Na dan sprovoda moje majke, pred otvorenim vratima ormara, birajuci crnu, pristojnu haljinu, jedinu koja mi nije pristajala, pogled mi je zastao na svilenoj vrecici sakrivenoj pod cipkani ves i ne razmisljajuci ni jednog trena, oko vrata sam zakopcala tebe da budes sa mnom. U onoj gomili ljudi u kojoj vec dugo stojim sama, najsamija, trebalo mi je nesto moje, samo moje, da stoji uz mene dok se ne budem raspadala i ne budem plakala, gutajuci suze natrag duboko u grlo, da se ne vide. Velike cure ne placu ni na sprovodima, znas...
A nije to bila istina, naravno da nije, istina je bila da ja vec tjednima imam srce zakljucano s off prekidacem na plakanje...i da ne mogu... Ni suze...
Stajala sam tamo svjesna samo ociju koje su me promatrale kroz gomilu, svjesna onih sapata kako se nevjerojatno dobro drzim obzirom na situaciju, nervozno stiscuci svoju amajliju oko vrata, svjesna tvog pogleda kroz gomilu ljudi koja me okruzivala i gdje nitko nije bio moj...

Kasnije, nekoliko mjeseci kasnije, prosla sam pored covjeka kojeg volim kao pored nekog kog nikada nisam upoznala, okrenuvsi glavu na drugu stranu da me ne poraze oci koje me visu nisu vidjele i koje su postale strane... Kako je to postalo normalno? Kako je to postalo sasvim u redu bez ijedne rijeci prolaziti pored nekog cije su prsti bili zadnji koji su te dirali, cije su rijeci jos uvijek ponekad tutnjale glavom? Obrisana pjesma koja daje do znanja da me vise nema, neodgovorena poruka i obrisan broj telefona koji mi vise nikad nece trebati, s kojeg vise nikad nece stici ni jedno laku noc... Tamo, tada, zadnji sam put prosetala srce koje je kucalo slomljeno.

A onda je nocas nad ovom planetom ludih zasjao pun Mjesec u Skorpionu i sve zakopano je izronilo iz tog mracnog ambisa.... Sve neizreceno, neoprosteno, satrano i polumrtvo... Da sam ja, valjda, jedina na ovom svijetu koju je odgurao najdalje sto je mogao, pobrisao, prodao, zamijenio i zaboravio... Da sam ja jedina koje nema, kojoj se ne oprasta sto joj je srce vece od vrhova svih planina... Utopivsi se u tim mislima, znajuci da nikada nisam ni bila vazna, nikada voljena, zauvijek nedovoljna i slaba u svom htijenju da jednom budem dovoljna, sjela sam za ovaj stol sama i obrisala broj telefona koji mi vise nikada nece trebati...

Mužjak je men-kejvao...Znaš, onako kao kad se zatvori u sebe, kao u pećinu, vrti programe sportskog paketa na Max TV-u, leži u gaćama, češe jaja i pušta bradu. Uglavnom se bavi svojim mislima. U tim mislima sam ja, sasvim slučajno, bila povremena, ali stalna stanica...Jer kad je mrzio sav svijet i sebe, ja sam bila ta koju je zapravo mrzio jer , prema njegovim mislima, nisam bila tu, ostavila sam ga na cjedilu, držala sam se nezainteresirana i po strani, a zapravo nije imao volje nazvati. O tome se radilo. Nije imao volje i želje nazvati jer nazvati me značilo bi da je konačno smislio valjan razlog da mi proda priču kada ga budem pitala zašto ga nije bilo kad sam ga trebala.
A to se njega ne pita.
Njega se, zapravo, uopće ništa ne pita, dovoljno je znati da te hologramska, 5D jedinica njega voli, da to što te finom krpicom za prašinu pobrisao sa frižidera, oko zapešća, sa ormara i svuda gdje su se zavukle moje sitnice koje su ga povremeno sjećale na to da sam ja bila visokokvalificirana božanska ženka, dok je on bio samo mužjak, ne baš pretjerano duhovan u cijeloj priči, zapravo nije važno.
Stvari koje je činio uopće nisu imale veze sa mnom, niti su bile radi mene. Stvari koje je činio radi neke druge, koja ga je mučila i ostavljala i slamala, zbunjivale su u tami njegove sobe i njega samog jer eto tada, baš tada, vraćao se na mene. Na svoje. Na sigurno.

