Šatro Cosmo girl
subota, 16.12.2006.
Update
Još uvijek nisam dovoljno hrabra, luda, samosvjesna, cosmo, kurva ... Nazovite to kako hoćete.
Ne mogu ja to! Nikada nisam znala sjediti na dva stolca istodobno. Nikada i neću.
Moj dragi je trenutno Mr. Perfect. Privremeno, pretpostavljam. Tako dugo će to biti dok ja ne prekinem i ovaj platonski odnos sa Mr. Hot-om... A kako stvari stoje, taj dan će svanuti uskoro.
Jer, Mr. Hot je nestrpljiv i nervozan. Umoran od mojih igrica. Tako je rekao jučer.
Htio je da se nađemo navečer. Da se napokon poseksamo. To je i rekao. Bez uvijanja, bez okolišanja. Proglasio je kraj dvosmislenih razgovora i igrica. Čovjek je rekao što ima na umu... Ja sam rekla da ne mogu ovaj put jer idem na domjenak. Nice. Kao da ću to ikada učiniti.
A ja sam večer provela na božićnom fakin domjenku sa Mr. Perfectom. Najjače je što mi je fakat bilo dobro na tom fakin domjenku. Uopće mi nije ni pao na pamet. Do kreveta.
Ubija me to što je Mr. Perfect fakat odličan ljubavnik. Bar je bio. Dok mi se ovaj nije uselio pod kožu. Sad mi više nije dobro...
_____________________________________________

Zajeban je ovaj život...
- 14:09 - Komentiraj (18) | Printaj | #
petak, 01.12.2006.
Neobrano grožđe
Fakat ne postoji nikakav opipljiv razlog zbog kojeg ovdje nisam ništa napisala već mjesecima.
Također ne postoji baš nikakav konkretan razlog zbog kojeg sam se danas ulogirala i slažem slova po ekranu...
Bilo kako bilo, ne postoji nikakav razlog zbog kojeg ne bih obnovila blogersku karijerusmijeh
Ok, možda jesam u neobranom grožđu, ali bilo je i gore, pa nisam prosipala suze po tipkovnici... Hoću reći da se nikako nisam ulogirala zato što mi je love life opet u k...c. .Ma kakvi, di bi ja to?
Nisam se ulogirala da opet sipam drvlje i kamenje po sjebanom muškom rodu, ali da je sjeban, je...
Ma fakat trkeljam gluposti...bang
Da skratim priču, trebam savjet.
Situacija je ovakva: vratila sam se bivšem. Relativno. Mislim, još smo nedefinirani, ali se viđamo. Dok smo bili razdvojeni, nije mi falio. Onda smo se sreli i krenuli na kavu, završili u krevetu i ... Anyway, nakon idile koja je trajala tjedan dana, počele su iste infantilne svađe i scene. headbangSve je po starom. puknucu
Nekako prije nekoliko dana, frajer s kojim poslovno surađujem, mi se počeo opako nabacivati... Mislim, nabacuje se on meni već godinu dana - u početku je bilo fakat suptilno, od ljeta otvoreno, a zadnji par dana kao što rekoh opako...burninmad E sad, kemija između nas je nevjerojatna. Iskre frcaju na sve strane... A frajer me otvoreno poziva kod sebe doma... Jučer smo vodili hm naughtyzanimljiv razgovor i da nisam imala neodgodive obveze, pitanje je gdje bi provela noć...zujo
Dodatne informacije:
Ne mogu sjediti na dvije stolice.
Do bivšeg mi je još stalo. Ako je nešto dobro u našoj vezi, to je upravo sex.
Ako mi nešto trenutno ne fali u životu, to je opet sex.
Nikad se nisam upetljala u nešto slično u poslovnom okruženju.
Ali, jebi ga, frajer je mljac...

