šegrt Hlapić.blog
17.12.2007., ponedjeljak
Možemo li pomoći?
|
Koliko ste spremni pomoći? Ali zaista pomoći, konkretno i odmah? Nedavno sam upoznala mladu obitelj koja ima djevojčicu koja boluje od cerebralne paralize plus mnoge druge bolesti. Naravno, financijski jedva izdržavaju, no ne žale se. Ono što je ta žena istaknula je velika potreba za volonterima, odnosno osobom koja će s njezinom kćerkicom provesti dva sata dok ova pegla, kuha ili od do trgovine. Svatko, barem jednom tjedno može izdvojiti ta dva sata za drugoga, a nakon čega bi se osjećali sretniji, ispunjeniji i zadovoljniji. Prošli tjedan sam bila kod žene koja je godinu dana mlađa od mene (ima 27 godina), ima dva sina i tri sestre o kojima brine. Njezina je mama umrla i ostavila sestrice na brizi. Nju je muž ostavio jer se nije mogao nositi s tolikim teretom. Žena nigdje ne radi jer jednostavno ne stigne. Živi u Tenji gdje ljudi uzgajaju stoku, perad, imaju vrtove, žive u izobilju... Nitko se nije sjetio dati joj zdjelicu čvaraka, kobasicu, krvavicu, komad mesa... kilu krumpira, bilo čega što bi joj olakšalo život. Za troje školaraca plaća školsku kuhinju čak 260 kuna i recite mi da se nastavnici ne bi mogli skupiti i dati svaki po 20 kuna i platiti joj barem jedan mjesec u polugodištu. Znam da ima puno takve djece i obitelji, ali vjerujem da se može napraviti nekakav dogovor i pomoći im barem nekada. Ovako uvijek postoje izgovori, zašto bi pomogli ovima, a ne onima, ako ne možemo svima, nećemo nikome, a to su gluposti. Sve je stvar ogranizacije. Jučer sam gledala RTL-ovu emisiju Za osmijeh tvoj i totalno se prenerazila nad onim o čemu je Kinky pisala, o leptirovoj djeci. Naravno da sam se rasplakala i odlučila kako ću što češće pomagati ljudima u potrebi. Deba me je pitao kako to mogu učiniti i što mi to znači. Podsjetila sam ga, koliko hrane napravimo za Božić i Novu godinu, ne znam za vas, ali kod nas se hrpa toga baci. Već sada je stara naručila dvije kile kolača, a napravit ćemo još četiri vrste. Znači, u startu će biti previše i bilo bi dobro kada bismo dio, dok su friški i za vrijeme blagdana, odnijeli ljudima u Pučku kuhinju ili nekim susjedima za koje znamo da si ne mogu priuštiti. No, tu postoji izgovor, njima će biti neugodno... Ne, njima će biti drago, a nama će biti neugodno i to je ono što nas spriječava. Idući njegov razlog je da ljude ne treba navikavati na pomoć nego treba napraviti reogranizaciju sustava, obrazovati ih kako bi si sami pomogli. Tu sam se stvarno naljutila jer što treba napraviti s čovjekom koji radi k'o mazga kako bi financirao potrebe svoga djeteta, a još uvijek ima malu plaću. Žena, naravno, ne može raditi jer mora brinuti o djetetu. Treba li ga upisati na fakultet kako bi imao veću plaću? Ne, njima treba pomoć sada i odmah. Pedeset kuna, pedeset kuna. Isto je i s onima koji su siromašni i jednostavno ne mogu zaraditi više. Zar bismo trebali dopustiti da se smrznu, umru od gladi i bolesti dok sustav i država ne postanu osjetljiviji. Ne, treba im pomoći odmah. Ne moramo si uzeti za zadatak brinuti o deset obitelji, ili se upisati u hrpu volonterskih centara. Trebamo pomoći onoliko koliko možemo u skladu s vremenom kojega imamo na raspolaganju, a da ne zapostavimo svoje bližnje i u skladu s financijama. No, mala pomoć je sasvim dovoljna i nekome jako važna. Ne kažem kako ću sada napraviti totalne reforme u svom životu i podrediti ga samo tome jer nemam dovoljno vremena, no, svakako ću više razmišljati o ljudima koji su u potrebi i koji nas trebaju samo malo, nama neznatno. Sjetila sam se još nečega što možda nije u skladu s ovime što sam napisala, ali bit će vam jasno. Imam sestru (rođenu sestru) koja živi na rubu siromaštva. Grije se na drva, no ove ih godine nije nabavila jer je lakše upaliti klimu i onda neplatiti struju dok joj ne isključe. Onda će posuditi lovu, platiti struju i praviti se blesava te čekati da joj se oprosti. U životu je imala milijun prilika u kojima se mogla izboriti za sebe. Ma, nije se morala ni izboriti, trebala je samo čuvati ono što ima. NO, bila je dovoljno neodgovorna i bezobrazna prema sebi i svojoj obitelji pa je izgubila mnoge poslove samo zato što bi zaspala i slično. Takve ljude ne treba žaliti. Mislim, meni je nje žao što je toliko glupa (mislim, nije uopće glupa, super je inteligentna osoba, no jednostavno se ne zna brinuti za sebe), ali upravo je ona ta koju ne treba navikavati na pomoć jer nije zaslužila. Nju život nije zeznuo, ona ga je sama zeznula. Djeca su joj zdrava, školovana je, imala je dobre poslove. A sada čisti kravlja govna kod jednog seoskog zemljoposjednika. Smatram da takvim ljudima ne treba pomagati jer koliko god im dajete, njima nije dovoljno i što je najgore, uvijek obezvrjeđuju ono što date. Često se znalo dogoditi da sestra ponosno kaže kako bi ona preživjela i bez tuđe pomoći te da je sretna time što ima i da joj ne treba više. Zašto joj onda pomagati? Znam da je ovo malo ružno od mene, ali takve me stvari ljute. Pozdrav svima i razmislite malo o onome što možete učiniti. Pusa!!! |
