sakrila se u jedan kutak i patila.......Sada, kada je dio nje odrasao zna da možda, kada pomogne toj djevojčici, pomogne i sebi, možda se riješi tereta, možda se prestane omalovažavati...................

Najveća joj je želja da može udahnuti punim plućima, da je sretna i da si kaže da ona to zaslužuje.....i da neće nakon svega ostati sama.....da će ostati uz nju ljudi koji je vole.......samoće, te samoće se najviše boji, jer je sve ove godine ta djevojčica bila sama i plakala.......bila je posve sama................ona je to izabrala zato što se bojala........bojala se nekome reći svoju priču..........

no, vidjeti ćemo, ako se čujem s njom, javiti ću vam dali je dobro......


Ovu priču sam napisala zato što sam htjela svakom roditelju reći da i najmanji problem njegovog djeteta, je za to dijete najveći problem i treba mu pomoći rješiti ga, te na taj način pokazati djetetu da si tu, ma što da se desi, jer nikada, nikada se nezna kada će vas zatrebati....mora znati da, bez obzira koliko nešto bilo loše, ima kome reći, a da se ne boji da će biti neshvaćeno, da nisu uvijek djeca kriva.......pomozite im. Toliko je zločestih i sebičnih oko nas....ljudi su okrutni i ako nekoga trebamo zaštiti, to su naša djeca i biti uz njih dok postižu svoj cilj, dok prolaze groz tu gomilu koja ih gura, trga, viče na njih......a koliko ima pedofila, toga možda je malo ljudi svjesno, jednostavno se svi bojim toga priznati, od straha......a samo jedan trenutak s takvim može ostaviti traga na nekome za cijeli život........ne kažem da je lako djete dobiti da ti se povjerava, mislim da je to jedan najteži dio roditeljstva....ali ako se trudimo ima šanse da i uspijemo.....