Pomozite ako boga znate!
smokin
- 14:40 - Komentiraj (22) | Printaj | #
subota, 26.08.2006.
Dio treći
Prave face jedu kod Patka. Za predjelo svi – biraju kozice sa žara. A dalje po željama... Svi piju i ista vina... Umalo napisah vinare, ali reklama se plaća J
Anyway, ako zanemariš talijane, u restoranu je gotovo nemoguće naći ljude koji nisu ili bogati ili „slavni“ (kombinacija navedenih kriterija je i inače raritet)...
Anyway, ručak tamo traje satima, a stolci (klupice) i nisu bog zna kaj udobni. Za popizditi! Barem meni koja ne mogu na jednom mjestu izdržati dulje od sat vremena. Bed je naravno, što ne možeš otići, dok ne krene i prijevoz...
Unatoč odličnoj klopi, ne preporučujem mjesto...
E da, naravno da sam zaboravila spomenuti kupalište Bonj. A zaboravila sam, zato kaj tamo nitko ne ide. Naime, opće mišljenje i među onima kojima fakat ta lova ne predstavlja ništa (radi se o 400 kunića po osobi ako ide dvoje, a naravno da ide minimalno dvoje), Bonj se tretira kao preseravanje... He-he, možete onda zamisliti koje je to stvarno preseravanje...
Anyway, nakon ručka je otprilike već vrijeme za povratak na Hvar. Nakon iskrcavanja na Rivu, obavezan je letimičan pogled na vezane jahte (da se vidi tko je novi stigao)... Fakat ne kužim kako nekome može biti napeto, biti vezan na Rivi i trpiti cijeli dan poglede svih šetača rivom... Majko moja, meni bi to bio umor, a ne odmor... Još mi je manje jasno, kako netko može zvati novinare dok je na „odmoru“... A kad malo bolje razmislim, ako ništa ne radiš cijelu godinu, onda ti pravi odmor ni ne treba...
I naravno, ne mogu nikako zaobići after beach party u CD-u. Koji je BTW sve samo ne after beach. Ekipa je naime tako ušminkana kao da je upravo stigla sa seta sapunice ili sa snimanja modnog editorijala za Vougue...
Ipak, nije da se ne zabavljaju... Kako je gužva prevelika, bili smo samo na jednom i ubuduće smo ih obilazili u širokom luku.
Inače, baš sam jučer čitala članak o obnovi Rive i upravljanju Orco grupe (partnera Hrv. Vlade?!) Sunčanim Hvarom, tako da sam se sjetila jedne jutarnje kave na štekatu iste.
Kava nije bila loša, a cijeđena naranča – fakat odlična ( obzirom na cijenu i treba biti – 30 kn vas košta to zadovoljstvo), ali sve ostalo ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Nedopustivo je naime u hotelu koji tendira postati elitni i u kojem je noćenje navodno 2 soma kuna, da su sve stolice zmazane, da je pod pun smeća, i da konobar ne zna reći dobar dan. Pogotovu je nedopustivo da stol (mrvice šećera) obriše – rukom što smo vidjeli na svoje oči za susjednim stolom.
Ali eto, i to je Hrvatska (pardon Hvar)...



- 20:58 - Komentiraj (8) | Printaj | #
srijeda, 23.08.2006.
Dio drugi
Prije današnjeg povratka na topic Hvara, moram se osvrnuti na okolnosti koje su me uopće odvele tamo. Jer vidim da to neke jaaako zabrinjava... ;)
Anyway, neki građani lijepe naše koji relativno imaju novaca, taj isti zarađuju svojim intelektom i radom, a plodovi tog istog rada završavaju na računima hrvatskih tajkuna. Ti isti ljudi, nažalost ne odlaze na godišnji odmor kad žele i koliko dugo žele. A ne! Kao posljedica toga, otkazuju letove, aranžmane (pa neki drugi dobiju upola jeftinije last minute super ljetovanje), i općenito razne dogovore s prijateljima i obitelji...
E pa, kako spadam u iste, moji planovi za ljeto vezani za jedan drugi otok (koji nije šmensi fensi), su morali višom silom biti otkazani. U tom smislu prijateljice su otišle i vratile se s mora, kad sam ja tek (po novom) mogla ići.
Kako nisam freak koji ide sam u vukojebinu, a ni doma mi nije napeto biti sama, iskoristila sam jedinu preostalu opciju – frendicu koja ima kuću na Hvaru. Zadovoljni?
However, nije mi nikako bila namjera jecati nad svojom groznom sudbinom. Sve ima svoju cijenu i nijedan životni stil nije idealan. No, ne žalim se, i uvijek bih prije odabrala život koji živim, nego život državnog štakora koji radi za 3 soma kuna i na godišnjem je (ili bolovanju) više nego na poslu... Čak i kad rješavam pizdarije s trajekta, ili s plaže u subotu u 4 p.m., čak i kad tuđe gluposti (vanjske sile izvan moje tvrtke) prouzrokuju katastrofu neslućenih razmjera od kojih me dva dana boli želudac itd., opet radije živim svoj život nego nečiji tuđi...
Ali, da se vratim ja Hvaru...
Sad kad smo lijepo popili kavu, vrijeme je da se pođemo okupati... Opcije su ograničene. Imaš stijene, imaš Hula-Hula, imaš Amforu ili možeš ići preko. Preko znači uglavnom na Palmižanu. Možeš ti ići i u neku od uvalica. Druga i treća opcija, zahtjevaju postojanje broda koji nemam. Istina, do Palmižane voze i taksi barke... Ali, niti jedan dan, nismo išli taksijem iako smo namjeravali. Zašto? E pa zato što je Hvar pun ekipe iz Zg, koja ima brodove različitih veličina i vrsta (ne kužim se pretjerano u vodena prometala). Ta ista ekipa, izgleda, te iste brodove ima više za pokazivanje, nego za vlastiti gušt. Odnosno da pojednostavimo, njihov gušt je pokazivanje istih. U tom smislu, svaku večer bi dobili nekoliko ponuda za „prebacivanje“ preko.
Imali smo i par nezgodnih situacija, kad bi doplovili u uvalu s jednom ekipom, a drugima smo rekli da nećemo ni ići zbog šugavog vremena. Naravno da smo završili u istoj uvali i vezali se u neposrednoj blizini onih kojima smo rekli da nećemo ići. I naravno da su nas vidjeli. I naravno da su nas istu večer pozdravili preko neke stvari.
To kupanje na Palmižani, meni (crnoj ovci), baš i nije neki gušt. Mislim, jebote, tamo jedva vidiš more od jebenih brodova... I jebi ga, moraš paziti kako se ponašaš, a ja to nikako ne volim. Na godišnjem. Moraš, jer nikada ne znaš kad će kraj tebe izroniti veliki kupac, direktor banke ili netko iz uprave firme u kojoj radiš. Ili još gore, nikad ne znaš tko je za upravljačem jebenog glisera/jahte što te umalo presjekao na pola. Tako da nije uputno psovati mamu, tatu, i ostatak familije bilo kome koga sretneš na potezu Palmižane. Čak i ako taj netko priča češki. Jer u nekim upravama ima i čeha... Također nije uputno psovati njemce (što je uradio moj frend) koji se vežu za tvoj brod (i cijela horda pri iskrcavanju pređe preko istog). Nije. Jer ponekad nisu svi njemci, već su to samo dvoje koji su gosti hrvatskog tajkuna. A tajkun i njegova obitelj su govorili njemački i onako u kupaćim gaćicama, baš bacali na švabe. Ispalio je rafal psovki, ni ne pogledavši ih. Kad je skužio, već je bilo kasno. A oni znaju hrvatski jako dobro... Trebam li uopće spomenuti da je tajkun veliki kupac firme u kojoj je frend direktor prodaje?
He-he Samo je idiot mogao hrvatsku inačicu Opstanka snimati na Mljetu, pored ovakvog Hvara....
Nastavlja se, naravno...