Nisam ga dirala. Ostavljala sam ga na miru, namjerno se držeći po strani jer me to tražio. Da me ne bude, da nestanem i da ne postojim. I prestala sam. Dala sam mu točno ono što je tražio i to sam mu davala nesebično.
Bila sam slobodna od njega, od nas i prvi puta sam slobodno pisala rečenice, točno onako kako su mi padale na pamet jer ih više nije čitao. Nisam se skrivala iza sjene, iza bola, iza dima cigarete, nisam bila pažljiva i nije me bilo briga hoće li pogledati za mnom kada opet prođem pored njega. Jer mužjak je men-kejvao i to je bio trenutak u kojem je trebao biti sam i na miru.
Slala sam mu petdimenzionalne poruke podrške- tu sam, konju, prijem- i nisam bila sigurna da li njegove antene uopće primaju moje dimne signale u noći. I ništa više od toga nisam mogla.
Mogla sam se samo nadati da kad, tamo u proljeće, izađe iz pećine, bit će fokusiran i veći od boga i da će mu srce biti cijelo... Da će skinuti masku kojom je sam sebe uvjeravao da je sve dobro, da je on dobro i da griješim kad mu uhvatim najnižu vibraciju koju mi šalje kroz pupčanu vrpcu svemira. Mrzio me što to znam i što se pravim da mu vjerujem, a ja sam ga samo puštala da bude.... Jer mužjak je men-kejvao, a ja sam stajala ispred pećine.

Osvrnula sam se unatrag , na ove protekle mjesece i godine i sama se sebi nasmješila dodirujući prstom one bore smijalice koje su mi se gomilale oko očiju.

Nisi ti- izdahnula sam. Ovo je dan u kojem su se smjenila barem dva godišnja doba i ovo je konačno dan kada sam slobodna. Dugo sam tražila svoju misiju, a bila je nadohvat prstiju... Cijeli se život, zapravo, hvalim njome. Htjela sam ti još jednom reći hvala jer sad ćeš otići zauvijek. Sad kada si me doveo na raskršće mojih puteva i sad kada znam tko si ti meni.
Znaš, nisam ja to htjela priznati, ali svo ovo vrijeme dok sam se mijenjala i rasla, svo ovo vrijeme dok sam se borila sa razumom i kornijevim korakom micala sa mjesta, ti nisi. Do koljena ukopan u baruštinu svoje prošlosti, dok sam ja rasla, ti si ostajao. Pomakli smo i vrijeme i prostor i nemaš pojma u kojim sam te sve snovima ljubila. Nemaš pojma da te već dugo ne osjetim onako jako, kao svrdlo koje probija moj solarni pleksus i da bez tebe usred mog kaosa, dišem sa lakoćom.

Ostao si. Ne znam jesam li uopće iznenađena time ili sam oduvijek u sebi nekako znala da ću ja biti ta koja grabi prema naprijed, ostavljajući za sobom samo onaj zagrljaj koji je mirisao na kišu i vlagu i hladne prostorije.
Mislila sam, oduvijek sam zapravo vjerovala da ću te povući prema naprijed, prema gore, prema višem i jačem dok budeš stajao zavezan za moje noge k'o kamen i dok jedva svoje korake budem vukla, i tebe ću takvog vući za sobom. Ali nisam. To nisi ti. Znam, rekao si mi davno, na milion glupih načina, u milion nespretnih riječi, rekao si mi i nisam te čula. Nisam te čula jer vjera koja se u meni rađala zaglušila je buku tvog mrmljanja i sve se na ovome svijetu urotilo da te ne čujem. Jer da sam te čula, da sam te još tada čula, tko bih ja bila danas? Ona ista, ona premorena hrpa izgubljenosti. Bi li put kojim sam odlučila samouvjereno hodati bio lakši? Bih li ja naučila što nosim u sebi i odbacila kožu kojoj je istekao rok na meni?
Moj rad na sebi, moje žestoko poniranje u sve najmrklije tmine mene same, ovoga svijeta, trebao je u oboma upaliti svijetlo. To sam vjerovala. Trebao nas je oboje probuditi usnule i poslati na put. Na put kojim sam svo ovo vrijeme putovala sama.

Htjela sam ti reći hvala jer bez tebe ja to sama ne bih mogla. Naučiti sebe, slomiti se pa ponovo stvoriti. Naći svoje sunce i trag šljokica koje ostavljam dok hodam. Tvoja uloga u mom životu je gotova pa idi miran. Dok te više ne trebam i dok te volim. Zbog sebe same. Zbog istine. Zbog ljubavi koju sam otkrila. Sretan put.

Od prvog dana, kada bismo si bili blizu, pogled mi se spuštao na njegovu obuću i iz nekog suludog, neznanog razloga njegova me obuća katkad zanimala više od njegove višeslojne osobnosti i često sam mu, u vlastitoj glavi, sudila upravo zbog toga.
Nosio je cipele koje sam mrzila iz dubine duše, uvijek uglancane za ples i spremne za bježanje.

