Laži, laži, laži me….
Ogledalo, ogledalce moje, reci najljepši na svijetu tko je?
Poznata vam ta bajka. Ne smatram se posebno lijepom ženom. Imam preveliki nos, pjegice na licu, pretanke usne, obrve koje se nikad ne daju počupati kako bih ja htjela. Ali kako se kod svega hvatam za šarm, tako je i po ovom pitanju. Svoje nedostatke pokušavam sakriti šarmom, mislim da mi čak i dobro ide. Samopouzdanje sam izgradila tada kada je to trebalo, svjesna sam svojih nedostataka i svojih prednosti. Uvijek se izvlačim na onu da ljepota i pamet ne idu skupa. :)
Već sam nebrojeno puta u svojim postovima imala razne kritičke osvrte prema sebi. Pero i moj krug prijatelja smije prokomentirati moju lošu frizuru, moju prekomjernu kilažu, moje lošu kombinaciju boja ili haljinu koja mi ne stoji, a da ne bude reakcije.
Danas me jedna klijentica izbacila iz takta!
Ona: „Vražja, Vi ste se dosta udebljali od zadnjeg puta kad smo se vidjeli?“
Ja: (zbunjeno) „Zar Vam nije bilo neugodno tako nešto reći?“
Ona: „Pa, možda će Vas to potaknuti da smršavite.“
Ja: „Hm, da…“
i u sebi prokomentiram - a vi ste se postarali, ne stoje Vam te naočale, traperice na mrkvu stoje iznimno mršavim ženama, a iz mjeseca u mjesec Vam objašnjavam iste stvari i Vi nikako ne možete zapamtiti pet jednostavnih informacija koje Vam se tupe već godinama… Ali dala sam svom jeziku čokoladu i prešutila. Dama je ipak dama...
A kritika više boli kad dođe od skoro nepoznatih nego od kruga prijatelja… shvatila sam da se loše nosim s takvim kritikama.
LAŽITE ME!:)