- 13:03 - Komentiraj (18) | Printaj | #
utorak, 22.08.2006.
Ljetovati na Hvaru (i preživjeti)
Čim je u novinama osvanulo da su se na otok iskrcali frajeri hm drukčije orijentacije, ja sam tužna srca odlučila spakirati kofere, što btw i nije bilo lako, i otisnuti se prema kopnu...
Anyway, nije se obistinila ona stara narodna o ženama i brodovima, pa stopala crnke i plavuše nisu dovela ni do kakve do danas otkrivene havarije ni na jednom od nekoliko brodova na koja su stupila...
Iako, i to je bilo zamalo...
Uglavnom, svaki dan na Hvaru nalikuje jedan na drugi – zamalo. Iste birtije, isti ljudi, a opet sve to nekako ispadne totalno drukčije.
Jedno je sigurno – Zagreb je selo. To skužiš na Hvaru. Tamo se odjednom svi znaju i da sve bude zanimljivije, svi sve znaju o svima.
I to doslovce sve. Od preferencija u pogledu hrane (svi se hrane na istim mjestima), veza na hvarskoj Rivi, međusobnih animoziteta, do seksualnih sklonosti...
Tipičan hvarski dan počinje iza podneva, a ustajanje je praćeno mamurlukom i pokušajima spajanja parcijalnih sjećanja na prošlu noć što nikada i baš nikada ne završi bez iznenađenja kad se mozaik spoji u manje više cjelovitu sliku.
Nakon teškog i bolnog otvaranja očiju, obvezatan je doručak tj. kava i cijeđena naranča s pecivom na rivi (cijene već znate).
Obavezno je komentirati ekipu za susjednim stolovima i šetače. Najtraženija roba su svježe informacije reda tko, koga, zašto, kada, s kojim razlogom i čime, a u kontekstu retrospektive protekle večeri u Carpeu.
Neizostavne su novine svih vrsta (da ne kažem kalibara) u kojima pravo prvenstva pri čitanju imaju novinarske interpretacije hvarskih događanja...(he-he šta sve propuste, nemreš bolivit')...
Anyway, tek nakon kave i novih informacija, neki događaji poprimaju glavu i rep... A tek ljudi... Kad se lica spoje sa imenima i prezimenima, te stave u kontekst s nekim drugim ljudima, stvari definitivno znaju poprimiti drukčiji oblik...
Neopisivo je bolno, tako bilo saznati jedno jutro da se iza normalnih autohtonih hrvatskih imena zagrepčana iz društva (i sa jahte moga frenda), kriju neki poznati hrvatski nogometaši s kojima smo večer prije pile i čiji smo prijedlog za nastavak provoda na jahti glatko odbile... Jebi ga, nisam ja na tom nivou. Dabome, da jesam, znala bih tko su i sad bi možda već bila u zvjezdanim trač rubrikama... A ljudi za susjednim stolom bi šaputali i pogledavali u mome smjeru. Ovako sam ja ona koja šapuće, ali ne o nogometašu već o tajkunskom sinu... Jutros bih umjesto povratka na posao, možda šopingirala u Pradi... Jebi ga, kad sam plava i preskačem sportske stranice u jutarnjem! Mislim, nije se ni Lana Pavić naučena rodila, zar ne? Žena je danima i noćima proučavala i povezivala imena i lica. Dapače, nije se ograničavala na prostor RH, već je znanje širila i dalje na susjedne zemlje. A ja se glupača ograničila na internetska izdanja... Krenem sa business.hr-om i onda s Klaićem pokušavam dokučiti što su htjeli reći kad su primjerice rekli da GDP per capita iznosi toliko i toliko (jebe me ovo GDP), da je vanjski dug prevelik (a kakav bi bio dug već vanjski, pa nemreš dugovati samoj sebi?) ili da je proračunski deficit nešto... Normalno da izgubim volju...;)
Nastavlja se....
- 12:16 - Komentiraj (22) | Printaj | #
nedjelja, 16.07.2006.
Nasilje i nasilnici
Dečko i cura zajedno su 5 godina.
Otišli su na more.
Što se događalo između četiri apartmanska zida ne znam.
Znam samo da ju je pretukao na mrtvo ime.
Krenuli su za ZG. Na autoputu ju je izbacio iz auta i odvezao se dalje. Sam.
Curu je na cesti skupio neki dobar čovjek i otfurao je na hitnu.
Na hitnoj je ispričala što se dogodilo (ovo je gore njezina verzija). Na pitanje zakaj to tolerira, rekla je da prije nije bio takav već ga je nešto "spopalo u posljednje vrijeme". Nekoliko je puta izgubila svijest. Hospitalizirana je u jednoj od zg bolnica.

