Tek kad otkuca ponoćni sat,
a moja draga zaplovi kroz snove,
te utihnu šumovi dnevne zbilje;
tog` trena zatreperi nešto u meni.
Poželim svaki treptaj duše zapisat`
riječ po riječ slažući stihove,
hineći ljubav i zemaljsko obilje,
uzdišući pišem nekoj drugoj ženi.
Gospa, s mnogo lijepih imena,
nepoznata što se u stihu prepozna,
iza kapaka, uvijek glamurozna
ponekad tužna al uvijek voljena.
I tako dok mi kroz noć dah krade,
ja bespomoćan rad ljubavi ginem
i jedino ona skončat mi može jade
prije nego li s novim jutrom svanem.
A kad napokon novo jutro svane
i zgasnu svakojake žudnje i nade
na papiru ostane samo trag pjesnika
onog koji se budi kad utihne zbilja.
...........................................................
Post je objavljen 13.01.2010. u 02:44 sati.