šegrt Hlapić.blog
19.12.2006., utorak
Tulum, pozitiva i ispovjed
|
Evo me nakon sto godina. Radim punom parom, od jutra do sutra. U petak je firma imala tulum. Totalno sam se razbila. Sve žive sam ljubila, govorila im da ih volim, davila, čagala. Strašno. Ti firmini tulumi uvijek budu ok tim više što smo mi u svom bliskom okruženju dosta vezani. To mi strašno puno znači jer ne znam kako bih radila s ljudima koje ne volim. Ovi moji su svi divni od reda. Istina, netko je malo manje divan, netko više, netko je predivan...  Uglavom, ubila sam se k'o stoka. No, u ponoć mi je došlo da bih ja kući, u svoj krevet, svojoj Debi i jednostavno, put pod noge i u maglu. Mislila sam da ću umrijeti dok dođem do kuće. E da, popušila sam dvije cigarete, a ne pušim već, valjda 4 godine. Deba me zezao cijeli dan. U Osijeku se u posljednjih nekoliko dana izdogađalo puno tužnih stvari. Vjerojatno i sami znate iz vijesti i dnevnika, a ako ne znate i bolje je jer je zapravo bed širiti tu negativnu energiju. Na neke sam se iz dna duše isplakala, na neke razbjesnjela, a na nekima se zamislila. Zapravo, svatko je kovač svoje sreće i ako se u životu postaviš pozitivno, nikakvi vanjski utjecaji te ne bi smjeli ugroziti. Smatram da ako čovjek živi normalno, pazi na svoje zdravlje i duhovnost, onda je i inuicija jača pa upozori na one moguće sudbinske događaje koji mogu promijeniti život. Ispada kako mislim da mi se ništa ne može dogoditi. Nije tako, ali treba razmišljati kako živiš i učiniti život boljim na svakom aspektu na kojega možeš utjecati. Prekjučer sam se ispovjedala. Opet nisam dobila oprost. Kao ni prije godinu dana. Ne brinite se, smiješno je i nije mi preveliki bed. Naime, prošle sam godine pred Božić otišla na ispovjed kod jednog starog svećenika. Kada sam rekla da živim s dečkom (što znači ševim se), uhvatio se za glavu i krenuo s pitanjima. Pa je l' tebe poznaju njegovi roditelji, a ti njih. Pa kako si to možeš dopustiti, pa to je grijeh, pa to si ne smiješ dozvoliti... Kontam si, ajd dobro, to mu je dužnost. Ali kada je rekao da me neće odriješiti grijeha i da se takva ne mogu pričestiti, zanijemila sam. Izašla sam iz ispovjedaonice, taman je trajala pričest, a ja se nisam mogla ići pričestati. Ne znam kada sam se prije toga osjećala tako jadno. Došla sam kući s nevjericom, ispričala svojima (svekrvi, njezinoj svekrvi, Debi) na što su oni poludjeli i zaključili kako oni u takvu crkvu ne bi išli i neka se idem ispovjedati kod drugog svećenika. NIsam imala tu namjeru jer si kontam. Svećenik je u pravu, koliko god se zavaravala. Ma, ne smatram ja ševu prije braka grijehom, ali crkveni je zakon takav i treba ga poštovati. Naravno, redovito sam nastavila ići u crkvu, ali me mučilo to što se ne mogu pričestiti. To vam je kao da dođete nekome na rođendan, a ne uzmete ni sok, ni kolačić, ni štapić. Bed. Onda sam se odlučila otići ispovjediti kod drugog svećnika, našeg relativno novog župnika koji je u župu došao kad i onaj stari. Nisam očekivala da mi dade oprost, ali mi je jednostavno trebao razgovor. Nije mi dao oprost, ali nije bed. Popričali smo i zaključili kako će mi dan vjenčanja (koje planiramo na proljeće) biti ljepši jer ću se tada nakon toliko vremena moći pričestiti. Rekla sam mu kako ovo razdoblje doživljavam ujendo i kao iskupljenje grijeha. Bilo mi je lakše nakon svega toga. Nisam vjerski fanatik i jako sam kritična prema crkvi kao instituciji, ali do nekih stvari mi je jako stalo. E da, još i ovo. Odlučila sam smanjiti, odnosno prestati psovati. Moram priznati da mi čak i ide. Samo treba uključiti mozak. A mozak imam. Smislila sam sve darove. Čak imam i viškove! Sad ih samo treba stići kupiti! Što ćete vi kupiti svojim najdražima? Pusa!!!  |