Nagradno pitanje glasi: što mislite hoće li ga prijaviti policiji?


Fakat ne kužim kamo ide ovaj svijet.

Razumijem da te netko može isprovocirati toliko da ga "tresneš". Ima svakvih cura i neke bih, čini mi se i ja počastila pljuskom. Ali,

a) jedno je valjda pljuska u afektu, a nešto sasvim drugo tući nekoga dok ne izgubi svijest ili možda griješim?
b) kakva životinja moraš biti da izbaciš iz auta osobu koja očigledno treba liječničku pomoć?
c) ako nekoga ne voliš, zašto ga jednostavno NE OSTAVIŠ prije nego ga toliko zamrziš?

Još manje razumijem žrtvu:

d) kako možeš voljeti nekoga tko ti nanosi i fizičku bol?
e) kako možeš preći preko zlostavljanja i nastaviti živjeti sa zlostavljačem?
f) kako uostalom možeš očekivati da te bilo tko voli ako ti samu sebe ne voliš?
- 19:13 - Komentiraj (32) | Printaj | #
nedjelja, 28.05.2006.
Ta varljiva percepcija...
Zapravo su rijetke stvari na koje možemo utjecati...
Veći dio života provodimo u iluziji da možemo birati... I biramo... Odlučujemo. Šatro.
Onda žalimo zbog krivih odabira i pogrešnih odluka...
Sve što mi možemo birati, dragi moji, su tričarije poput boja zavjesa, kroja traperica, dnevnih novina, radio stanica itd... A opet i ti izbori samo privremeno odgovaraju našoj stvarnoj volji...
Jer se mijenjamo... prečesto i prehirovito...
Odnosno, ne mijenjamo se mi, već se mijenja naša percepcija... I tu leži glavni zajeb. I glavni razlog kraju brojnih međuljudskih odnosa, depresija i neobičnih poteza.
Zanimljivi su mi ljudi koji mogu decidirano reći npr. volim ljeto, mrzim kišu, nevolim životinje itd.
Ja ne mogu. Kod mene je sve raelativno. Danas kišu percipiram kao dobru, jer sam pospana i baš bi mi "leglo" da me uspava rominjanje kiše o prozorska stakla. Sutra, istu tu kišu percipirati ću iznimno negativno jer sam možda dan planirala provesti u prirodi.
Danas mi se sviđa kako mi stoje nove traperice, a prije par dana sam mislila da sam uludo bacila novac...
Prije par mjeseci, uživala sam u noćnim izlascima, prošli vikend su mi se gadili, a sad opet brijem okolo i guštam...
Pitam se samo, do kada će ta moja percepcija divljati?
Jer način na koji je divljala u subotu navečer ne obećava nimalo...
Prvo pod utjecajem prošlog vikenda nisam ni htjela ići vani. Prošli vikend je bio loš jer me je prala posttravel depresija (popizditis uzrokovan povratkom u real life)...
Anyway, na molbe i vapaje frendice pristala sam na cugu u M. i sat vremena u G.
Sat vremena u G. se pretvorilo u brijanje do 4 a.m.. potom smo na poziv frendova navratili u Brazil i tamo zaružili dok se nije full svanilo. Onda smo još otišli na kavu i kao epilog svega ja sam se stropoštala krevet u 7 a.m.
Dan sam, slijedom navedenog prespavala.
U 7 a.m. izlazak sam smatrala fantastičnim. Večeras ga smatram užasnim jer mi je propao dan. Toliko o percepciji.
- 20:11 - Komentiraj (22) | Printaj | #
utorak, 16.05.2006.
Nešto sasvim osobno

