Blogeri u akciji
Kod Depresivne domaćice naišla sam na link na sljedeći blog. Možda možete pomoći...ipak su se blogeri u par situacija dokazali...
Netko kao žena
Mala crna haljinica, niska bisera, savršeno oblikovana frizura, savršeno odmjerena šminka, francuska manikura, svilenkasto donje rublje, samostojece hulahopke, stilleto cipele, miris, pogled, stav, šarm…što zapravo ženu čini ženstvenom. Divim se ženama koje u svakom trenutku izgledaju savršeno, enciklopedijski primjerci njegovanih žena.
Moja je mala crna haljinica zapravo samo crna. Nije mala. Politički korektnim rječnikom ja sam ugodno popunjena žena. Malo manje političkim, ja sam krupna žena. I stasom i glasom. Neću dalje od toga malo manje politički korektnog. Ali tješim se da je i Marilyn Monroe nosila veličinu 42. A Marilyn Monroe je bila seks-simbol i nikad nitko od nas nije rekao "Uh, al' ova ima debelu guzicu!"
Niske bisera nisu baš moj stil. Ako sjaji sigurno neće završiti na mom vratu. Moj nakit seže do ručnog sata, prstena ili kakve diskretne narukvice.
Savršeno oblikovana frizura. Pa recimo da su mu četka i fen neprijatelji. Nikada se nismo baš sprijatelji. Zato redovno odlazim (preskupim) frizerima koji bi savršenim rezovima i igrom s bojama napravili nezahtijevnu frizuru koju je tada dovoljno oblikovati samo prstima nakon laganog sušenja fenom.
Savršeno odmjerena šminka. Pa tu sam skoro doma, uspješno sam savladala sve o pomadicama, podlogama, puderima, četkicama, sjenilima, sjajilima, maskarama i svim ostalim što viri iz moje dobro organizirane kozmetičke torbice.
Francuska manikura, tu opet nisam doma. Ne snalazim se sa tim malim oruđima koja izviruju iz kutijice pribora za nokte. Ni ne znam što čemu služi, pa onda i to ponekad prepustim rukama stručnjaka. A u međuvremenu nokti su samo čisti, te samo ponekad u napadima stresa izgriženi.
Svilenkasto donje rublje, i tu sam doma. Imam punu ladicu kompleta donjeg rublja, iz razdoblja dok nisam bila posvađana sa tekućim računom. Nije baš svileno, ali je lijepo čipkano.
Samostojeće hulahopke – koliko god to bilo sexy, nikad ih nisam uspjela natjerati da stoje tamo gdje sam ih stavila. Uvijek bi se spustile niže, pa bi ih nakon nekoliko pokušaja vraćanja u prvobitni položaj skinula i stavila u svoju malu crnu torbicu. Ali lako za te samostojeće. One obične me ubiju u pojam. To ne volim obući na sebe. A ne volim zato što ih ne znam obući na sebe, a da bi one ostale čitave. Da mi je cijela tvornica na dohvat ruke ne bi mi pomoglo. Probala sam na dva načina. Prvo jednostavno gurnem nogu unutra, i ta prva noga je uredu, ali kad probam na drugu, one se sve nešto izokrenu i ne valja. Onda probam sa onim naslagivanjem tako da ih oblačim polako od vrha prstiju. Opet ne ide. Hlače su moj izbor, i obično neke dječje, šarene čarapice na nogama. U čizmama se to ne vidi…Kad nosim cipele na visoku petu, ne mogu ih izbjeći…Volim cipele na visoku petu, ali nisu za svaku ženu takvu cipele. Ja sam od tih žena. Pomalo nezgrapno hodam u takvim cipelama, a i svako mi se kurje oko nasmiješi i kaže „Hvala“ kad ih skinem. Kažu da se žena identificira kroz cipelu kakvu nosi, pa se valjda zato onda ponekad potrudim obući kakvu elegantniju cipelu:-)
Ali svoje nedostatke prikrivam šarmom, stavom i kažu očima koje se uvijek smiju, i uz sve moje male mirisne bočice koje zauzimaju mjesto u kupaonici, najdraže mi je na kožu staviti par kapi njegovog mirisa, da me cijeli dan prati…
U svemu se dakle mogu snaći. Obući ću haljinu, posjetiti frizera, odmjeriti ću šminku prema prigodi, platiti ću manikuru, obući ću najfinije rublje, izdržati ću na visokim petama, mirisati, nabaciti stav, šarmirati pogledom…ali što ću dovraga sa hulahopkama…:-)
Globalno zatopljenje
Svi pričaju o snijegu i zimskim radostima. Ja i dalje razmišljam o posljedicama globalnog zatopljenja. Podastirem i dokaz o posljedicama globalnog zatopljenja.:-)
Žena-domaćica
Jučer sam mom dragom za ručak pripremila ćevape, krumpir, špinat na mlijeku i salatu od mrkve. Šareni ručak. Pero voli šarenu hranu. Ne bi to bilo ništa tako posebno važno da ja jučer nisam bila na voćnom danu i da su mi sline curile od mirisa ćevapa koji se protezao našom kuhinjom, dnevnim boravkom i koji mi se kao podsjetnik duboko uvukao u odjeću tako da sam cijelu večer mogla razmišljati samo o tome.