Ne znam od čega je bježao u sebi, od čega je bježao u meni i onih pet koraka koje bismo polako, najsporije učinili prema naprijed on je, trkom unatrag, učinio da dugo gledam samo u prašinu koju je ostavljao dok se udaljavao.

Sjećam se obuće na kojoj su mu po pola pukle potplate puštajući kišu da se probija do njegovih tamnoplavih čarapa i kasnije sam mu poklonila jedne iste takve jer je u njima najbolje grabio prema naprijed, u njima mi se sviđao i u njima je uvijek znao kako hodati kao pobjednik. U njima nije bježao od ničega, od nas, od uspomena na koje je ponekad mirisala koža njegovog vrata i zbog koji sam uvijek potajno željela da ostane i samo uspravan hoda, uz mene ili bez mene, sasvim svejedno, sve dok ga gledam kako ide tamo gdje je želio biti, gdje je morao biti i gdje su spavale sve njegove prikrivene istine.
Dinamika našeg odnosa, ustaljena poput njegovih lijenih pokreta, preobrazila nas je iz dvoje jednakih, dvoje jednako jakih u onog koji bježi i onu koja ga vuče za rukav, trčeći u istim krugovima, maratonci na kratke staze bez očitog pobjednika.
Vjerovala sam jer sam morala vjerovati da bježi od onog nečeg u sebi na što sam ga podsjećala, na što sam ga tjerala samom činjenicom da sam ovdje i da uopće postojim. Vjerovala sam jer sam morala vjerovati da ni sam ne zna da zapravo bježeći od mene, bježi od samoga sebe , trčeći u tim svojim cipelama prema natrag, prema skloništu od njegovih strahova, svaki puta kada bi namirisao nadu iza zjenica.
Dinamika kojom smo se tako sretno vodali za ručice bila je na svom izdisaju i odjednom se okrenula protiv oboje, protiv mene, ostavljajući me zatečenom događajima koje smo pokrenuli, okrenuvši me leđima njemu da i sama potrčim što brže... Svak' u svom smjeru, čelom nazad, stvorili smo jaz od milion godina.
Bježala sam nespretno nabadajući štiklama od svega onog što me boljelo, što nisam htjela priznati ni samoj sebi i bježala sam jer me tako jako bilo sram njegovih očiju koje nisu ni slutile što sam od sebe učinila ljetos. Opekavši me jezikom poput meduze, nije ni slutio kamo me poslao kada me poslao duboko u samu sebe, nije ni slutio kome se smijem i zbog koga ekran mog telefona noću svijetli do kasnog sata.
Bilo me je sram jer sam vjerovala da on vjeruje da sam toliko bolja od tog da povredu liječim povredom, još većim greškama od one koja je i sam bio i da se nikada više neću prodati za siću kojom me i on jednom vješto kupio. Bježala sam i pred njim spuštala pogled na vrhove vlastitih cipela i znala sam da je znao da mi više nikad neće moći doći blizu i da ću ustuknuti korak svaki put kad stane ispred mene. Ja sam, zapravo, bježala od sebe, ne smogavši još jednom snage da se nosim s istinom koju je pisalo moje srce, sa tom zaglušujućom bukom emocija koje su me vukle tamo kamo više korakom nisam smjela. Strahovala sam od njegovog ledenog pogleda, strahovala da će vidjeti kroz mene, uvidjeti tko mi je zadnji prstom nacrtao osmijeh i da će i njega samog jednako biti sram mene ,ako me ikada upita čija sam i u čije sam ruke tako nesretno otrčala pred sam kraj ljeta , kada mi je najviše na svijetu trebao netko moj.
Obuo je cipele za bježanje i ja sam čvrsto zavezala svoje. Možda neki drugi put-šapnula sam mu- dok smo oboje otrčali svak u svom smjeru.

Postoje ta neka dva arhetipa, te dvije neke energije u nama- božanska muška i ženska energija, dva polariteta čijim uravnoteženjem unutar sopstvenog duha postižemo istinsku realizaciju sebe kao cijeline.
I nije nužno da nas ono što mazimo među vlastitim preponama određuje i energetski prevladava.

Ženska energija je okrenuta prema onome što nosimo iznutra, kreativna je, nježna i receptivna i nje sam, za vlastiti pojam, ponekad imala i previše. Morala sam izbalansirati svoj muški pol koji je bio sirova snaga, akcija i uzimanje stvari u svoje ruke.
Ne, muške mi energije nije u potpunosti manjkalo, bila sam Sizif vlastitog života i uspješno gurala stijene uzbrdo..., manjkalo mi je potpune spreme na akciju, preuzimanja odgovornosti i pomalo odlučnosti. Ona neka kurkuma koja je davala štih i boju loncu u kojem se svašta kuhalo.