Prije nekih pola godine ušao je u moj život jedan muškarac.
Donio ga je jedan projekt koji se, po svim mojim pretpostavkama, nikad nije trebao realizirati. Nositelj svega je bio on.
Muškarac, koji obara s nogu... Predobar da bi bio stvaran...
Nisam se ni usudila pomisliti da bi naš odnos mogao ikada biti više od poslovnog. A i projekt po mojim predviđanjima nije trebao biti ništa više doli još jednog Potemkinovog sela...
Jeli bio samo hrabar ili pomalo lud, kad je obećao relizaciju nemogućih stvari, još ne znam. Sigurno je samo jedno, sve što je obećao je i realizirao. I totalno me oborio s nogu... Meanwhile, naš odnos je evoluirao u frendovski. Nisam ništa očekivala, iako ga nisam i ne mogu doživljavati kao frenda...
Anyway, kao što je to netko lijepo rekao: najbolji muškarci su zauzeti... Tako je i on BIO zauzet. Dugogodišnja veza.
A onda je odjednom počeo izlaziti vani, u klubove. Mjesta gdje ga nikad ne bih smjestila. Mjesta o kojima sam mu pričala...
I onda sam jednu večer saznala da je single...
Koliko god sam samu sebe spuštala na zemlju, letjela sam sve više pod oblake...
Svaki novi susret s njim, bacao me u ekstazu...
Ja, realna i objektivna do besvjesti, počela sam satima razmišljati o njegovim riječima, komplimentima, zaštitničkim gestama... Na koncu, dovela sam se u stanje da mi je, u večerima kad on ne bi bio van, pogled stalno bježao prema vratima kluba...
A ja sam u tim novim susretima postajala netko drugi – zbunjena školarka koja skreće pogled i izbjegava gledati u oči. Privremeni gubitak dara govora postao je moja normalna reakcija na njegovu blizinu. Jedne noći, jedno njegovo pitanje i jedan moj nebulozan odgovor, koji se, tek sam kasnije, shvatila mogao protumačiti kojekako, doveo je do naglog zahlađenja odnosa...
I dalje smo se silom posla, često čuli ali su ti pozivi postali hladni i službeni. I sve rjeđi... Više ga nije bilo vani i susreti su prestali...
Razum je opet postao moj saputnik i ja sam njegovo ime vratila u ladicu „business partners“ iz kojeg ga nisam ni trebala micati... Sve se opet vratilo u normalu...
Prošli tjedan sam otišla na godišnji u inozemstvo. Zvao me,
Pa onda jučer u 8 a.m. Pa popodne. Pa jutros. Pa popodne.
Razlozi? Presmješni da bi bili istiniti. Predobro ga poznajem da bi mogao zaboraviti takve stvari...
Ne, nisam nemirna... Nisam ga ni makla iz ladice...
A opet, fakat sam zbunjena...
I pitam se po tko zna koji put, kako ti svi pacijenti saznaju moju adresu?

- 17:54 - Komentiraj (24) | Printaj | #
utorak, 25.04.2006.
Voda do grla...
Već par dana pokušavam uloviti vremena da nešto napišem, da pročitam novotarije meni dragih skribomana poput mene, da posjetim omiljene mi portale, ma da provjerim privatne mejlove...
Ali vraga. Ako nečega nemam, to je vrijeme (naravno uz kronični nedostatak ljubavi).
Zgrozila sam se kad sam maloprije skužila da sam zadnji posta napisala prije dvadesetak dana. Za nepovjerovati...
Bila sam meanwhile na službenom putu, pa jedan dan u Zg, pa na produženom vikendu. I onda upala u vrtlog zaostataka i novih projekata na poslu...
Ukratko, život mi se ovih dana svodi isključivo na posao i po koju ukradenu kavu... Ma dobro, bilo je i par opakih izlazaka, ali sve u svemu ništa vrijedno spomena...Osim možda CBS u Splitu gdje sam btw srela bezbroj poznatih iz Zg-a. A sve se kao nema love... TcTc
Anyway, novi set dogodovština iz Cosmoworlda za očekivati je u sljedećem tjednu, s obzirom na nekoliko deadline u petak, pa ću morati proslaviti ili utopiti tugu u alkoholu (kako već bude) i skupiti energiju za nove deadline sredinom svibnja...
Držite mi palčeve da ovo preživim i ostanem normalna!
Pusa
- 22:26 - Komentiraj (21) | Printaj | #
četvrtak, 06.04.2006.
A sada nešto iz kulture...
Da, vikend jest bio buran.
Petak? Ružiona do 4 a.m.
Subota? Do 5 a.m.
Noći, ajmo reći, nalik jedna na drugu...i iskreno, postaje mi blesavo pričati o tome...
Izlasci su cosmo način neutralizacije svakodnevnog stresa, ma koliko to nekome zvučalo čudno.
A na koncu dotična ja, ispadam alkoholičarka koja se ne izražava svojstveno jednoj dami kakva u biti jest...
Ispada da su različiti klubovi jedina mjesta na koja dotična zalazi. A to, nikako nije točno.
Samo, dotična zna da uvaženu blogosferu, daleko više interesiraju pikanterije šatrocosmoworlda nego npr. njegova intelektualna strana. E, pa u šatrocosmoworldu, se vjerovali ili ne, odgledaj svi iole zanimljiviji naslovi kazališnog i filmskog svijeta... Tako bi vam dotična mogla, ako biste bili zainteresirani, ponuditi i recenzije na recimo:
"Go west" - Bljak!(sa povremenim trenucima lucidnosti)
"Cyrianu" - Fantastično dobar film! (iako nije za svakoga)
"Crush" - Odlično!
"Fatalni preljub" - Majstorski napravljen, ali težak za gledati!
"Muenchen" - Odličan! (možda mrvicu prenasilan
"Ništa nas ne smije iznenaditi"/"Karaula"- Nice!(predstava puno bolja, ako se mene pita)
"Velika zvjerka" - Savršena predstava!

...da ne nabrajam dalje...

Također ova plavuša trenutno čita "Tamnu stranu upravljanja ljudima", a upravo je završila "Platformu"... Kad smo već kod M. Houellebecq-a, i vrapci na granama znaju da je isti zadnjih dana boravio u lijepoj nam našoj...
Naravno da sam se neku večer družila s dotičnim gospodinom (Ne, nisam novinarka, a pogotovu ne ona čije je grudi isti isprepipao)...