On se maločas vratio doma nakon cijelog dana, ja vesela otvaram vrata ne bih li nakon cijelog dana vidjela svog dragog, večera ga čeka na stolu a on odmah s vrata, bez poljupca, još uvijek u cipelama, jakni, omotan šalom, i bez „Ljubavi, kako si sunce, kakav ti je bio dan draga, volim te …“:
„E, nije mi baš sjeo dobro onaj ručak od jučer. Mislim ili špinat ili ćevapi. Sumnjam da je krumpir ili mrkva.“
Ljubav ide kroz želudac… baš!…
Važna Vražja
Ako mi dopustite, jako bih se pravila važna danas iako
Isprsila sam se tako da bi i cijela pernica danas pala! :-)
Jedna je divna žena posvetila post meni...Volem te Dragice, ti jedna potkožna uvlakivačice (op.a. Osoba koja ti se tako neprimjetno, odjednom, duboko ugnijezdi pod kožu, postane ti i više nego draga, i čak i da hoćeš ne možeš je se riješiti. Samo kirurškim putem.)
18.11.2005. u 09:37 | On/Off Komentari (31) | + | -
O blogu i ostalim stvarima
Imam pačju školu u uredu. Moje informatički neosviještene kolegice, prisiljene su napustiti sigurno DOS okružje i preći u Win okruženje. Mišem su se koristile samo toliko da pokrenu program u DOS-u, a sad ga moraju koristiti stalno!?.. Kupili smo im i one fine, anatomske podloške za miša, pripremila sam punu košaricu živaca i krenule smo u edukaciju. Par dana nakon što im je emajliranje postalo jednostavno, htjele su one „ući“ u Internet, ali kad ga otvore onda im se „otvara“ samo ZABA. Onda smo postavile neke „moraš imati“ linkove (ovdje bi ustvari pasalo „must have“ ali mi imamo divan jezik…). Odmah prvi dan su u pauzi malo krenule „čitati“ Internet. Očito su pomno pretraživale Internet za nekakvim nepodopštinama, pa su eto slučajno naletite na "Belle de Jour", pa korak po korak i otvorilo im se more raznoraznih porno stranica. Lekcija br. 1 - otvoriš jednu porno, otvori ih se sto. Dvije starije, bogobojazne žene, bespomoćno pokušavaju skinuti slike golih teta sa monitora, ali zatvore jednu, otvori se druga. Staro računalo nije izdržalo nalet porno stranica i laičkim rječnikom rečeno „scickalo se“. Konačno, kada nisu više znale što bi, ugasile su monitor i posramljeno došle do mene i prošaputale: „Mi smo nešto otvorile i sad ne možemo van“. Nikad mi nije bila jasna pornografija na internetu, a još manje želja da se traži pornografija na internetu, ali sam se samo slatko nasmijala i pomogla im...I bilo im je dosta za taj dan.
Onda su se jučer ponovno vratile na mjesto zločina. Ili dovoljno blizu.