Za moje dobro, za dobro onoga što sam osjećala , previše mene ili premalo njega u mojoj nutrini držalo je stvari van svake ravnoteže.
Promatrala sam mjesecima što mi je zrcalilo ogledalo i ta dva pajaca koja sam vidjela u njemu postajali su sve smješniji.
Ženski polaritet je pretjeranom nježnošću gnječio njegova muda, suze su mu bili nerazumljivi govor ljubavi i briga za njegovu polovicu mene mu je predstavljala opterečenje. S druge strane, njegova je polovica snage bila u pretjeranom grču, svadljiva, inatljiva i prkosno je tjerala po svome, iz glave, bez komadića srca u svemu.
Nije preuzimao odgovornost ni za šta, ona ju je preuzimala za oboje. Ratnik je bio u škripcu, nemoćan pred njenim vrludanjem s lijeva u desno, bez snage volje, nesposoban da je štiti. Ona je vitlala mačem pred svima, za oboje, tjerajući ih u raskorak, u još veći disbalans između njih samih i pogrešno su upirali prstom jedno u drugo. Ogledalo u koje sam gledala bilo je nemilosrdno i uvećavalo je svaku poru ,svaku nepravilnost i svaki nedostatak koji je stršao kao bubuljica na čelu zaljubljenog pubertetlije.

Opirala sam se.
Opirala sam se priznati da nisam ono što pričam da jesam, ono čime se predstavljam i da sam toliko krvava ispod kože da je bilo vidljivo kao da sam prozirna. Sama sebi. Četverokutnom ogledalu u kupaoni. I pogledu koji me žderao iz njega.
Opirala sam se vjerovanju, konekciji, strahotnoj sili ljubavi koja se u meni budila, bojala sam se vlastitog ludila i pomalo sramila stvari u koje odjednom vjerujem. To nisam bila ja. Ili sam to bila baš ja?

Mrzila sam samu sebe. Mrzila sam onog koji je započeo ove promjene u meni, s kojim sam se privlačila samo da bih se s njim odbijala, samo da bismo se gadili jedno drugom, gledali se u oči i znali svaku neizgovorenu istinu. I lagali. Petljali riječima po jezicima, riječima koje smo skrivali i nismo izgovarali, pljuvali iz sebe gustu sluz svih prošlih uspomena, svih koji su nas dotakli, ponizili, povrijedili, iskaljivali smo jedno na drugo.
Prvi put u životu ja nisam sebi bila lijepa iznutra, onako najljepša kakvu su me poznavali, mrzila sam svaki svoj gen, svaku svoju poru i uspoređivala se sa nekim tko uopće nije bio važan.

Odbijala sam vjerovati, postojati, disati. Odbijala sam voljeti i sama sam sebi zabila najveći križ posred čela samo da bih ga vukla kroz mulj i baruštinu. Obgrnuvši plašt autodestrukcije, ušutkivala sam šapat duše, njene vapaje i pila dok se ne bih sjećala više ničega i pila dok me ne bi prestalo boljeti. Jutra su bila šuplja, mrzila sam pogled na prazan ekran mobitela, mrzila sam pogled na samu sebe, na krevet u kojem sam ležala i na svako zrno prašine koje se taložilo u sobi. Nesposobna da ustanem, da se borim, tražila sam da me spasi onaj koji to nije mogao. To sam za samu sebe jedino mogla učiniti ja.

Jebi se i ti i tamna noć duše i jebi se za svaku sekundu svog postojanja- bilo je jedino o čemu sam razmišljala. Jedino o čemu sam mogla razmišljati, povremeno se zlurado smješkajući u sebi- ako ja nisam dobro, onda nisi ni ti. Ako ja nisam dobro, bez obzira na to što tvrdiš suprotno, duboko u sebi si mizeran, još mizerniji nego sam ja sama i veseli me što to znam. A onda bi postajalo još gore. Zapasti u mržnju, zapasti u osvetu nije bio put kojim sam bila spremna ići.

Teško mi je padalo na želudac da ja, koja uspješno kontroliram sebe, stvari, nemam kontrolu nad ovim padom u najdublji ponor i da prvi puta ne znam van, prema gore. Molila sam da prestane. Nisam ovo zaslužila. I tek onda kada me svladalo da nisam mogla disati, u meni se probudila želja za znanjem.