Anyway, ovaj post je trebao biti o toj večeri, ali s obzirom na već napisano, budem skratila opis na zaključke:

headbangteško će me netko ponovo nagovoriti na sličnu večer
burninmadiritiraju me štreberi u prvim redovima koji se u poznim godinama ponašaju infantilno i ne kuže da nsiu na satu književnosti u školi te sukladno tome postavljaju školska imbecilna pitanja
coolpotvrdila sam mišljenje koje sam imala o dotičnom na temelju pročitanog opusa: lik je poremećeno inteligentan i definitivno sve o njemu možeš saznati čitanjem primjerice "Širenja područja borbe"
rolleyesdruženja ove vrste su totalni promašaj u intelektualnom pogledu, bolje je ostati doma i čitati knjigu - jer sve što imaju pametno za reći kažu kroz svoje knjige
bangdobar PR je uzalud kad je target loše odabran - kao rezultat imate premalo ljudi s obzirom kapacitet prostora i broj podjeljenih pozivnica (razgrabljene - znam pouzdano), s tim da ti ljudi nikako nisu bili studenti kao što su to prenijeli neki mediji, osim ako su mislili na "vječite studente"
partyIpak, nema te večeri koja može biti promašena ako si u dobrom društvu!
- 20:58 - Komentiraj (232) | Printaj | #
petak, 31.03.2006.
Jebem ti da ti jebem....


...prekovremeni rad četvrtkom
...evente na koje MORAM ići
...frendove na eventu
...butelje dobrog vina četvrtkom
...cigarete
...još jednu cugu poslije formalnog djela
...loše vino
...potpetice od 10 centimetara
...murju na cesti
...ružičnjak u razini s ulazom u haustor
...previše sličnih ključeva
...previše stepenica
...zgrade bez lifta
...slična vrata svih stanova
...susjede koji ne spavaju u doba kad pošten svijet spava
...prekratku noć
...mamurluk petkom

- 10:26 - Komentiraj (44) | Printaj | #
ponedjeljak, 27.03.2006.
Vrag u najljepšem kostimu...


Petak, nakon Demjanine prve revije o kojoj ste već sve čuli, u meni dragom klubu, održan je After party o kojemu nitko nije zucnuo ni riječ... S obzirom da je party bio fenomenalan, mislim da je šteta da nitko ne napiše osvrt... Jest da ja nisam baš prava osoba za taj posao, jer sam subjektivna, ali što je tu je...
Dakle, novinarski gledano, bio je to odličan parti koji je uspio napuniti klub... Bilo je tamo, navodno nekih poznatih celeb-faca, iako se ja trenutno ne mogu sjetiti niti jedne osim poznate hrvatske modne dizajnerice Demjan, njezinog muža Kokola, za kojeg vrijedi ovih dana često korištena sintagma "jebeš frajera na kojeg se pederi ne pale", te sveprisutnog vizažista Alena... Mislim da su možda bile i neke zvijezde sapunica, ali ne bih se kladila u to... Anyway, dok je Kokolo rasturao na plesnom podiju, uvažena zvijezda modnog neba je tražila inspiraciju za novu kolekciju, te se sukladno tome povukla u neki svoj svijet.. S druge strane, veseli vizažist je čagao i rješavao se negomilanog stresa alkoholom...
Moja malenkost se samo na kratko odvojila od veselog društva i uletjela u vrtlog, kasnije će se pokazati sudbonosnih zbivanja....
Naime, moj prijatelj koji opetovano tvrdi da ja ne znam bariti frajere, opet je bio u društvu frenda na kojem je dokazao svoju tvrdnju... Frajer je zgodan i ima nešto paklensko u sebi... Ali, avaj, tek što sam naletjela na njih, ovaj je nekud iščezao i nije se vratio narednih desetak minuta...
Kak su cure (Brineta, Crvenokosa, Plavuša2) bile na šanku, otišla sam k njima... Čim sam došla, Brineta i Crvenokosa su skoknule na toilet, pa su 2 Plavuše ostale same... Nagradno pitanje: Što mislite koliko smo bile same? Niti 2 minute! Uletjela su nam dva zgodna frajera, za kojima je došlo njih nekoliko frendova... Ostatak večeri proveli smo na šanku... Samo nebo zna koliko smo popili, a upravo momentu kad je gorio šank (da, fakat je gorio), neka nevidljiva sila me natjerala da se okrenem. Frend i njegov zgodni frend su upravo bili krenuli prema nama i zastali blago zatečeni viđenim... Htjela sam propasti u zemlju... Sljedeći put kad sam se okrenula, skužila sam ih na garderobi... Tako sam ja opet, po tko zna koji put uspjela, zaribati stvar... Razočarana sobom, odem u toilet, a kad sam se vratila (jebena gužva!), frajer koji mi se upucavao, uletava drugoj curi...
"Baš najs", mislim ja, "bar mi je uštedio vrijeme". A opet, nekako mi baš krivo jer je frajer jebeno zgodan... Anyway, njegov frend još bari moju frendicu, i povuče me k njima i pazite sad, krene on mene uvjeravati kak se ovaj zaljubio u mene na prvi pogled.. Muška mašta, fakat može svašta... Kažem mu da ne padam na takve fore i odem plesati s vizažistom i Crvenokosom... Tek tada shvatim da su poznata dizajnerica i njezin gospodin muž, dali petama vjetra... Od Crvenokose saznam i da je Brineta otišla doma (?!).
Anyway, kak je skoro bio fajrunt, krenemo i mi doma, a za nama krenu i dečki... Zovu u Ludnicu... Lijepo im objasnim, da nas nastavak provoda ne zanima, i krenem van, a van me dočeka On.
S najslađim osmjehom, zove u Ludnicu... S najslađim osmjehom, kažem mu da ne bih i zahvalim na pozivu...
"Hoćeš da idemo negdje sami?" - pita, a ja ne vjerujem...
"Znaš što, ajde zapiši moj broj telefona, pa se javi za kavu..." veli, a ja se nasmijem od srca i ispalim:
"Još se nije rodio frajer kojeg ću ja prva pozvati na kavu!"
"Pa kad mi nećeš dati broj mobitela!"
"Naravno da neću!"
"Sigurno nećeš u Ludnicu ili..."
"Neću!"
"Ali ja sam se zaljubio u tebe"
Sad mi je već presmješno i kažem: "Znaš što, odi ti sad lijepo u Ludnicu pa ćeš se zaljubiti opet!"
Frajer se smije. Gleda me, a onda me zagrli, poljubi u obraz i kaže:" Želim ti laku noć! Lijepo sanjaj i fino se naspavaj!"