Kolegice: „Vražja, što je to blog?“, dolazi glas iz susjedne sobe.
Hmh, znala sam da će kad-tad doći i to na red...
Vražja: „Ukratko, Internet dnevnik koji ljudi pišu, a onda oni koji hoće čitaju i komentiraju“..
Kolegica1: “Čekaj, znači pišu dnevnik na Internetu, i onda to netko čita??. A privatnost, a tajne..“
Kolegica2: „Pa kome bi bilo zanimljivo čitati što netko drugi piše. Baš bezveze.“
Vražja: „Pa nije baš tako. Nije to baš onakav klasični dnevnik koji skrivaš ispod jastuka. Mislim, za većinu nije. Neki pišu političke blogove, neki pišu pjesme, neki se jadaju, neki se smiju…a neki samo pišu crtice iz svog života. Blog liječi stres…“
Kolegice: „Hmh, ne zvuči mi to zanimljivo“
I što da im kažem…za početak podastrla sam im dokaz. Otvorila sam jednu od mojih najdražih potkožnih uvlakivačica (o ovom pojmu u nekom drugom postu) i dala im da čitaju. Dva su sata čitale, i iz susjedne sobe se čuo samo smijeh…
Vražja: (oblačić iznad glave) "Oh moj B(l)ože, što sam napravila. Još dva stvorenja navučena na blog." Mogu se kladiti da će za par dana kad zaboravimo na incident sa porno stranicama pitati: „Možemo li i mi to…“, a u međuvremenu pazite se…
umorna sam...
One vode svoj život. Njih dvije skupa protiv mene, te istovremeno i jedna protiv druge. Ja krenem gore one idu dolje, ja krenem lijevo one odoše desno i obratno. Obzirom da su dio mene, smatram da je njihova neovisnost nedopuštena. Ja vladam njima, a ne one sa mnom. Čitav život, ja jedna protiv njih dvije.
Bilo bi nam tako lijepo da živimo u simbiozi, da smo se udružile, sve za jednu, jedna za sve. Mogle smo biti najbolje prijateljice.
A ne ovako. Čitav život posvađane.
Da stvar bude gora, ni ne nalazim ih tamo gdje su prije bile. Svako toliko, mijenjaju poziciju. Do sada smo barem zajedničkim snagama prkosile sile teži. Od nedavno ni to im se ne da. Možda smo ipak mogle naći neki kompromis za zajedničku dobrobit...
Drage moje, kako vi prolazite na testu sa olovkom?:-)
Kad ponestane tema za razgovor
Vraćamo se jučer sa aerobika moja susjeda i ja. Skoro da i ne poznajem tu ženu, znam joj ime, djetetovo ime i suprugovo ime i prezime, ali kad već živimo u istoj zgradi zašto bismo išle sa dva auta i povećavale i onako veliku prometnu gužvu. Osim toga susjede smo, pa red je da se pomažemo i upoznamo. Ona tek par mjeseci živi u gradu, a i tih par mjeseci je uglavnom provodila u stanu jer je prije 9 mjeseci donijela na svijet prekrasnu djevojčicu. To im je tek prvo dijete, pa i ona i suprug tek uče sve o djeci. I dok dijelimo mali prostor mog automobila, pričamo o sitnicama koje nas povezuju, a kojih je malo. Dijelimo istu zgradu, pa pričamo kako je super što smo dobili asfalt jer nam se prozori baš i ne praše kao prije, i jer konačno možemo sušiti veš na balkonu…
Recepti! Još jedna idealna tema za razgovor sa osobom koju ne poznajem. Obzirom da je susjeda iz Bosne dogovorila sam instrukcije za razvlačenje pita. To ne znam raditi. „To ti je lako. To možeš brzo naučiti“.
