Slavko Kukec - PiPi
13.01.2010., srijeda
Onoj koju istinski ljubim…
Tek kad otkuca ponoćni sat, a moja draga zaplovi kroz snove, te utihnu šumovi dnevne zbilje; tog` trena zatreperi nešto u meni. Poželim svaki treptaj duše zapisat` riječ po riječ slažući stihove, hineći ljubav i zemaljsko obilje, uzdišući pišem nekoj drugoj ženi. Gospa, s mnogo lijepih imena, nepoznata što se u stihu prepozna, iza kapaka, uvijek glamurozna ponekad tužna al uvijek voljena. I tako dok mi kroz noć dah krade, ja bespomoćan rad ljubavi ginem i jedino ona skončat mi može jade prije nego li s novim jutrom svanem. A kad napokon novo jutro svane i zgasnu svakojake žudnje i nade na papiru ostane samo trag pjesnika onog koji se budi kad utihne zbilja. ........................................................... |