DNOS je posljednji trzaj mraka prije nego te okupa svjetlost. Buđenje duhovnosti unutar krvnih stanica koje su jedino priznavale logiku, a logike odjednom nije bilo. Oduzeto tlo pod nogama, zidovi koji se urušavaju prema unutra, bol. Stravična, neljudska bol. I onda konačno, malo po malo, u najsitnijim tragovima jedna se zraka sunca probijala kroz tamu i sklanjala mi pramen kose sa lica.
Prihvaćala sam svakim danom ono što mi je dano. Prihvaćala sam svakim danom da se razvijam kao zastava na praznik i lelujam nošena nekim novim vjetrom, slobodna i nesklupčana u nekom kutu. Žedna vode koja je krijepila, zbog koje ću izgubiti ono što sam dobro poznavala i što je mirisalo na sigurnost. Prepustila sam se. Bez straha od toga da ću na leđima zauvijek nositi post-it na kojem blještavim slovima stoji- DRUGAČIJA, bez straha da ću biti ismijana, neshvaćena i posramljena. Bila sam bliže svijetlu nego ikada, a tek sam zagrebala po površini, otvorena za svako novo iskustvo koje me vodi uzvodno od svega što sam jednom nazivala svojim.

Sveti Ivan od Križa, kao i drevne Vede još su pradavnih dana pisali o fenomenu stapanja s božanskom ljubavi, otkrivenjem najčišće istine kroz naoko bolan i strahotan prolaz iz tame u svijetlo koji se naziva Tamna noć Duše (DNOS).
Samopogled s vrha ledenog brijega u najmrklije tame našeg vlastitog prokletstva, odumiranje Ega, očaj koji tjera na plakanje u fetusnom položaju i strahotna bol koja lomi iznutra- razgovor je naše duše zarobljene unutar naših laži, neistine i maski kojim smo prekrili naše življenje.

Tamna noć Duše bila je nešto na što sam naišla slučajno kada su mi se opetovali neke događaji, kada me šapat moje vlastite duše budio svaku noć u isto doba, čela orošenog znojem, isprepadanu od snova kojih se nisam sjećala, kože naježene i hladne poput mrtvaca.

Prvi korak bilo je stravično nezadovoljstvo samom sobom i svime što sam ili nisam postigla. Rušio mi se svijet kao kula od karata, kao vuk kuću tri praščića odnosio je uragan DNOS-a i bila sam preplašena, sama i šokirana brzinom kojom su ova moja kola jurila nizbrdo. Izvana sam bila netko drugi, dok sam samo iznutra znala kako biti ja.
DNOS je nadolazio u valovima, razbijajući brodove o stijene kao da su igračke i onda se nakratko povlačio kao pred osekom, ostavljajući te tako da se skupiš, da sagledaš što je ostalo i tek kada udahneš drugi udah zraka, on ponovno nadire.
DNOS je bio bolan, prebolan i nije bio za slabiće i kukavice, tjerao je pojedince na suicid , tjerao je sve dublje i dublje u mrak samoga sebe. Tamna noć duše oduvijek prati duhovnost unutar pojedinca i javlja se onoga trenutka kada jedino preostaje još rast i promjena vlastitih vjerovanja, uvjerenja i zabluda.
Traje tjednima, mjesecima, katkad i godinama i što prije pristaneš na čišćenje sebe sama od sebe sama kojeg si na van stvorio, prije dolazi do potpune predaje tom vjerovanju u istinu i svijetlo koji su Ljubav. A ljubav je baš taj prvi korak, taj mali, prvotni razlog da se duša unutar tebe pokrene i šapne ti koliko je nesretna.

DNOS na van izgleda poput depresije i tek otuđujući se od okoline koje više ništa ne može učiniti za tebe shvaćaš gdje si i što se točno zbiva.
Ja sam dušu čistila plakanjem, stravičnim, bolnim, grčevitim plakanjem, onakvim kakvo te tjera na koljena i molitvu- Bože, iščupaj ovu ljubav iz mene, preklinjem Te- jedva dolazeći do zraka, preplavljivala me tuga gdje god bih se našla i bez prethodnog upozorenja, na ulici, u uredu- obgrlila bi me svojim mračnim, ljigavim pipcima i mlatila po meni . Vrištala sam od boli, osjećala kao da mi se kosti same lome iznutra, kao da sve iz mene želi izaći van i nisam znala zaustaviti to nadiranje svih boli. Kao da nosiš sav teret svijeta na svojim leđima. Kao da nosiš svu bol svih svojih predaka i moliš za milost gluhe.
Tamna noć duše je nagrada. Nisam bila u stanju vidjeti kako li sam to samo nesretno nagrađena i tražila sam bijes da se rodi iz te boli, bijes koji je do tad bio moja poslovica, moj najuvjerljiviji pokretač, držala sam se za uvjerenja ega kao za slamku spasa, a Ego je bio na putu da polako umre. Da polako umre i da me ponovno stvori onakvu kakva sam zapravo bila u svojoj istini, svojoj autentičnosti- jedino sam takva, sve bliža božanskoj, istinskoj ljubavi mogla preživjeti tu tamu.