Zatim malo hvali svog supruga, nitko kao on, pere, pegla, čisti, dok se ona bavi njihovom djevojčicom. „To uzima puno vremena. Zahtjevna je mala. Neće zaspati ako je ne nosim na rukama.“ Nisam stigla pohvaliti mog Peru da je i on tako vrijedan kao njen suprug, a nisam htjela reći da su vjerovatno sami krivi što dijete neće zaspati drugačije nego u na rukama jednog od roditelja. No, ni ne znam kako je to, pa sam prešutila. Naglo smo prešle sa te teme na temu dječjih cipelica sa tvrdim đonom. „Ona ne hoda još. Ali uzela sam joj cipelica dva broja veće, pa kad bude prohodala...zamisli, 350 kn“. Zabezeknula sam se, ali ni ne znam kako se kreću cijene.
Onda je nastupila ona nelagodna tišina. Mislim si, doma smo za dvije minute. Nemam više tema, a i brzo smo doma pa … A ona, da bi razbila neugodnu tišinu, kaže:
„Znaš, meni ti nakon dva i pol mjeseca još uvijek nadolazi mlijeko!“…
Što da odgovorim na to! Razumijem kako ti je? Pa ne razumijem, ne znam kako je to. Da pređem na drugu temu? Ne nalazim ih više, jer moj mozak stalno procesira danu mi informaciju pokušavajući protumačiti zašto bi to žena koja mi je samo prolaznica željela podijeliti sa mnom. Sva sreća zgrada je bila na vidiku. Spašena sam! I manje nelagodno mi je bilo dok je bila tišina...Pametna je bila ona reklama, neka intimne stvari ostanu intimne....
Klasa optimisti
Kako ćemo, lako ćemo! U mom životu to je lajt motiv…a onda uz to ide i osmijeh.
Danas me to ugrizlo za nos. Obzirom da imam veliki nos, jako me i ugrizlo…
Stvar je samo u brojkama. Minus i plus ovaj put daju minus.
Problem - Kad je super, onda je sve super, a kad je crno, onda je sve crno.
Danas je sve crno. Čak me i vrijeme prati u mom raspoloženju (a nisam meteopat.). Dan kao stvoren da i nepopravljivi optimisti pređu na drugu stranu…
Rješenje - naći sredinu...
Jesu li vaše čaše polu pune ili polu prazne?
Nomen est omen
Posebna imena nose posebne ljude. Moje je ime jednostavno, poznato, učestalo, neinventivno i nema slovo „R“. Naime, jedini uvjet moga tate za imena svoje djece bio je da imena nemaju slovo „R“. On, naravno, ima problema sa navedenim slovom. Pa se eto mama složila. Braći su dali posebnija imena, a moje je eto moje, i ne samo moje, nego ih ima na svakom koraku.
Kad sam bila mala poznavala sam Zvjezdanu. Bilo mi je to lijepo ime dok sam bila vrlo mala. Prošlo me.
U mom razredu u OŠ bilo smo tri sa istim imenom. U srednjoj školi čak pet, ne računajući varijacije na temu. To su generacijska imena, kad roditelji nisu znali kako bi nadjenuli ime svom djetetu, pa su eto gledali kako to rade njihovi prijatelji, poznanici i ini. Ni muškarci nisu izmakli ovome. I oni su dobivali ista takva neinventivna, poznata, učestala imena.
Onda su mi u srednjoj školi dali nadimak. Mrzila sam ga na početku. Nije mi bio ženstven. I pokušavala sam ga svim silama izbiti iz glava mojih školskih kolega. Nije išlo, a u međuvremenu ja sam se i navikla, a onda s vremenom i zavoljela taj nadimak. To sam onda bila samo ja, i kad bi me zazivali nadimkom ne bi se okrenule još četiri glave kao što je slučaj sa imenom. Na faksu sam se svima predstavljala imenom, ali su me moje cure zvale nadimkom, pa me većina ljudi i danas zove mojim nadimkom. I najčešće se ne odazivam kada me pozovu mojim imenom.
