šegrt Hlapić.blog
13.12.2006., srijeda
Malo ljudi
|
Jedem smokve, lješnjak i badem i zalijevam doziranim količinama đakovačkog traminca. Predivno je! Jedan lješnjak, jedan badem, griz pola smokve i mrčuk vina. A kada se okus razlije po nepcu, prođe kroz nos, vrati se u usta... čisto božanstvo. Obožavam hranu i cugu, odnosno okus fine hrane. Kada kažem fina, ne mislim na skupe delikatese (iako i njih volim) nego na jednostavne okuse koji mogu biti super fini. Na primjer, obožavam kombinaciju hladna piletina i crveni luk, ili pašteta i crveni luk. Čak volim kada mi se dugo nakon toga podriguje taj okus luka. Mah mah Đuro!!! Lei pusa!!! Đurica me je sad prekinuo u snatrenju o hrani, ali nema veze. Da, htjela sam reći kako sam u subotu bila na onom rođendanskom tulumu. Kasnili smo jer se Deba nije sto godina vraćao kući pa je došao pa se zezao na kompu pa bio na wc-u pa je sve naravno potrajalo. Da nas nije stari vozio, a onda i Kruno, pošteno bi kasnili. JOš smo čekali Đuru da jede. E sad, priča o tulumu. Neću tupiti, ali čovjeku baš treba vremena da skuži da se promijenio i da su se drugi promjenili. I sve one godine koje si proveo s nekim u svakodnevnom prijateljstvu kao da su ostale zaista tek sjećanja. Kati sam na čestitkicu napisala da imam dovoljno sjećanja da se ne moramo vidjeti idućih sto godina što je istina, ali ponekada pomislim da će tako i biti jer uvijek kada se nađemo pričamo budalaštine, ogovaramo, prisjećamo se nečega. Nema više konstruktivnih razgovora, dobrih zajebancija. Super smo udaljili, i mogu vam reći da mi nije ni tako žao. Skužila sam da imam zaista malo ljudi koji me kuže i pred kojima mogu biti ono što jesam. Deba, naravno. Kumovi (koji su nam poslali slike kuće, a mi ih još nismo ni nazvali, pizde), Đuro, neki ljudi s posla. I to je to. To su ljudi koji mi nikada ništa ne bi zamjerili, svako moje ponašanje, kopanje nosa, glupiranje, ljutnju, nadrkanost, pretjeranu zajebanciju i sve ostalo što znam proizvesti. Bude mi žao, pitam se gdje je sve nestalo. Gdje su nam se putevi tako nepopravljivo razišli i u čemu smo toliko različiti da ne možemo podnijeti neke mane. Ma, nisu to ni mane, nego jednostavno životni stavovi. U jednom se trenutku dogodilo da smo krenuli na druge strane u političkom, religijskom, glazbenom smislu. I onda se nakon nekog vremena više ne poznaješ. |