Oznake: tamna noć duše. dark night of the soul

Put kojim sam hodala posljednjih mjeseci, put koji je donio razna naukovanja, razne promjene, učio me kako da od sebe maknem ljude, odnose, osjećaje i misli koji su me progonili svojim niskim frekvencijama i trovali ono malo svjetla što je još tinjalo u nekom mom mraku... Oni su otpadali, bezbolno ili manje bolno, ne nedostajući mi previše ili uopće ne, kao da nikada nisu bili, kao da ih nikada nisam voljela, držala na dlanovima i davala im komade ove moje duše. Njima nije bilo mjesto tu.
A onda su postojali oni neki drugi, oni od kojih sam bezglavo bježala jer su me boljeli, jer su mi skidali maske pogledom i jer su me tjerali da se okrenem k sebi, u najtamniji predjele sebe, tamo gdje spavaju moji osobni demoni, moji vukodlaci koji potiho zavijaju na mjesec i koji reže ako ih samo pripustim na trenutak.
Postojala je molitva Arkanđelu Mihaelu kojom smo rezali negativne spone između nas i Njih. Molitva koju sam ponavljala kao mantru , kao jedino sredstvo mog samospasa i onda sam bivala mirna.

Postoje ljudi koji su ovdje samo privremeno i postoje ljudi koji su zauvijek. Ja nisam znala od kojih si ti točno ljudi, znala sam šta nosiš sa sobom i na sve tvoje uvrede gledala kao na dar. Rasla sam jača i išla dalje sve bolja. A onda je usljedio mir.

Mir koji je donijela moja zadnja povreda, moje dahtanje na podu poput ucviljenog psa i tvoja mirnoća dok stojiš nada mnom. Uspravan i samopravičan, a toliko malen.

Bila sam sigurna da si ti od onih kojima se ne vraćamo kad jednom prođu. Bila sam sigurna da su se kockice naših isprepletenih života zadnji puta posložile u prošlost i da je konačno sigurno disati.
A onda, preksinoć, glas tvojeg duha, tvojeg višeg Ja ponovno je ušetao u ove odaje i molio za oprost. Glas kojeg sam tjerala od sebe, isto kao što tjeram suze svaki put kada se sjetim tvojih obećanja i tvojih praznih riječi. Vozeći se sama mračnim ulicama na glas sam izgovorila „nemoj!“.
A onda, sinoć, do mene je doprla tvoja energija koja se tako lako prepoznavala s mojom i vrtlog ta naša dva uragana me pokosio natrag na koljena i ja sam molila, molila sam Arkanđela Mihaela, zazivala sam svo svijetlo ovoga svijeta samo da stane to udaranje tvojih valova, to žalosno zapljuskivanje koje me trgalo kao siromah zadnju koricu kruha i bila sam ljuta što je tebi tako lako samo biti ovdje nesvjestan tog svega što se događalo na onoj razini koju još nisi dosegao i bila sam bijesna znajući da sam ti se opet uvukla na časak u misli koje si otjerao kao dosadne muhe ljeti , a meni priuštio noć koju opet nisam prespavala.
Znam, moraš... Znam, to je još uvijek tvoja jedina zadaća da me satjeraš u kut kada mislim da sam najjača i kada mislim da sam doplivala na kopno. Neki bolesni, mazohistički dio mene voli kad to činiš, jer čineći tako i ja dobivam snagu, retrospektivu svega onoga gdje sam bila i gdje jesam i poneki šamar da je preda mnom još previše.
Svaki put kada odustanem, tvoje je da me usmjeriš da opet malo radim. Da opet malo kopam po tom mulju koji se nakotio ispod kože. Svaki put kad te zaboravim, ti ne zaboravljaš mene. Jer svaki put kad ti mene zaboraviš,iz neke močvarne dubine tebe samog, izronim i samo bivam. U tebi. Oko tebe. Odjednom i iz čista mira. I svaki put ti to sam sebi ne priznaješ. Kao ni ja. Ti jer ne znaš, ja jer ne želim znati.

Zvijezde me vuku za kosu, a ja sam je skratila, kao nekad, da me ne potežu za onaj kratak rep kojeg sam nosila ovo ljeto.

Zvijezde me vuku za kosu, a ja sam promjenila boju, da me ne prepoznaju u gomili po onoj mojoj pepeljasto plavoj prirodnoj.

Zvijezde me vuku za kosu, čupaju, potežu, da pogledam u ono što je ostalo, a nije još ostalo mnogo.