P.S. Naslov?! To sam, da se predstavim, ja... kako me neki vide...
- 18:50 - Komentiraj (39) | Printaj | #
petak, 24.03.2006.
Mali noćni razgovori...
Brineta: Znaš što, shvatila sam danas da njemu uopće nije stalo do mene i odlučila ga prekrižiti zauvijek!
Plavuša: A ja sam danas morala nazvati Alana – poslovno. Fakat sam morala i 3 sata sam se dogovarala sa sobom kako da to uradim. I na kraju sam ga nazvala!
Brineta & Crvenokosa: I šutiš cijeli dan?! Iiii?
Plavuša: Ništa. Prekrižila sam ga zauvjek!
Brineta: Pa što ti je to rekao?
Plavuša: Baš ništa. Kao i obično, pričali smo pola sata o svemu osim o poslu, umirali od smijeha i bilo je baš najs.
Crvenokosa: Ali?
Plavuša: Nema ali. Onda smo, opet kao i obično, rješili poslovni dio za dvije minute.
Brineta: Pa zašto si ga prekrižila?
Crvenkosa: Niš mi nije jasno!
Plavuša: Pa kad sam poklopila, skužila sam da mi je pun kufer te sapunice i da mi ne pada na pamet živjeti od mrvica i čekati da se gospodin odluči...
Ja zaslužujem više. I zato sam ga prekrižila...
Tajac.
Iz zvučnika dopiru suptilni orijentalni zvuci uz vokal Ž. Joksimovića. Svira Leđa o leđa. I baš nekako paše. Slušamo stvar u tišini, a onda sve tri krenemo pjevati refren koji ide ovako:
Dodir leđa o leđa,
ruka led ledena,
da li znaš kako vređa prazna postelja,
i kad mislim da spavaš,
ti se iskradeš van,
Bože samom sam sebi suvišan...
No zadnji stih, ničim izazvana, zamjenim sa:
dok ja ležim u postelji sam...
Cure umiru od smjeha. Ja (opet) zbunjena, pitam se što mi je to bilo...
I onda ničim izazvana tresnem: Zapravo ja i on hodamo, samo on to još ne zna!
Crvenokosa: A lijepo sam ja rekla da tebi nije dobro kad ne piješ alkohol!

- 14:08 - Komentiraj (22) | Printaj | #
srijeda, 22.03.2006.
Taj vražiji instinkt
Sinoć oko pola deset četiri cure (2 Plavuše, Brineta i Crvenokosa) i dva dečka (Biznismen i Tajkun Jun.) izišli su iz svojih ureda u toplu i obećavajuću zagrebačku noć.
Na putu do mjesta zločina, jedna je od spomenutih Plavuša, vođena nepogrešivim instinktom druge Plavuše, odustala i zamolila Biznismena da je ipak odveze doma. Nepogrešivi instinkt šatrocosmo bića, je, inače tvrdio, da od pompozno najavljivanog partija neće biti ništa.
Anyway, ostatak ekipe, nije tako lako odustajao, pa smo se oko desetke sparkirali na avetinjski prazan parking ispred kluba. Bilo mi je odmah jasno da sam u pravu, pa sam odlučila ostati autu dok oni škicnu unutra. Očekivano, vratili su se brzinom munje jer je unutra bilo cca 30ak ljudi.
Ekipa se, međutim nije dala smesti. Odlučili su razočarenje utopiti barem kojom čašicom vina. Stoga je vozač dao gas i krenuo put centra u našu standardnu birtiju gdje smo već po defaultu morali nešto naučiti i malo se socijalizirati. Zahtjev Plavuše da je odvezu do ureda, uopće nisu uzeli u razmatranje...
Anyway, dva sata kasnije, pokazalo se da je taj vražiji instinkt još jednom potvrdio svoju nepogrešivost. Trebalo je ostati doma...
Da skratim, kad se podvuče crta, bilanca bi izgledala ovako:

• Veći broj ispražnjenih čaša
• Nekoliko popušenih kutija cigareta
• Nekoliko blamaža Tajkuna Jun.
• Neobjašnjivi gaf Biznismena koji je Brineti više od frenda
• Jedna Sponzoruša zalutala u priču
• Brineta u suzama
• Jedan izlazak dogovoren iz osvetničkih pobuda
• Jedna potvrđena liječnička dijagnoza
• Jedna propisana terapija odljubljivanja
• Jedno zaljubljivanje na prvi pogled
• Jedna sumnjiva amnezija
• Nekoliko čudnih SMSova
• Jedna karta za Depeche Mode
• Nekoliko novih tabu tema
• Jedna zbunjena Plavuša koja nije slušala instinkt
- 13:32 - Komentiraj (30) | Printaj | #
ponedjeljak, 13.03.2006.
U paklu fensi kluba
Subota na nedjelju. Negdje oko pola 3, kao i obično ispijam koktelčić u momomiljenom fensi klubu. Inače ne volim fensi klubove i zaobilazim ih u širokom krugu. Ali ovaj na neku čudnu foru jako volim, iako... funkcionira po ultraelitističkim pravilima što me fakat smeta. Vjerujem da ni oni sami nemaju pojma koje kriterije netko mora ispuniti da bi imao privilegiju ući i potrošiti svoje novce unutra. Ali, ja ipak imam svoje pro razloge zbog kojih se opijam isključivo tamo. Npr. nema klinaca, nema gužve poput one u Movie pubu (koji također volim), muzika je mrak, i puno ljudi koje poznajem izlazi tamo... Osim toga, nikada nije dosadno zbog raznoraznih čudnovatih likova koji zalutaju tamo, a izgledaju kao da su zbrisali iz Vrapča... Nikada mi nije bilo jasno na koju foru ih čuvari puste unutra. Brijem da ih netko dovede po onom principu „dovođenja budale na večeru“, jer obično „plešu“ samo jednu večer.
Ali, otopit će mi se led u čaši, a još nisam ni ni krenula s pričom...
Anyway, pijuckam ja dakle svoj koktelčić u ženskom društvu, kadli uleti jedan od jednokratnih plesača mojoj bijafra barbi frendici sa sljedećom spikom:
„Ti si najbolji komad ovdje večeras, samo imaš male sise“ (molim da uđe u zapisnik da je upotrijebio upravo spomenutu riječ za sekundarnu spolnu karakteristiku ženskog roda)... Zapanjena Barbi ostade speachless, a „frajer“ iskoristi priliku za nemoralnu ponudu:
„Ja imam jako puno novaca i ako se slažeš ja ću ti platiti operaciju, pa možemo biti zajedno“ ?!?!
Jadna moja Barbi ostade duplo bez teksta pa je frendica pripomogla sljedećim rječima:
„E pa ne može! Nema tih novaca ni te plastike koja bi tebi pomogla da ne izgledaš kao majmun! Ajde briši!“
„Hvala ti bože na Dalmatinskoj alapači“, izusti Barbi nakon popuštanja šoka...
Nešto kasnije pokraj šanka uleti mi (do tada) frend (a ubuduće nitko), poprilično pod gasom i s nemoralnom ponudom:
„Kaj veliš da zajebemo ovo i odemo kod mene doma?“
„ Jel'? A tko to mi?“ – pitam a osjećam da će odgovor zajebati naše frendšip.
„Pa ti, ja i možda... evo Zoki!“
„Da nas nije malo premalo?“ – cimam ga čisto da potvrdim ono što već znam.
„Pa kaj bi ti više?! Utroje je najbolje! A nas dvojica možemo ševiti cjelu noć!“
„Ma imam ja bolji prijedlog: Ševite vi jedan drugog cjelu noć!“
Elegantno se odmaknem. Kao da mi nije jurnula krv u glavu i kao da ga najrađe ne bi razbila ko beba zvečku. Uletim u WC i tamo naletim na curu koju znam s faksa, a koja mi uleti sa spikom:
„Otkud ti znaš Alena? Vi ste frendovi jel'da? Ja sam ti zaljubljena u njega, a znamo se samo površno! Ajde pliz da iziđemo zajedno iz WC-a i ti opet zastani s njima, da malo spikamo?“
„Ma jesi se ti najela ludih gljiva? Ako mi se još jednom obrati, večeras bit će krvi! – zarežim, što baš i nije kompatibilno sa mojoj krhkom pojavom, te se auditorij u WC-u odvali od smijeha...
Izlazim iz WC-a sama i skoro se sudarim s likom koji stoji ispred kao kip.
„Ej, ja tebe znam! Ti se zoveš Lana!“
„Hvala što si me prosvjetlio“- procjedim (inače ne zovem se Lana)
„A večeras se dobro zabavljaš, prošli vikend si malo previše popila, vidio sam...“
„Ma da?“ – (ova četiri slova isključivo se sastoje od sarkazma)
„Da, da... Ali raspitao sam se ja malo o tebi. Ti si xyz, xyz (navodi točne podatke iz moje biografije). Nisam mogao vjerovati kad mi jefrend rekao... mislio sam da si ti neka manekenkica, a ono xyz...
„E pa ti si mene s nekim zamjenio“ Lažem kao profić i lagano se udaljujem. Prema garderobi. Mislim da ću do daljnjeg zamrznuti izlaske.
Jebo te, pa jel' netko ostao u tom Vrapču preko vikenda...

- 22:47 - Komentiraj (62) | Printaj | #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se