Onda sam prije dva mjeseca otvorila blog. I razmišljala kako da se zovem. Prvi put sam si sama mogla nadjenuti ime. Dobro možda i ne prvi put, ali radi patetike ostavimo to tako. Sinoć sam baš kontemplirala (mislim da sam ovu riječ ukupno četiri puta napisala u životu:-)) zašto sam si dala takvo ime. Htjela bih biti Vražja žena. U privatnom životu žena kao moja mama koja sve može, kojoj sve ide od ruke, koja je podigla obitelj, i nosi tri kuta kuće, koja kad treba lijepi pločice u kuhinji, a nakon toga brzinski napravi frizuru i ode na neko kulturno uzdizanje. Ili bih pak htjela biti žena koja nisam ja. Posao kojim se bavim daje mi mogućnost da budem Vražja žena. Da me se boje, ili bolje da me smatraju autoritetom. Naravno, zbog godina života, i godina rada u struci, smatraju me šegrtom Vragu. I to će valjda nekad doći na svoje. A u međuvremenu imam svoj blog i mogu se predstaviti kako me volja. Dala sam si moje wannabe ime. Ime je znak.:-)
Hug&roll tehnika
"Okay, you're in bed. She's over on your side, cuddling. Now you wait for her to drift off, and then you hug her and roll her back over to her side of the bed. And then you rollll a-way. Hug for her! Roll for you."
Nisam tipično žensko. Ili griješim, možda nas ima više koje se s tim bore. Kao prilog toj tezi podastirem slijedeću priču.
Sinoć dok sam pokušavala nadoknaditi dva dana izbivanja, moj je dragi zaspao pred TV-om, na trosjedu. Milo mi ga gledati dok je spavao sa naočalama na očima, no ipak sam ga negdje iza ponoći potjerala spavati u sobu za tu namjenu. Nakon kupaonske procedure došla i ja.
Moj je dio kreveta lijevi. Cijela polovica samo moja. Uz prozor, da imam dovoljno zraka. Imam cijelih 80cm madraca za sebe (čak i svoju podnicu). Imam cijelih 1,1 m debele deke za sebe. Svoj jastuk. I 1,5m plahte na kojoj ležim. Ne tražim puno. I onda kad legnem spavati moj se dragi privuče blizu i zagrli me. I tu sad dolazi onaj dio u kojem si potvrđujem da nisam tipično žensko. Kad krenem spavati. Ali zaista spavati. Treba mi možda samo 40cm mog madraca, 0,5 m zajedničke debele deke, pola mog jastuka, i 0,5 m plahte na kojoj spavam. I to je to. Možemo se mi grliti prije spavanja, ali kad krenem tonuti u san, onda želim spavati samo na svojoj ruci, na svom trbuhu. Pa tako i sinoć. Kad sam legla u krevet, moj me Pero zagrlio. Lijeva ruka ispod mene, a desna nemarno bačena preko mog ramena. Njegove noge između mojih (da ih grijem valjda), i njegova glava na mojim prsima..Lijepa slika. Romantika. Dvoje ljudi koji se vole, grle se prije spavanja. Ali, zagrlio me pod pretpostavkom da ćemo tako nastaviti spavati. Zagrljeni, zagrljeni…Nisam ja od tih žena. Meni kad spavam treba samo 40cm mog madraca, 0,5 m zajedničke debele deke, pola mog jastuka, i 0,5 m plahte na kojoj spavam. Sve ostalo me smeta i ne mogu spavati.
Nakon par minuta, zagrljeni, zagrljeni kad sam pomislila da je utonuo u san, pokušala sam se „odgrliti". Ne ide. I dalje sam bila u klinču. Omotana njegovom rukom. Dala sam mu još par minuta, okrenula se na lijevi bok i spremno čekala svoj trenutak. Ne ide ni nakon par minuta. Ruka mog najdražeg i dalje je preko mene, čujem po disanju da je već utonuo duboku u san, ali pri svakom pokušaju da se izvučem iz zagrljaja, on se probudi i još me više privije uz sebe. Kao živi pjesak, što se više koprcam, više tonem. Nakon trećeg pokušaja, snena, prestajem. Možda uspijem zaspati. No, i on je malo čvršće zaspao, pa se okrenuo i izvukao svoju ruku.
Napokon slobodna…Okrenula sam se na svoju stranu i zaspala snom pravednika…
Kakav god bi se zaključak dao izvući iz ove priče, prvi stvar koju napravim ujutro kad progledam jest da na krevetu pronađem svog Peru i da ga zagrlim za Dobro jutro…