Znaš, ja sam jedno izvjesno vrijeme pratila kretanja planeta, utjecaj planetarnih zbivanja i energija na mene, na život...i znaš, svaki put kada je nešto, Merkur, krenuo retrogradno, ja sam znala šta slijedi.

U mojoj glavi, sve je bilo moguće, sve je iz tuge bilo prevodivo u osmijeh i u mojoj glavi, samo u mojoj glavi, ti si kasno noću palio svoj mobitel da vidiš kada sam zadnji put bila online i smetalo te što ne znaš kome su odlazile moje kasnonoćne poruke.
U mojoj su me glavi držali mirnom određeni obrasci ponašanja koji su se opetovali svaki taj put kad smo imali retrogradnost planeta.
A onda su me zvijezde povukle za kosu tako da je zabolilo i ja sam shvatila zašto sve opet. Jer u mojoj glavi, samo u mojoj glavi, sve je bila ljubav i nikada nisam bila dalje od istine.

Znaš, sve ovo može prestati jednom i zauvijek, ali onda i tek samo onda kada ja još jednom ne ponovim istu lekciju..i znaš, daj valjda znaš, da je onda bilo zadnji put.
Jer zvijezde me vuku za kosu svaki put kad kažem da mi fališ.

Čovjek kojeg je voljela C. N. nađen je mrtav u nedjelju ujutro sa iglom u veni. Pet godina su plesali ples jedno oko drugog, pet godina sumraka i raja, nalaženja svijetla po svim kutevima vlastitih mrakova. Pet godina života bez života i voljenja bez dodira.
C. je otišla negdje oko Božića , nije mu rekla da ga još uvijek voli, nije mu rekla da je on takav njeno sve i da ga čeka dok se on ne nađe. C. mu nije rekla ništa, samo je pokupila stvari i otišla, nadajući se da će on jednom, jednom uskoro, biti spreman za sve ono što je ona imala za dati.
C. je vjerovala da je on to znao. C. je morala vjerovati da je on to znao.
Ja sam otišla od svega što volim, paleći mostove koji nisu gorjeli, zatvarajući vrata koja bi uvijek ostala pomalo odškrinuta, nadajući se da će možda baš tad jednom netko krenuti za mnom, da me zaustavi, da kaže- nemoj- i da promijeni neke neminovnosti.
Ja sam odlazila od svega što volim na način na koji to rade kukavice, skrivajući se i bježeći, optužujući i prijeteći, odgurivajući sve od sebe dok vitlam mačem vlastite pravednosti. I nikad nisam rekla- znaš, ja te još volim. Jel' znaš da te još malo volim?
Kad je čovjek kojeg je voljela C. N. ove nedjelje nađen mrtav, osim suosjećanja za nju i neopisive boli koja mi je razarala glavu k'o najgora migrena, u meni je sve stalo. Koliko užasa u jednom trenutku. Koliko nemoći. Koliko svih izmiješanih osjećaja u činjenici da puštaš ljude iz života bez da znaju da se imaju kome vratiti, bez da znaju koliko su veliki i koliko voljeni.
I što ako sutra ne budu tu? Što ako odu ništa ne sluteći? Što ako odu ne znajući? Zar još jednom i ja sebi da to napravim? Zar još jednom da stanem pokraj prozora i onako samo za sebe, jer nemam za koga, da kažem u mrak- oprosti što ti još jednom nisam rekla da te volim. Uvijek sam mislila da će biti još prilike. Oprosti što te onaj zadnji put nisam zagrlila još malo duže, još malo jače, kao nekoga kog grlim posljednji put. I što ti nisam rekla da najviše od svega na tebi volim tvoje sijede u kosi. A nema više prilike. Nema ni jedne.
Jer najbolnije , najsporije hodajući odlaze ljudi kojima više ništa nije ostalo. Koji su sve svoje dali i koji znaju da nema nazad. I najbolnije, najtužnije ostaju iza njih oni kojima su riječi ostale u grlu. I koji nisu odmahnuli za jedan sretan put.
Ljudska glupost je oduvijek bila Bogu za plakat. Toliki slomljeni ponosi, toliko bezrazložnih prkosa. I toliko promašenih trenutaka koji se više nikad ne vrate.
Jer pretpostavljamo. Uvijek pretpostavljamo da će biti još jednom, još nekad, još negdje. Uvijek pretpostavljamo da netko razumije naše prešućeno i prevodimo ono izrečeno u onu boju kojom smo obojani tog trenutka. Uvijek si uzimamo za pravo biti samopravični i procjenjivati. Ja sam prva bila apsolutna vladarica toga. Vladarica pretpostavki. Vladarica zaključaka.
Ja sam prva bila ona kojoj je uvijek, ali uvijek trebao konačan odgovor, kojoj je trebala validacija, kojoj su trebale definicije i kalupi da bi shvatila što je što. Koja je bez forme bivala izgubljena i koja je uvjetovala.
Ja sam uvijek pretpostavljala da su stvari onakvima kakvima se meni čine. I slušala sam. Uvijek sam slušala kada su ljudi oko mene izgovarali riječi. Promatrala načine na koji formiraju svoje rečenice i izvlačile zaključke. I vjerovala. Vjerovala kada bi mi si reklo da je crno i vjerovala kada bi mi se kasnije reklo da je ipak bijelo. Moje su pretpostavke proizlazile iz moje silne želje da kontroliram situacije i ja sam to uvidjela tek kada je bilo prekasno da se mijenjam. I tada je došla lekcija, a ja sam se silno opirala biti školovana. Sve dok me Svemir ne bi prisilio da na svojoj koži opet učim.
I tako prisiljena, ja sam bila ta koja je ovaj put odlazila s lekcijom i u tome nije bilo ništa sramno. Ja sam bila ta koja je ovaj put odlazila znajući da je netko ne voli, koja više nije pretpostavljala, nije morala, jer mi je on to rekao. I u tom odlasku od sebe nije bilo ničega tužnog. Otići od tamo gdje nisi potreban, otići od nekoga kome ništa nije zapelo u grlu. Gdje nitko neće žaliti. Bilo je neke ljepote u tome i bilo je u tome takvog suptilnog naukovanja o kome ja do danas nisam imala pojma. A onda je C. izgubila čovjeka kojeg voli. I iz njene sam muke ja složila priču.

