Time flies when you are having fun
Bliži mi se deseta godišnjica mature. Ne znam hoćemo li nešto organizirati ili ne. Peta godišnjica nije bila uspješna, jer se kao i do sada razred podijelio u dvije ekipe - kompliciranu i nekompliciranu. Mi, nekomplicirana ekipa, smatrali smo da je dovoljno okupiti se u malom kafiću gdje smo kroz sve četiri godine školovanja skupljali neopravdane sate, gdje smo se nalazili prije ili poslije škole, gdje smo slavili rođendane ili sjedili onako. Drugi dio, komplicirana ekipa, je htjela u neki fensi-šmensi restoran gdje možemo nabijati velike račune za malo jela i pića. Mi smo se okupili. Ne znam jesu li se i oni našli.
Ta okupljanja uglavnom izgledaju kao primjerci iz američke kinematografije – tko je tko u Hrvatskoj, oženjen/neoženjen, udana/neudana, djece ima/nema, kila više/manje i slično. Ali ustvari radujem se okupljanjima jer ću vidjeti ljude s kojima sam ipak provela četiri godine života, a s kojima nisam ostala tako bliska kao s onima s kojima se i danas redovito viđam. Cure koje su sjedile ispred i iza mene, one iz drugog reda i slično. Nemam potrebe uspoređivati svoje uspjehe i neuspjehe s njihovim.
Ono što me brine, jest ustvari ta zaokružena brojka, i vrijeme koje je prošlo od 0 do 10, tj. kada je prošlo? Ne brine me u smislu „Ajme koliko godina ja imam!“, nego u smislu „Zar je i kad je prošlo toliko?“. Dok sam sjedila u tim gimnazijskim klupama, vrijeme je teklo strašno sporo, posebno onih 5 minuta do zvona. Onda je na faksu teklo malo brže, ali tih 5 do kraja predavanja se i dalje vuklo. Danas mi vrijeme klizi kroz prste, i najčešće ne primijetim kad je došlo i prošlo onih 5 do 16. Uz prostorne dimenzije lijevog i desnog, gubim se i u vremenu. Kad kažem „To se dogodilo jesenas...“, ne mora značiti da se zaista i dogodilo negdje u periodu od rujna do studenog, možda se odnosi na period puno, puno prije toga. Uz to imam i profesionalnu deformaciju. Nama računovođama nova godina dolazi tek tamo negdje pod kraj veljače. Sad uviđam istinitost one stare „Vrijeme će ti puno brže teći kad prijeđeš dvajstipetu“.
Zašto sam ustvari počela razmišljati o vremenu? Nedavno smo pričali o tome kako su izgledali prvi mobiteli tzv. „cigle“, pa sam se prisjetila koliko neugodnosti mi je prouzročio tata jer na roditeljskom sastanku nije isključio mobitel. Nakon toga me čitav razred optužio da skrivam svoje hercegovačke korijene. Poučena tom sramotom, a nedugo nakon toga, hodala sam po ulici dva koraka ispred svog tate kad bi se javio nasred ulice da nas slučajno ne bi tko povezao. „Ajme sramote“…Samo par godina kasnije i ja sam poželjela takvu igračku, a danas mi nasred ulice mogu iz torbe zvoniti takva dva ovisno jesu li privatne ili poslovne svrhe. Učinilo mi se da sam nekako neprimjetno izgubila to vrijeme od sramote do normalne potrebe.
Onda sam sinoć naivno zurila u ono ogledalo koje povećava i pokušala razaznati kakve su to crtice oko mojih očiju. „Ma to su bore smjehulje.“ I hladnokrvno okrenula ogledalo na normalno veličinu. Čudim se čudom kad su one nastale. Jesenas valjda.
Vrijeme fakat leti kad se zabavljaš…:)