„KAŽU DA OSJETIŠ KAD NEKOG DRAGOG VIDIŠ POSLJEDNJI PUT...
JA TO TAD NISAM OSJETIO, ČAK NI KAO SLUTNJU, NI KAO NAJPRIKRIVENIJI NAGOVJEŠTAJ.“

Opatija je uvijek bila lijepa u kasno proljeće, kad je izuvala balerinke i navlačila lanjske sandale , kad je, šetajući Lungo Marem od Ičića do Lovrana, umakala bosa stopala da isproba kad joj je vrijeme za prvo kupanje i kad su se dečki iz Zagreba vikendom spuštali do nje na popodnevnu kavu.
Opatija je bila lijepa i to popodne, skinula mi je vestu sa ramena i pustila me da se kao gušter izležavam na betonu, nesvjesna svega oko sebe, nesvjesna ljudi, samo ja i prazne misli koje ne trebaju voditi nikuda.
Nije vidjela kad mi je ispala telefonska slušalica iz ruke, kada sam , leđima oslonjena na ormar, skliznula na pod, nije vidjela šamar koji mi je zažario obraz, šamar koji me nije trgnuo i zbog kojeg će neki moji alfa prijatelji kasnije ispravljati krive Drine.
Opatija okupana suncem nije vidjela pjesmu koju sam na brzaka našarala na papiru.

Opatija je živjela svojim penzionerskim životom, a Zemlja se i dalje okretala oko Sunca. Zamisli, svijet nije stao.
Svijet nije stao iako sam ja mislila da kad pukne srce cijeli svijet se zaustavi na sekundu. Da oda počast. Hrabrom među kukavicama. Najvećem među sitničavcima. Da oda počast srcu koje je puklo u nekoj svojoj tišini. Svijet je, još uvijek vjerujem, tada trebao stati.
Trebao je stati sve dok ne natjera vjetar da miluje prolaznike šapatom: „srcem...Samo srcem...“
Trebao je stati dok ne ispriča priču o djevojčici koja je voljela knjige i čovjeku koji ju je vodio u knjižnicu. Dok ne ispriča priču o djevojčici na ljuljački i onom koji ju je nježno joj držeći leđa učio da leti. Priču o tome kako joj je u nasljeđe, ne imajući drugo, samo njoj, ostavio dvije riječi, cijeli svijet, ostavljajući je bogatijom za sve bilijarde ovoga svijeta.

„Jednom, kad budeš znala što to znači, poklonit ćeš ih nekom drugom... Tako se život prenosi na svijet.“
-Kome?
„Znat ćeš...“

O djevojčici koja je čekala godinama da jedino što ima, da sve što ima, ugravira nekom oko zapešća, da ga prepozna u gomili ljudi koji prolaze ulicom i nestašno namigne nebu. O djevojčici koja je mislila da je pogriješila i više nije vjerovala u svoje dvije riječi.
Al' s one strane života, on još uvijek vjeruje u nju.

„Srcem, latice moja... Samo srcem...“